Predsjednica Brazila, Dilma Vana Rousseff, u nedjelju je, 26. listopada 2014., u drugom krugu predsjedničkih izbora, ponovno izabrana i obnašat će predsjedničku dužnost i u idućem četverogodišnjem mandatu, koji započinje s novom godinom.
Dilma je (u brazilskom je javnom i političkom životu običaj da se političare zove samo imenom ili nadimkom) pripadnica Radničke partije (Partido dos Trabalhadores, PT), stranke dominantno lijevoga centra, koja u svom političkom dijapazonu uključuje i frakcije krajnje ljevice. Na ovim ju je izborima, osim matične stranke, podržavalo devet partija lijevoga dijela stranačkoga spektra, na čelu s Partijom brazilskoga demokratskoga pokreta (Partido do Movimento Democrático Brasileiro, PMDB), po broju članova najvećom brazilskom strankom.
Bugarskoga podrijetla, rođena je 1947. godine, u Belo Horizonteu. Zanimanjem je ekonomistica. U mladosti, za vrijeme diktature, bila je angažirana u borbi za demokraciju i svrgavanje generalske oligarhije, što ju je koštalo zatvora i mučenja kojemu je bila podvrgnuta.
Nije prošla uobičajen put kojim su prolazili dotadašnji birani brazilski predsjednici, kad je prvi put izabrana za predsjednicu. Nije se naime prije toga nikad kandidirala na izborima za zakonodavnu skupštinu u svojoj saveznoj državi ili za savezni Kongres, nije imala parlamentarnoga iskustva, kao prethodni predsjednici. Prije angažmana u Lulinoj vladi, bila je ministrica rudarstva, energije i komunikacija u državi Rio Grande do Sul.
Njezin brazilski i njezin stranački predsjednik, Luiz Inácio Lula da Silva, kojemu je u njegovom prvom mandatu bila ministrica rudarstva i energije, a u drugom šef kabineta, što je u brazilskom predsjedničkom sistemu najviše rangiran ministarski položaj, izazvao je nemalo iznenađenje kad ju je 2009. godine predložio za kandidata PT-a na predsjedničkim izborima. No uspješno je smirio gunđanje svojih stranačkih lidera koji su smatrali da im kandidatura prirodno pripada, prvenstveno zbog većega političkoga staža i više funkcija što su ih obnašali te su i otvoreno izražavali sumnju u njezine mogućnosti za uspjeh.
Za Dilmu su glasali uglavnom siromašni, radno ovisno stanovništvo i niža srednja klasa, ona koja je svoj socijalni uspon doživjela upravo u periodu vladavine Radničke partije. Za Nevesa je pak glasala viša i visoka srednja klasa, tehnokrati, krupniji poduzetnici i, uopće, kapital
Kad je Lula u svom četvrtom pokušaju pobijedio na predsjedničkim izborima, Brazil nije bio među prvih deset svjetskih ekonomija. Potom je taj metalurški radnik i bivši sindikalac sa svojom vladom uspio ostvariti razvoj zemlje koji su mnogi smatrali čudom: godine 2008. Brazil je već pretekao Španjolsku, 2009. Rusiju, 2010. Italiju te zauzeo sedmo mjesto na popisu najvećih svjetskih ekonomija. Nije stoga bilo nikakvo iznenađenje što je njegova štićenica lako odnijela pobjedu na svojim prvim predsjedničkim izborima te osvojila (također u drugom krugu) 56,05 posto glasova, premda joj je protivnik bio iskusan političar PSDB-a, José Serra, koji je tada dobio 43,95 posto glasova.
Na nedjeljnim izborima Dilma je osvojila 51,64 posto glasova, a njezin protivnik, Aécio Neves, senator iz države Minas Gerais, dobio je povjerenje 48,36 posto birača.
Aécio, senator u Kongresu, bio je dva puta guverner u svojoj matičnoj državi. Pripada Partiji brazilske socijaldemokracije (Partido da Social Democracia Brasileira, PSDB), stranci desnoga centra koju je 1988. osnovao tadašnji senator, a potom predsjednik republike u dva mandata, Fernando Henrique Cardoso, sociolog i sveučilišni profesor. Cardosu pripada povijesna zasluga da je Brazil uspješno ekonomski i monetarno stabilizirao i tako zapravo omogućio Luli vođenje ekonomije i pokretanje socijalnih politika koje su postigle značajne rezultate već za njegovih mandata, koje je Dilma uspješno nastavila, premda se rast zemlje počeo 2011. usporavati, uglavnom zbog vanjskih faktora.
Među socijalnim politikama, koje će Dilma nastaviti, posebno mjesto zauzima Lulina Bolsa Família ('obiteljska stipendija'), začeta još za vrijeme Cardosa, program direktnih financijskih transfera najsiromašnijim obiteljima, pod uvjetom redovitoga školovanja djece, kako bi se prekinuo začaran krug siromaštva, neobrazovanosti i ponovnoga siromaštva zbog neobrazovanosti te postigla socijalna uključenost.
