Zagrebačka spisateljica Ivana Rogar jedna je od onih autorica koje u književnom tekstu uspješno spajaju društveni angažman i estetsko-poetski diskurs. Nakon dviju knjiga priča, ‘Tamno ogledalo’ i ‘Tumačenje snova’ u izdanju Durieuxa, nedavno se javila romanom ‘Grad, pepeo’ objavljenim u kući OceanMore.

U središtu vašeg romana je četveročlana obitelj koja pokušava preživjeti u gradu koji je doživio polagano, ali temeljito propadanje: ulice su opustjele, zrak je prepun sive lebdeće prašine, čuju se detonacije… Razaranje i rat koji su do toga doveli strateški ostavljate na marginama fabule. Zašto vam je bilo važno da osnovnu temu pozicionirate na ovaj način?

Ideja je bila napisati roman o ratu, odnosno antiratni roman, a da se rat ne spominje. Govoriti o nečemu a da o tome ne govoriš. Kroz tekst sam ostavila znakove koji ukazuju na ratno stanje: detonacije, razrušene zgrade i njihova kasnija obnova te umetnuti dokumentaristički dijelovi kojima je zajednička tema ratovanje. Ali razumijem da će ljudi biti skloni roman čitati kao distopijsku priču jer to što se događa unutar stana obitelji o kojoj pripovijedam blisko je fantastici, a navedenih znakova rata nema mnogo. Vanjski rasap uzrokuje unutarnji, obiteljski i psihički, i unutarnji postaje njegova zrcalna slika. Likovi su osmišljeni kao kritika nas starijih na koje se mladi u kriznim situacijama oslanjaju: sociopati, narcisi, nesigurni i nepouzdani roditelji pokraj kojih djeca mogu postati jedino isti takvi ljudi, kojima jednog dana neće biti moralno problematično da sami pokrenu rat.

Starac, jedan od likova, govori o nestanku solidarnosti i o drastičnoj promjeni svojih životnih okolnosti: o osjećajima isključenosti, odbačenosti i beskorisnosti. Poželjni su samo jaki i prilagodljivi, oni koji služe održavanju Sistema. Tamna sjena neoliberalnog kapitalizma lebdi nad cijelim tekstom…

Generator stanja je ratno uništavanje, ali ako uzmemo da kapitalizam proizvodi ratove, da se, između ostalog, obilno okorišćuje njima, onda on jest pokretač. Kapitalizam leži u korijenu većine današnjih problema. On podilazi najgorim ljudskim porivima i služi nemoralnim ciljevima: kako se što više obogatiti na tuđem radu a pritom minimalno ulagati u dobrobit radnika. Kapitalizam sam po sebi podrazumijeva gušenje solidarnosti i empatije i nije čudno da se ratovi proizvode kako bi se nastavila unosna trgovina oružjem i osigurala dostupnost nafte.

Jedan od najintrigantnijih motiva u romanu je alegorijski mračan i pogibeljan hodnik u stanu četveročlane obitelji kroz koji je teško proći i koji krije mnoge (neimenovane) opasnosti. Predstavlja li on neizvjesnost ili dezorijentiranost kolektiva i pojedinca, gubitak sigurnosti i povezanosti likova u njihovom mikroprostoru?

Rat je sam po sebi ludilo i apsurd. Zrcaljen u mikrozajednici, njegovo srce tame, mjesto gdje on zaista gubi svaki smisao poput obrane zemlje, ljudi, i postaje sam sebi svrhom, gdje ljudi pogibaju zato što su ondje, a ne zato što se bore za određenu stvar, što je pojava koja je prisutna zacijelo u svakom ratnom sukobu, ti su hodnici. U njima nema prostornovremenskih zakonitosti, realizam je dokinut i ostaju samo opasnost i borba za vlastiti život.

Iako u pripovijedanju odbijate naznačiti kako je došlo do ove točke raspada i do dehumaniziranog društva, kroz očišta protagonista ove su ‘praznine’ jasne. Koliko je grad u kojemu živite bio polazištem za pisanje ovog teksta?

Zagreb mi je bio neka početna točka koja mi je olakšala opis grada i izostanak njegovih funkcija, ali kako je pisanje odmicalo, tako mi je slika Zagreba nestala iz svijesti jer, naposljetku, priča i jest o svim gradovima i svim državama koje su doživjele ratno stanje. To nije priča o Zagrebu 1990-ih ili 1940-ih, nego o apsurdu rata općenito.

