Hladno! – razgovijetno i glasno izgovaram tu očitost, ne uzdajući se u to da će me taksist razumjeti. Vani su svega dva do tri Celzijeva stupnja, a unutrašnjost plave Lade tek je nešto toplija. Ulicama Harkova ljudi hodaju u zimskim kaputima, gradom prevladava siva. Posljednji pramičci jutarnje magle zamiču za uglove zgrada. Hladno, ponavljam, trljajući pritom ruke, želeći i time izraziti o čemu govorim. Vozač se ovlaš nasmije, pa odgovori jednom, razumljivom riječju: votka. Uzvraćam mu smiješkom i kimanjem glave te kratko kažem destinaciju, centr goroda. On daje gas i evo nas, već jurimo niz široku aleju omeđenu drvoredom. Predstavljam se, a vozač mi uzvraća, kaže da se zove Saša. Lada horošo? pitam ga o kvaliteti ruskog automobila koji vozi, a on odgovara horošo! Zadovoljan je. Kupio ga je, reći će, 2006., pa pokazati brojač kilometara: prešao je s njom 400.000. Drugim riječima, već je deset puta obigrao planetu, vozeći uglavnom harkovskim ulicama.
Nakon kratkog čavrljanja o vremenskim prilikama i generalijama automobila, prelazimo na politiku. Ovamo sam, naime, stigao zbog politike, pratit ću lokalne izbore na kojima stanovnici zemlje u stanju ni rata ni mira biraju gradonačelnike, gradska i pokrajinska vijeća. Sporazumijevamo se teško, trudeći se upariti ruski i hrvatski. Ipak, dovoljno za osnovne informacije: Saša je napola Ukrajinac, a napola Rus, mješoviti brak na ovdašnji način. Zanima me njegovo viđenje situacije na Krimu, odnosno u Donjecku i Donbasu.
- Što ja skazuju za Krim? Njet normalni, što naši, što Rusi. Ja tak dumam - odgovara kratkom i jasnom opservacijom.
Iz razgovora s ljudima u Harkovu i za ukrajinske prilike obližnjoj, 150 kilometara udaljenoj Poltavi shvatit ću da takav stav nipošto nije rijetkost, kao što to nisu ni ukrajinsko-ruski brakovi. Vibori? kažem Saši dajući mimikom znak da je riječ o pitanju, onom o izborima, a on opet odgovara jednom riječju, laino! Ne razumijem ga isprva, no on će se svojski potruditi da mi objasni kako to znači – govno.
U uniformama nas je oko 15 tisuća, a stranka je još mala, ima tek tisuću ili dvije ljudi. Uniformu sam odjenuo jer želim pokazati odanost svojoj zemlji i svojim sunarodnjacima dati osjećaj sigurnosti – kaže mladi Aleksandar Atrihajlov, član Patriota
Od harkovskoga glavnog kolodvora do centra grada petnaest je minuta vožnje, odnosno probijanja kroz gužvu i jurišanja na zelena semaforska svjetla. Usput rečeno, kolodvorska je zgrada šezdesetih godina dobila Lenjinovu nagradu, o čemu još svjedoči raskošna brončana ploča prikucana na njezino pročelje. Strop glavne kolodvorske hale, pored prekrasnoga velikoga lustera s desecima sijalica, rese i freske Harkova pod crvenim zastavama i s tvorničkim radnicama i radnicama, svjedočeći o uspješnom putu prema komunizmu. Harkovske ulice pričaju pak drugu priču, njihovo sivilo govori da je put prema idealnom društvu uspjehom bio popločan samo na kolodvorskom stropu.