Tko je za koga u nedjelju glasao? Za Dilmu su glasali uglavnom siromašni, radno ovisno stanovništvo i niža srednja klasa, ona koja je svoj socijalni uspon doživjela upravo u periodu vladavine Radničke partije. Zemljopisno gledano, Dilma je pobijedila u gotovo svim siromašnijim državama Sjevera i Sjeveroistoka, te u ponekoj bogatijoj (npr. u državi Rio de Janeiro). Izgubila je od Nevesa u državi São Paulo, industrijskom, financijskom, znanstvenom i sveučilišnom motoru zemlje: São Paulo proizvodi otprilike trećinu brazilskoga bruto domaćega proizvoda. No pobijedila ga je u drugoj najbogatijoj, njegovoj matičnoj državi Minas Gerais. Za njega je pak glasala viša i visoka srednja klasa, tehnokrati, krupniji poduzetnički slojevi i, uopće, kapital.
Kapital se nije ustručavao ni pokušati otvoreno utjecati na biračku volju. Mediji, kako dobar dio brazilskih, tako i jedan dio moćnih svjetskih medija, više ili manje neprikriveno su podržavali Aécija. Kao krajnji primjer, 'Veja', najtiražniji brazilski tjednik, otišla je tako daleko da je dva dana ranije izdala idući broj, samo kako bi mogla objaviti izjavu krupnoga švercera devizama i osuđivanoga kriminalca, danu iz pritvora u kojem se ovaj nalazi, koja Dilmu teško inkriminira za navodnu i ničim argumentiranu korupciju.
No bez obzira na takve sporedne incidente, izbori su protekli u skladu s visokim demokratskim standardima Brazila, države konsolidirane i stabilne demokracije. Odmah pošto su stigli rezultati, predsjednica je skicirala svoja tri prioriteta kojima će se posvetiti u drugom mandatu: institucionalna reforma, borba protiv korupcije i ponovni zamah ekonomije.
Tema reforme političkoga sustava nije u brazilskoj politici nova i svako toliko iznova se javlja. No dosad se još nitko nije odvažio pokrenuti taj složen politički proces, koji stvara malo političkih prijatelja, a mnoštvo neprijatelja. U Kongresu trenutačno ima 28 stranaka, teško je dobiti većinsku potporu i nužno je permanentno okupljanje raznih koalicija, s visokim potencijalom političke (i financijske) korupcije i nestabilnosti. Dilma Rousseff već je prošle godine, nakon uličnih prosvjeda u većim urbanim centrima, najavila da će se založiti za okupljanje Ustavotvorne skupštine kojoj bi svrha bila da pripremi duboku 'političku reformu', što je većina u Zastupničkom domu, uključujući i jedan dio zastupnika Radničke partije, odmah složno i zdušno odbacila. U nedjelju je pak političku reformu proglasila prioritetom u svom drugom mandatu, koju će pokrenuti u dijalogu s Kongresom te konsultirati građane referendumom.
Borba protiv korupcije bila je jedna od središnjih tema predsjedničke kampanje. Određene zakonske temelje Dilma je već postavila u svom dosadašnjem mandatu. Donesen je zakon o 'čistom dosjeu' (ficha limpa), koji priječi bilo kakvu kandidaturu ukoliko potencijalni kandidat prolazi kroz kaznene evidencije. Smijenila je 2011. godine sedam ministara samo zbog sumnje u korupciju. Za vrijeme kampanje, obećala je da će postrožiti zakone protiv korupcije i zaoštriti njihovu primjenu.
Predsjednica je pred četiri godine naslijedila stopu ekonomskoga rasta od 7,5 posto. Ove će godine rast biti daleko skromniji (procjene se kreću između 0,3 i 0,7 posto). Iduće, 2015. godine, predviđa se rast koji neće biti viši od 1,7 posto, mnogo niži no što će biti rast ostalih zemalja BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika).
Kad su je napali zbog relativno slaboga ekonomskoga rezultata, mnogo slabijega no što ga je naslijedila od Lule, predsjednica je posljednjih mjeseci upozoravala na nepovoljan međunarodni kontekst i uvjeravala da je položila temelje za nov ciklus privrednoga rasta. U prilog joj ide povijesno niska stopa nezaposlenosti, no izvoz postiže slabije rezultate zbog slabljenja cijena sirovina koje Brazil izvozi, dok se industrija muči da pronađe nove proizvode i nova tržišta, a inflacija prijeti da probije zadani limit Središnje banke od 6,4 posto. Obećala je i da će provesti fiskalnu reformu te da će dodatno povećati minimalnu zajamčenu plaću, koja se povisuje jednom godišnje, a od 1. siječnja ove godine iznosi 724 reala (1.735 kuna), pooštriti budžetsku disciplinu i suzbijati inflaciju.
