Novosti

Politika

In memoriam: Tonči Kuzmanić (1956-2021)

Tonči Kuzmanić, slovenski Dalmatinac, kroz desetljeća je pronosio glas jugoslavenskog i post-jugoslavenskog otpora, nadilazeći akademsku skučenost i bivajući angažiranim intelektualcem u najboljem smislu te riječi

Large kuzmanic pravi

(foto Mirovni institut)

Umro je Tonči Kuzmanić, politolog i sociolog iz Ljubljane. Ovaj slovenski Dalmatinac kroz desetljeća je pronosio glas jugoslavenskog i post-jugoslavenskog otpora, nadilazeći akademsku skučenost i bivajući angažiranim intelektualcem u najboljem smislu te riječi. Bio je i organizator i aktivist, jedan od ustanovitelja Mirovnog instituta (Mirovnega inštituta), njegov dugogodišnji suradnik, pokretač biblioteka i inicijativa.

Još u 1980-im godinama, kao aktivist mirovnog i civilnodruštvenih pokreta uočio je vezu između borbe za ljudska prava i radničkog pitanja. Nakon intenzivnog praćenja napisao je i knjigu o Labinskom štrajku rudara (Labinski štrajk: paradigma začetka konca, 1988), borio se protiv razaranja Jugoslavije, a rat je odmah dok se događao popratio knjigom (Yugoslavia-War, 1992), Kao što piše u slovu Mirovnog instituta: "U člancima, javnim nastupima i pedagoškom radu zalagao se da preuzmemo individualnu i kolektivnu političku odgovornost, zauzimao se za etiku neovisnog mišljenja, bez obzira na posljedice." 

Ovom autoru ostao je upamćen i po suradnji koju smo imali u anti-NATO pokretu, ne samo u kampanji protiv ulaska Slovenije u taj pakt, već i protiv NATO bombardiranja Srbije, o čemu je za ovog autora napisao nadahnuti esej, koji stjecajem okolnosti, iako sam ga preveo, nikada nije bio u nas objavljen.

Na Mirovnom institutu vodio je više istraživačkih projekata o nacionalizmu, rasizmu, ksenofobiji i diskriminaciji, iza čega su nastajala knjige, kako njegove, tako i zbornici koje je uređivao. Ostale su knjige Ustvarjanje antipolitikeelementi genealogije družboslovja (1996), Bitja s pol strešice (2000), Nation-States and Xenophobias (2005), Policija, mediji, UZI in WTC; Antiglobalizem in terorizem (2002.), Prispevki h kritiki managerske paradigme (2008), Ponovno odkritje Amerike (2011). Od njega sam prvi puta čuo izraz "radikalizam centra", puno prije no što je Tariq Ali napisao istoimenu knjigu.

U potrazi za mjestom gdje bi se, izvan institucija oficijelnog univerziteta, razvijala kritička misao, osnovao je Radničko-punkerski univerzitet (Delovsko-punkersko univerzo, DPU), gdje je od 1996. godine otvarao mogućnosti aktivnog obrazovanja mladih o suvremenim političkim temama i tako utjecao na cijele generacije humanista i društvenjaka. I u tom okviru pokretao je biblioteke, tako onu o pojmu revolucije, teme ljevice danas, te što je desnica i konzervativizam.

Kada je smjenom generacija DPU pretvorena u Institut za radničke studije došlo je do izvjesnog odvajanja između prijašnje generacije i mladih i nadobudnih marksista, koji su stupili na scenu. Ali to je očekivani efekt smjene generacija, te je Tonči nalazio nove organizacione oblike za svoj angažman. Danas mu i ti u međuvremenu stasali marksisti više ne niječu zasluge za njegov pionirski rad.

Pokretalo ga je uvjerenje da univerzitet u neoliberalnom obratu nije najbolje reagirao i da je, izgnanstvom teorije, počeo zaostajati u razmišljanju o suvremenoj društvenoj i političkoj realnosti. Otuda tolike njegove "izmještene" inicijative. Osim DPU, koja se razvila u izuzetan, neovisan obrazovni projekt, koji je potrajao šesnaest godina, pokrenuo je nastanak Grupe za praćenje netrpeljivosti, koja je izdala mnogo analiza o rasizmu, nacionalizmu i neprijateljstvu spram drugačijih. Redovno je pisao za časopis Medijska zasjeda (Medijska preža), koji je kritički pratio, bolje od novinarskog društva, stanje u medijima, kako u Sloveniji, tako i drugdje u post-Jugoslavenskom prostoru, pa i u svijetu. Uz to je išla i zbirka Mediawatch.

Njegova oduševljenost mišlju Hanne Arendt, "majstorice" kako je pisao u jednom razdoblju djelovanja, bila je nešto što nismo svi morali dijeliti. Pa ipak smo slijedili njegov aktivizam i intuitivne uvide, npr. u djelovanje menadžerske ideologije.

Kao što piše u osmrtnici koju su izdali njegovi drugovi i drugarice sa Mirovnog instituta "Tonči je bio istraživač-buntovnik i u tom smislu neumoljiv kritičar. Često nas je pronicljivo upozoravao na simptome, događaje i društvene procese, koje je većina istraživača zanemarila. Svojim izvornim idejama, radikalnošću i iskričavim temperamentom bitno je doprinosio osnivanju i opstanku Mirovnog instituta". Nije mu bila strana ni muzika i znao je zabavljati društvo dohvativši se gitare.

Ovaj autor upamtit će ga kao jednog od rijetkih ljudi, bez obzira na status, kojega kada upoznate, imate osjećaj blizine i neusiljenosti, kao da ga oduvijek poznajete.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više