Te će se tmurne boje grad otresti tek u svom središtu, pozivajući vas neonskim reklama da jedete i pijete, kupite kaput po posljednjoj modi, zamijenite stotinu eura za 2.600 grivni koje ćete teško potrošiti, jer je u ovoj zemlji sve tri i više puta jeftinije nego kod nas, pa vam se čini da ste pravi bogataš; s lakoćom, poput bahatog turista, ostavljate napojnice u iznosu pola nečije dnevnice. Uobičajena je ukrajinska plaća, naime, od 150 do 200 eura: prosječna je viša, ali priča o prosjeku je poznata i stara, a govori o dvojici od kojih jedan jede meso, drugi kupus, a u prosjeku – sarmu…
U strogom centru, preko puta velikoga trga kojim dominira spomenik koji prikazuje krilatu ženu a na postamentu stoji natpis ‘Slava Ukrajini’, vlada živost uobičajena za milijunske gradove. Harkov je sa svojih 1,4 milijuna stanovnika veličinom drugi ukrajinski grad, iza Kijeva a ispred Dnjepropetrovska. U počecima Sovjetskoga Saveza boljševici su ga proglasili glavnim gradom Ukrajine, da bi 1934. u njemu uhitili i pogubili nekoliko stotina kulturnih radnika, optuženih za nacionalizam. Za Drugoga svjetskog rata doživio je strašnu sudbinu, više od 70 posto gradskog tkiva je uništeno. Na to vrijeme podsjeća tenk T34, parkiran kao muzejski eksponat nedaleko mjesta na kojem će Saša zaustaviti svoju plavu Ladu i pozdraviti me mahanjem ruke kao starog poznanika…
Prešao sam ulicu, točnije pothodnikom prošao ispod nje i našao se u žiži stranačkih aktivnosti: petak je, dva dana uoči lokalnih izbora. S jedne strane pločnika šator su podigli pripadnici Azova, donedavno paravojne formacije neonacističkih obilježja, koja je pod pritiskom Zapada ne tako davno stavljena pod kontrolu redovnih vojnih jedinica. Usprkos tomu, Azov se još predstavlja kao šlag na torti ukrajinskog nacionalizma, a sve u svrhu promocije lika i djela pukovnika Andreja Jevgenjeviča Bileckog, lidera organizacije Socijalno-nacionalni zbor, koji je od zloglasnog vojnika dogurao do pozicije parlamentarnog zastupnika. Preko puta nevelikog šatora Azova, uz koji dvojica mladića dijele besplatne novine pune ‘patriotskog sadržaja’, šator je Ukrajinske unije patriota (UKROP), političke stranke osnovane ove godine koja je logičan nastavak nevladine udruge Patriot. Na čelu joj je Genadij Korban, političar koji se natjecao za gradonačelnika Kijeva. Svoje najagilnije članove ta organizacija odijeva u maskirne uniforme i angažira u nevojnim akcijama podrške ukrajinskoj vojsci u područjima koja graniče s onima pod kontrolom proruskih separatista. Jedan tako uniformiran mladić stoji na uglu prometne harkovske ulice i prolaznicima dijeli plastične vrećice: na ulicama ukrajinskih gradova nije rijetkost vidjeti civile barem djelomice odjevene u uniformu, što – uz neizmjerne količine deklariranja patriotizma – podsjeća na Hrvatsku sredinom devedesetih. Pokušao sam zapodjenuti razgovor s njime, no samo mi se smiješi, ne razumijevajući, očito, ni riječi od onoga što mu govorim.
Više sreće s patriotima imat ću u 150 kilometara udaljenoj Poltavi, u kojoj upoznajem golobradog mladića po imenu Aleksandar Atrihajlov. Ispričao mi je da su najbolji članovi organizacije Patriot dobili uniforme, da djeluju kao civilna nevladina organizacija i da su svi uključeni i u stranačke aktivnosti u interesu organizacije, točnije njezina osnivača Korbana.
- Mi spašavamo Ukrajinu, pomažemo našoj armiji. Volonteri smo, dajemo vojsci hranu i drugo. Puno članova imamo na zapadu zemlje, ali puno ih je i u centru zbivanja, u Donbasu. Za našu partiju se ne zna dovoljno, a Ukrajinci glasaju za one koje znaju - kaže Aleksandar.
Objasnio mi je da je njegova organizacija unovačila cijeli jedan bataljon vojnika. I on je želio biti dio te priče, želio je nositi oružje i oslobađati Ukrajinu, ali ga u dobrovoljce nisu primili zbog slabovidnosti, pa ga je zapalo motrenje i nadgledanja izbora u Poltavi.
- U uniformama nas je oko 15 tisuća, a stranka je još mala, ima tek tisuću ili dvije ljudi. Uniformu sam odjenuo jer želim pokazati odanost svojoj zemlji i svojim sunarodnjacima dati osjećaj sigurnosti - dodaje Aleksandar.
Početkom ove godine, 2. veljače, na liniji fronta blizu Debalceve u granatiranju mu je poginuo bratić: ponosan je na njega, kaže, ‘kao i na sve članove organizacije koji se ne boje oružja i situacije u kojoj je Ukrajina’.
Djevojke koje se žele udati pišu pisma potencijalnim partnerima iz europskih zemalja i SAD-a, a nepoštene agencije to čine bez znanja onih koje su kod njih prijavljene. Zainteresirate li klijenta, on dolazi na sastanak u Ukrajinu – tumači Ilona Solovej, koja je radila za nekoliko takvih agencija
A njegovi sunarodnjaci, barem ovi na sjeveroistoku, u Harkovu, osjećaju se prilično sigurno i bez uniformiranih patriota… Osim uniformiranih ljudi na ulici i pojačanog osiguranja na stanicama metroa, ništa ne ukazuje na 300 kilometara udaljen vojni sukob s proruskim separatistima, koji je trenutačno u stanju mirovanja. Svi s kojima sam imao priliku razgovarati, svjesni vojne snage svojih susjeda, uvjereni su da Krim više nikad neće biti vraćen u sastav Ukrajine. Rat s proruskim separatistima ljudi u Harkovu uglavnom komentiraju kao veliku glupost, u kojoj pametniju i pravedniju stranu, dakako, drži njihova zemlja… Kako već rekosmo, osim uniformi na ulicama i pojačanih kontrola, ništa ne govori da je ona u stanju ni rata ni mira. Opušteno se oko podneva sjedi u McDonald’su, ispija se kava i ruča u restoranima čije su cijene smiješne gostu iz zapadnih zemalja, u šoping-centrima je živo kao u bilo kojem drugom gradu na svijetu.