Jedno od najzanimljivijih poglavlja je ono u kojemu u opustjeloj i sablasnoj četvrti u dvorištu preko noći izraste stablo naranče, oko čijih plodova ubrzo izbije sukob i stablo biva do temelja uništeno. Jedino ‘čudo’ završava dakle nasiljem i uništenjem. Izgleda da kao autorica ne vjerujete u narative obnove, solidarnosti i pozitivne transformacije društva?

Ta je epizoda prikaz rata u malom. Namjerno je pisana rječnikom koji naznačuje agresiju, a protagoniste definira kao ‘naše’ i ‘njihove’. Vjerujem u obnovu i transformaciju društva, ali one najčešće dolaze tek kada ljudima voda dođe do grla i tada dolazi kao nasilje. Međutim, nasilje je ponekad jedini jezik koji opresor razumije. Ako me pitate za Hrvatsku, mislim da tu još dugo neće biti transformacije. Ona mora biti korjenita i sistemska, a to nije moguće ako su na vlasti HDZ ili SDP.

Nakon dviju zbirki priča napisali ste roman koji se također, premda romaneskno strukturiran, može podvesti pod dulju pripovijetku. Niste skloni duljim pripovjednim formama. Što je najviše formiralo vašu spisateljsku ekonomičnost?

Nije da nisam sklona dužim tekstovima, nego to što imam reći dosad je tražilo malu kilometražu. Možda će sljedeća stvar biti roman od pet stotina stranica, ali to isto neće biti zato što sam poželjela napisati nešto dugačko, nego stoga što sama ideja o kojoj pišem zahtijeva takvu obradu. U ovom romanu nisam imala što više reći i tu je trebalo stati. Inače, iz rukopisa sam postupno izbacila dvjestotinjak kartica jer im tu nije bilo mjesto, opterećivale su rukopis. Pisati nešto što samo produžuje tekst, a ne pridonosi gradnji pripovjednog svijeta je strašno. Kao kada vam netko dodijava small talkom. Pritom valja reći da mnogo sjajnih autora svoju poetiku temelji na obimnosti izraza u kojoj nema trivijalnih, nepotrebnih dijelova. Kod Henryja Jamesa ili Olge Tokarczuk svaka je riječ opravdana i pridonosi konstrukciji pripovjednog svijeta.

Iako proizvode glavni sadržaj – tekst, autori i autorice u književnom se polju nalaze na samom dnu hranidbenog lanca. U kojoj su mjeri u Hrvatskoj i regiji skloni boriti se za zajedničke pravedne radne uvjete?

Čitav je kulturni hranidbeni lanac kod nas na dnu. Kultura je ključna za ljudski razvoj i život, a u nju se ulaže sve manje, opet zbog kapitalizma. Dok sam bila još na početku i pisala književne kritike, ponudila sam jednom magazinu da kritike pišem besplatno samo zato da bih imala što staviti u životopis. Urednik kulture mi je objasnio situaciju: zašto bi vlasnik magazina objavio književnu kritiku kad umjesto toga na stranicu može staviti reklamu za auto? I da, u knjiškoj branši najgore prolaze pisci koji tobože trebaju biti sretni samom činjenicom da im je uopće objavljena knjiga. Rješenje bi trebalo biti u većim državnim i gradskim ulaganjima u kulturu jer ona nije profitabilna, a ukinuti ili barem smanjiti financiranje raznih državotvornih udruga i Crkve. No čini mi se da su autori skloniji misliti da su ih nakladnici zakinuli za postotak i da na njima mlate neviđenu lovu. Da bi nakladnik bio na nuli, trebao bi prodati 700 primjeraka knjige. Većina knjiga proda se u ispod 400 primjeraka.

Uređujete časopis ‘Fantom slobode’ u kojemu predstavljate suvremene autorice i autore. Koje su dominantne pripovjedne prakse kod njih prisutne?

Mladi autori skloni su eksperimentu i igri. Uz one koji primjenjuju standardni realistički prosede, mnogi se poigravaju tradicionalnim formama, pripovjedačem, fokalizatorom, stvaraju hibride, prave parodiju pastorale i fingiraju znanstveni diskurs. Ne bih rekla da postoji dominantna pripovjedna praksa, ali prisutna je igra koja tradiciju ne shvaća kao datost koju se ne smije propitivati. Rezultat toga je da je suvremena književnost regije raznolika i zanimljiva.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.