Bez obzira na trenutačne poteškoće, Brazil se može smatrati primjerom kako je i u ovom neoliberalnom svijetu moguće pokrenuti proces pomirbe tržišne privrede s djelotvornim socijalnim politikama i razvojem, a u vanjskoj politici zadržati prepoznatljivost i određen stupanj samostalnosti
Financijaši su loše reagirali na reizbor predsjednice: burza u São Paulu, glavnom financijskom središtu zemlje, odmah nakon otvaranja pala je za oko šest posto, a tečaj dolara porastao za dva posto.
U svom drugom mandatu, Dilma Rousseff može računati na podršku većine izabranih guvernera: od 27 guvernera izabranih na čelo izvršne vlasti u državama, koji nastupaju 2015. godine, najmanje 14 je podržavalo njezin reizbor, a troje guvernera nije podržalo nijednoga predsjedničkoga kandidata. No u Kongresu će joj biti teže. Na parlamentarnim izborima, održanima 5. listopada, Radnička partija izabrala je 70 zastupnika (prije je imala 88 zastupnika). Većina, koju drži sa svojim glavnim saveznikom, PMDB-om, stabilna je, no morat će za ustavne promjene dobiti i potporu među konzervativcima.
Brazilska vanjska politika ima jasan kontinuitet još od prvoga mandata Cardosa, kad se zemlja uspjela afirmirati na međunarodnoj sceni, uz zadržavanje vanjskopolitičke osobnosti. S Clintonom je tvrdo pregovarao o Zoni slobodne trgovine obiju Amerika (ALCA). Nakon 11. rujna, bio je prvi svjetski lider koji je kritizirao Bushov 'rat protiv terora', ne zbog nedostatka solidarnosti, nego zbog razumijevanja da je riječ o politici koja je osuđena na propast.
Lula da Silva preuzeo je zemlju, pripremljenu za ekonomski rast, u trenutku kad je svijet bio u punoj geopolitičkoj transformaciji i uspio je da ona postane međunarodni faktor prvoga reda. Vanjskopolitički kompas okrenuo je od često neuspješnoga partnerstva s najrazvijenijim zemljama prema suradnji Jug-Jug. Pokušao je postati liderom Južne Amerike uz visoku dozu razumijevanja prema Chávezovoj Venezueli i novom antiameričkom bolivarizmu, nastojao preuzeti glavnu riječ u Mercosulu, osnovanom po uzoru na Europsku uniju. Pokrenuo je procese za organiziranje BRICS-a, s političkim ciljem da prisili Zapad na demokratizaciju multilateralnih institucija stvorenih nakon II. svjetskoga rata, nastojao na reformi Ujedinjenih naroda i intenzivnije od prethodnika tražio da Brazilu pripadne mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti. Najavio je da će Brazil u XXI. stoljeću biti velesila. Sve vanjskopolitičke ciljeve nije uspio ostvariti, no zemlju je ostavio s poboljšanom i simpatičnom slikom u svijetu.
Dilma je u odnosima s inozemstvom ostavila bljeđu sliku, no riječ je o nijansama, a ne o promjenama smjera. Odnosi sa SAD-om pogoršali su se kad je otkazala svoj prvi službeni posjet Washingtonu, zbog američkoga prisluškivanja svjetskih lidera, uključujući i brazilsku predsjedničku palaču. Određeni ideološki antiamerikanizam, svojstven PT-u, u praksi je više retoričke nego efektivne prirode. Brazilska vanjska politika zapravo ne traži reviziju međunarodnoga sistema, nego preraspodjelu hegemonije u korist zemalja u usponu. U prošlom govoru na Generalnoj skupštini UN-a, Dilma je oštro kritizirala način na koji Amerikanci i Europljani pristupaju Siriji, Iraku, Libiji, Sahelu i Rusiji, iskazujući tako dva načela na kojima Brazil insistira, na strogom poštovanju nacionalnoga suvereniteta i na privrženosti politici nemiješanja u unutrašnje poslove.
Dilmi će u drugom mandatu, među glavnim vanjskopolitičkim izazovima, biti nastojanje da se oživi integracijski proces Mercosula, u zastoju prvenstveno zbog problema Argentine, glavnoga i strateškoga brazilskoga partnera. Nadalje, Brazil još nije uspio s EU-om zaključiti pregovore o zoni slobodne trgovine niti reanimirati pregovore iz Dohe u korist pregovaranja i zaključivanja trgovačkih sporazumâ Mercosula, pod brazilskim vodstvom.
Bez obzira na trenutačne poteškoće, Brazil se može smatrati primjerom kako je i u ovom neoliberalnom svijetu moguće pokrenuti proces pomirbe tržišne privrede s djelotvornim socijalnim politikama i razvojem, a u vanjskoj politici zadržati prepoznatljivost i određen stupanj samostalnosti.
