Ovo je dvadeseta godina zaredom kako Boško Gagić slavi Božić u banijskom Selištu, sve strpljivo čekajući da mu se obnovi kuća u rodnom Smilčiću kraj Zadra. No kako je krenulo, još dugo neće sa sjekirom pod Velebit po badnjak.
- Otegnula se obnova rodne kuće u Smilčiću. Svi papiri su predani, gdje god pokucam, kažu - još malo. Ne mogu dočekati da Badnje veče provedem u svojoj kući, da prostrem slamu po kući, upalim žižak i vatrenike, kao nekada moj ćaća i đed, pa da slušam buru kako fijuće s velebitskih vrhova. Kako mi je kuća toliko oštećena da se u njoj ne može živjeti, prije dvadesetak godina došao sam, kao privremeno, u obiteljsku kuću supruge Branke na Baniji. Tu danas živimo s kćerkom Sanjom. Mislio sam, godinu-dvije ću izdržati, kad ono: evo me još i danas ovdje - objašnjava Boško.
Valjda kako čovjek biva stariji, tako uspomene i neka sjećanja postaju sve važniji i jasniji, pa se tako i u Boška Gagića javljaju tuga i nostalgija. Objašnjava kako mu se čini da je sada sve nekako postalo komercijalno, da se Božić više osjeća na bogatoj trpezi nego u srcu.
- Kora tople pogače, bokun vina i nešto mesa bilo je nekada bolje i vrednije nego svi pečeni odojci i mezetluci svih vrsta. Danas se mnogo jede, tu i tamo razgovara o politici ili pričaju vicevi. Kad sam bio dijete, sjećam se, ljudi su na Badnje veče razgovarali dugo u noć, poštivali jedni druge, pomagali jedni drugima i vodili računa da na Badnjak i Božić nitko ne bude sam. Kao da je sve to oduvala bura - sa sjetom zaključuje banijski dalmatinac Boško.
