Šesti saudijski kralj Abdulah bin Abdulaziz umro je u 91. godini, samo dan nakon što je u susjednom Jemenu šijitsko pleme Zajdi izvršilo državni udar, stvorivši time kaos koji prijeti raspadom te zemlje i daljnjim jačanjem Al Kaide na Arapskom poluotoku.
Kralj Abdulah rodio se 1924. godine u Rijadu i bio je 13. od otprilike 45 sinova osnivača Saudijske Arabije, Abdulaziza, prvog kralja koji je 1902. osvojio Rijad, a zatim i Meku, Medinu, Džedu i emirate na istoku, i za čijeg je života otkrivena nafta. Za razliku od svojih prethodnika Sauda i Faisala, preminuli Abdulah nije bio obrazovan na Zapadu, već je radio kao gradonačelnik Meke, a 1962. postao je zapovjednik Nacionalne garde, vojne formacije koju su opremale i trenirale Sjedinjene Države. Kada je kralja Faisala 1975. ubio neki rođak, Abdulah je postao drugi, a sedam godina kasnije i prvi premijer. De facto kralj postao je 1995., kada mu je brat, kralj Fahd, doživio moždani udar, a formalno je tu funkciju preuzeo nakon njegove smrti 2005. godine.
Kada je Abdulah umro, direktorica Međunarodnog monetarnog fonda, Francuskinja Christine Lagarde, izjavila je da je on ‘na jedan vrlo diskretan način bio zagovornik prava žena’. ‘Njegove reforme bile su postupne’, rekla je Lagarde, ‘što je vjerojatno prikladno za takvu zemlju.’ Njezina izjava poprilično precizno sumira stav rasprostranjen među zapadnim čelnicima, onaj da je Abdulah bio umjereni reformator, a bio bi još i veći da nije bilo konzervativnog klerikalnog establišmenta koji mu je te reforme priječio.
Preminulom kralju tako se u zasluge ubraja što je otvorio saudijsku ekonomiju, što je sa 12,5 milijardi dolara financirao tehničko sveučilište na kojemu prvi put zajedno mogu studirati žene i muškarci i što je 2009. u Vijeće ministara imenovao jednu ženu, te njih još 30 u Šuru, vladino savjetodavno tijelo. Odluku da žene smiju glasati na lokalnim izborima donio je 2011., no one bi to pravo trebale konzumirati tek ove godine. U reforme mu se ubraja i činjenica da je formirao Vijeće o nasljeđivanju, tijelo sastavljeno od 35 sinova i unuka koje o budućem kralju glasa na način sličan onome kojim se bira papa. Kada je nakon Abdulahove smrti novim kraljem proglašen njegov polubrat Salman, za drugog zamjenika premijera izabran je ministar unutarnjih poslova, 55-godišnji Mohamed bin Nadžef, prvi prestolonasljednik koji nije sin, nego unuk osnivača države. Taj se potez smatra revolucionarnim, s obzirom na to da je nasljeđivanje krune ranije išlo s brata na brata, pa su svi kraljevi koji bi uspjeli preživjeti bili poprilično vremešni.
Abdulahove ‘reforme’ otprilike tu i završavaju, ukoliko ne računamo to da je osnovao Forum za nacionalni dijalog, gdje građani smiju ‘kritizirati’ monarhiju, te Komisiju za ljudska prava. No sve poluge totalitarne vlasti i dalje su na svome mjestu, počevši od sudova čiji djelatnici redom dolaze s rijadskog Sveučilišta Imam Muhamed ibn Saud, bastiona vehabitske interpretacije islama. Kraljevska obitelj zemljom vlada na temelju dogovora prema kojemu vehabitski kler režimu daje legitimitet, a on zauzvrat državu ustrojava prema njihovim uputama. Šerijat se građanima, među ostalim, utjeruje i putem Komisije za promociju ćudoređa, koja naročito kontrolira odnose među spolovima.
U zemlji je na snazi sistem patronata muškaraca nad ženama, pa one trebaju dozvolu muškarca za izlazak iz kuće i iz zemlje, za udaju, školovanje, zaposlenje, otvaranje bankovnog računa, pa i neke medicinske procedure. Abdulah je 2005. htio ukinuti zabranu vožnje automobila ženama, no kler ideju nije blagoslovio. Od 2013. u Saudijskoj Arabiji postoje i žene odvjetnice, koje zastupaju isključivo žene, no žensko svjedočenje vrijedi kao pola muškoga, isto kao što kćeri nasljeđuju polovicu onoga što im naslijede braća.
Početkom siječnja zbog ‘vrijeđanja islama’ započela je serija javnog bičevanja blogera Raifa Badawija, a istih dana jednoj je ženi, koja je navodno ubila pokćerku, također javno odrubljena glava. Javne egzekucije propisane su i za vještice, homoseksualce, dilere i narkomane, pa taj spektakl nasilja neodoljivo podsjeća na onaj kakvim se služi Islamska država Iraka i Levanta, teroristička skupina protiv koje se Saudijska Arabija aktivno bori sa zapadnim državama.
Budući da leži na najvećim svjetskim zalihama nafte, ta je zemlja već desetljećima bliska saveznica zapadnoga svijeta, naročito SAD-a. Njihovo savezništvo funkcionira po principu američke garancije nacionalne sigurnosti u zamjenu za stabilnost cijene nafte, kao i saudijsku suradnju u borbi protiv terorizma, iako je poznato da ona financira sunitske militantne skupine. Zahvaljujući američkoj vojnoj pomoći postala je jedna od najjačih regionalnih vojnih sila, pa se tijekom Arapskog proljeća nije libila poslati tenkove protiv nemirne šijitske populacije u Bahreinu.
U posljednjih nekoliko godina saveznice su imale nesuglasice i oko vojne intervencije u Siriji, koju je zazivao kralj Abdulah, te oko nastojanja zapadnih zemalja da s Iranom postignu dogovor oko nuklearnog programa, čemu se Saudijci protive jer je Iran njihov najveći geopolitički konkurent. S druge strane, oni su prije nekoliko mjeseci demonstrirali svoju globalnu snagu odlukom da ne smanje proizvodnju nafte i time stabiliziraju strmoglav pad njezine cijene, čime su nanijeli goleme ekonomske štete Iranu i Rusiji. U velika Abdulahova postignuća ubraja se i ideja o rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba osnivanjem dviju država s palestinskim granicama kakve su bile prije 1967. Iako nije realizirana, ta je ideja mahom prihvaćena od strane međunarodne zajednice.
Prilikom inauguracije Abdulahov nasljednik Salman naglasio je da će zemlja ‘nastaviti istim putem kojim ide od svoga osnivanja’, što pokazuje da nikakve dramatične promjene ne treba očekivati, tim više što se novog kralja smatra obrambenim jastrebom i što je znao izjaviti da u Saudijskoj Arabiji demokracija nije moguća. Salman je član takozvane Sudairi sedmorke, skupine moćne braće nazvane po klanu zajedničke majke. Dokazao se tijekom 48-godišnjeg upravljanja saudijskom prijestolnicom, za koje je vrijeme ona pretvorena iz nakupine blatnih nastamba sa 200.000 ljudi u moderan velegrad sa sedam milijuna stanovnika. Salman slovi i kao vješt medijator u obiteljskim sporovima, što se smatra naročito poželjnim u monarhiji čija kraljevska obitelj broji oko 7000 prinčeva.
