Novosti

Kultura

In memoriam Nenad Šegvić: Veliki čovjek malog kazališta

"Festival je osnovan da bismo ostali normalni u vrijeme ludila", govorio je glumac Nenad Šegvić, osnivač riječkog Međunarodnog festivala malih scena na kojem su gostovale i predstave iz Srbije i HKD Teatra u čijoj je produkciji nastala i "Aleksandra Zec"

Large munjin

Bio je pravdoljubiv i zaljubljen u teatar – Nenad Šegvić (1936. – 2021.) (foto Goran Kovačić/PIXSELL)

Poznati češki pisac Karel Čapek jednom je kazao kako je za tako osjetljiv organizam kao što je teatar pravo čudo da se svake večeri uopće izvode kazališne predstave. U današnje doba jedan čovjek od teatra znao je tu istinu o krhkosti pozornice jako dobro pa je možda, baš zbog toga, odlučio da u najgore moguće vrijeme osnuje jedan kazališni festival. To se dogodilo u Rijeci 1994. godine, kada je u Hrvatskoj bjesnio rat; taj festival kasnije je prerastao u krajnje respektabilni i poštovani Međunarodni festival malih scena, a čovjek koji ga je osnovao i vodio punih 27 godina bio je riječki glumac Nenad Šegvić, dobri poslenik teatra koji nas je 11. srpnja zauvijek napustio u svojoj 85. godini.

Osim što je bio glumac, koji je u riječkom kazalištu odigrao više od 150 uloga, Šegvić je više od jedne decenije bio direktor Drame riječkog HNK-a, kao i osnivač malog i vrlo propulzivnog HKD Teatra u Rijeci. Izrazito dinamičan i gotovo do tvrdoglavosti uporan, Šegvić je dobrih 50 godina bio prava vita activa riječkog kazališnog i općenito kulturnog života. Bio je zaljubljen u teatar od glave do pete, pravdoljubiv kada je u kazalištu trebalo odvojiti žito od kukolja i energičan kada su teatarski interesi bili u pitanju. Te 1994. godine, kada se nebo smračilo nad čitavim južnoslavenskim prostorom i kada je trebalo sačuvati glavu od zalutalih metaka, on je osnovao riječki festival u želji da unese bar malo svjetla u crni mrak mržnje i nasilja koji su tada posvuda vladali. "Festival je osnovan da bismo ostali normalni u vrijeme ludila", govorio je Šegvić. Ali, realno, dok su topovi grmjeli, za teatar je bilo jako teško. Legenda kaže da je na tom početku početaka Šegvić izašao pred malu grupu svojih suradnika i mirno rekao: "Stvar je vrlo jednostavna – mi kao festival u ovom trenutku nemamo ništa." Iako tada nije bilo ničega, bilo je nekoga na čelu sa Šegvićem i festival je, mic po mic, počeo pozivati male, ali značajne predstave sa svih strana. Šegvić je bio valjda prvi koji je sredinom devedesetih na riječkom festivalu ugostio predstave iz "neprijateljske" zemlje Srbije, zbog kojih je dobro znao da će biti bijesnih i zluradih reakcija. Uslijedili su noćni telefonski pozivi puni mržnje i prijetnji, ali Šegvić je mirno odgovarao: "Postoje dobre i loše predstave. Ja na festival pozivam one dobre i uopće me ne zanima otkuda one dolaze."

Od tada pa doslovce do svojih posljednjih dana, to znaju svi, ovaj već vremešni čovjek jurcao je od Beča do Skoplja i od Beograda do Berlina i gledao sve u teatru što se moglo gledati, da bi riječki festival bio ono što on do danas zaista jest – veliki festival malih scena. "Želio sam festival na kojem publika sjedi na dva metra udaljena od glumaca", govorio je Šegvić. Ustvari, on je bio skroman čovjek i iz tog je senzibiliteta birao predstave, ali ključno je da je iz te skromnosti izvirao njegov osjećaj za kazalište, lišen napuhanosti i egocentrizma. Ta njegova skromnost hranila je misao, koja je neprestano strujala ovim festivalom, a to je da on nije sam sebi spomenik, nego da je tu zato da usreći druge – riječku publiku, njihove goste i umjetnost samu. Šegvić je bio dobar i pomalo strog otac riječkog festivala: uvažavao je glumce i redatelje, odavao počast najboljima, ali nije pravio lažni sjaj od mjesta na kojem se trebaju susresti teatar i njegova publika. Matko Botić, višegodišnji voditelj festivalskog okruglog stola, to je dobro uočio: "Riječke Male scene okupljale su, i još uvijek okupljaju prvu ligu europskog teatra, i ti bjelosvjetski redatelji, Koršunovas, Hermanis, Emma Dante, Pippo Delbono i drugi, svakoga su svibnja dolazili na festival, u potpunosti lišen glamura i kiča, crvenih tepiha i društvenih kronika u prime timeu, da bi igrali za publiku čiji se sastav nije bitno mijenjao od prvih, ratnih izdanja festivala." Također, na ovom festivalu nikada nije bilo skandala, govorkanja, kuhinja i tračeva, ali je bilo živo: bilo je buke i svađa na okruglim stolovima i koplja su se itekako lomila oko toga da li nešto vrijedi ili ne.

Šegvić je bio pasionirani tragalac za dobrim kazalištem i zato što je odrastao u vrijeme kada se riječ "teatar" pisala velikim slovom: rođen je u Splitu, igrao je u teatrima u Zagrebu i Rijeci, studirao na kazališnoj akademiji u Beogradu kada su prvaci pozornice ondje bili Stevo Žigon, Ljuba Tadić, Mira Stupica i mnogi drugi, a na ovoj strani Pero Kvrgić, Vanja Drach, Relja Bašić i opet sijaset drugih. Šegvić je čitav život volio kazalište glumca i zbog toga je, uostalom, 1993. godine osnovao taj riječki piccolo teatro, HKD Teatar, koji će idućih najmanje 20 godina biti jedan od značajnijih teatara u Hrvatskoj. Njihova bravurozna "Ćelava pjevačica" igrala je dobrih 16 godina, o "Tko se boji Virginije Woolf?" pisani su hvalospjevi, a predstava "U očekivanju Godota" bilo je pravo malo kazališno čudo u kojem je u ulozi nesretnog Estragona nastupio sam Šegvić. "Bio je to moj Hamlet", govorio je tada ne bez ponosa. Konačno, predstava "Aleksandra Zec" o ubijenoj djevojčici srpskog porijekla u Zagrebu početkom rata, u režiji Olivera Frljića, uz svestranu pomoć Srpskog narodnog vijeća, rezultat je ideje Nenada Šegvića i produkcije HKD Teatra. Potpisnik ovih redova bio je na premijeri ove predstave u dvorani HKD Teatra na Sušaku: unutra je među publikom vladala grobna tišina, a pred vratima kazališta urlali su ljudi u crnim majicama.

Na kraju treba reći da ni te velike počasti da Rijeka 2020. godine postane Evropski grad kulture ne bi bilo bez značaja Šegvićevog Međunarodnog festivala malih scena. Zbog pandemije korone lani i ove godine festivala nije bilo i to je ovog čovjeka orijaške energije, nažalost, slomilo. Za grad Rijeku njegov odlazak bez sumnje predstavlja nenadoknadiv gubitak, ali i odgovornost da s kazalištem i festivalom nastavi dalje, po uzoru na izuzetnu teatarsku i ljudsku osobnost Nenada Šegvića. Slava mu.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više