Na ulicama vas bombardiraju samo reklamama, među kojima vam svakih stotinjak metara za oko zapne neki oglas agencije za spajanje usamljenih srdaca; one žive od tuđe usamljenosti pa povezuju ukrajinske djevojke sa samcima diljem Europe i svijeta, a o njihovim ću poslovima više doznati u Poltavi, u razgovoru s djevojkom po imenu Ilona Solovej, koja je radila za nekoliko njih.
- Vidjela sam taj posao s dvije strane, radila sam za poštene i nepoštene agencije. Poštene uistinu spajaju usamljene, a nepoštene vam samo nastoje uzeti novac. Razlika je u tome što poštene agencije uistinu spoje ljude. Djevojke koje se žele udati pišu pisma potencijalnim partnerima iz europskih zemalja i SAD-a, a nepoštene agencije to čine bez znanja onih koje su kod njih prijavljene. Zainteresirate li klijenta, on dolazi na sastanak u Ukrajinu. Centar ovog posla je u Nikolajevu, na čijim ulicama počesto možete vidjeti skupine od po troje ljudi: djevojke i mladića te prevoditelja ili prevoditeljice. Bila sam prevoditeljica na takvim sastancima. Tužno je naći se u prilici kad nečija sreća ili nesreća ovise o raspoloženju prevoditelja. Ako ste vi više angažirani, veća je i šansa da će se par spojiti. Puno djevojaka je uspjelo naći partnere, no ja nisam uspjela nikoga spojiti. Radila sam šest mjeseci, bila prevoditeljica, čak pisala lažna pisma u nepoštenim agencijama, ali nisam to mogla dugo raditi, pa sam dala otkaz - priča Ilona.
S pitanja srca vraćamo se na pitanja politike, koja je u predizborno vrijeme – putem plakata te propagandnih i drugih akcija – prisutna u svakom kutku Harkova. U organizaciji koja me angažirala za izvještavanje s ukrajinskih izbora (a to je ENEMO, European Network of Election Monitoring Organizations), interno su me upozorili na sumnje u masovno potkupljivanje birača, primamljivanih različitim dobrima, od šećera do aspirina – sve što je potrebno učiniti da bi se dobila besplatna pomoć jest obećati svoj glas određenoj političkoj opciji. Na najvažnije pozicije, dakako, računaju glavni igrači: stranački blok Solidarnost predsjednika države Petra Porošenka, stranka Domovina Julije Timošenko (koja se još predstavlja kao politička zatvorenica), Glavni opozicijski blok (poznat po proruskom stavu i prije izbijanja vojnog sukoba), Vidrojennya – bivša Stranka regija (koja će nakraju već u prvom krugu dati harkovskoga gradonačelnika), nacionalistička Sloboda (stranka jače prisutna na zapadu zemlje)… Istodobno, građani političare uglavnom percipiraju kao visokokorumpiranu, povlaštenu kastu; sudeći po svemu što sam ovdje vidio i čuo, ta teza nije daleko od realnosti. Politiku i medije vode oligarsi ili njihovi eksponenti, na biračkim mjestima stražare sumnjivi tipovi, spremni da na unaprijed pripremljenim popisima ‘provjere’ tko jest a tko nije izišao na izbore. Na ulici je nemoguće naći čovjeka koji izražava vjeru u izborni proces kao vrhunac ili festival demokracije. Nasuprot tome, u Harkovu i Poltavi, kao vjerojatno i bilo kojem drugom ukrajinskom gradu, posvuda tragovi neumjerenog patriotizma: zastave, dvorišne ograde, automobilske gume u kojima je posađeno cvijeće… obojani plavo-žuto.
Vjera u demokraciju, zaključujem, obrnuto je proporcionalna količini deklariranog patriotizma što prati izbore. A oni ovdje, lokalni, prošli su u mirnoj atmosferi, na području pod kontrolom proruskih separatista nisu održani, a na Krimu, do jučer Ukrajini, bit će održani kad ih raspiše ruska Duma. Ukrajina nastavlja živjeti svoj ni rat ni mir, dok sveprisutno sivilo harkovskih ulica još jače ističu rijetke scene nezamislivog luksuza, u kojima glavne role nose oni koji se ionako ponajbolje snalaze u vremenima topovskih cijevi i maskirnih uniformi.
