Ako je neki novinar na svojoj koži osjetio svo ono ludilo koje je zavladalo devedesetih godina onda je to svakako Jovan Hovan. Ovaj doajen novinarstva "starog kova" i "velikih priča o malim ljudima", dobitnik nagrade za životno djelo "Otokar Keršovani", Zlatnog pera Vjesnika i suradnik gotovo svih novinskih kuća s područja bivše Jugoslavije, 90-te je proveo "na čekanju". Nekoj budaletini u Vjesniku njegovo ime učinilo se previše srpskim za tadašnji ukus, pa se Hovan – ovdje je važno reći, iako ne znači puno – iako porijeklom Slovak našao na cesti, zajedno s drugim sumnjivcima "čudnih imena". Mada mu nije bilo lako preko noći ostati bez posla, nije klonuo duhom. Dapače, i dalje je rado prepričavao sve te lude zgode i nezgode koje su se lijepile za njegov dječački duh, a koje je vještim perom bilježio na papir na zadovoljstvo čitalaca i tjednika koji upravo čitate.

Prepričavao ih je i u nekad popularnoj tzv. Aleji propalih komentatora čiji je bio neizostavan dio, bistreći svakodnevno „društveno-političke događaje“ sa svojom ustaljenom ekipom i novinskim juniorima koji tek moraju odraditi kilometre i kilometre terena da bi i njima bilo dozvoljeno platiti rundu kod Nade. Urnebesna je priča kako je kao student prava u Beogradu poslao pismo maršalu Titu moleći ga da mu pokloni Vespu. Nije Jovanu bilo toliko stalo do motora, nego se nadao da će preko njega lakše doći do srca jedne Dragane. Tito mu je odgovorio. Na žalost, negativno pa je Hovan sam sebi predbacivao da je u pismu ipak trebao napomenuti zašto mu treba Vespa, jer je Tito imao razumijevanja za ženska pitanja. Kasnije se priključio partiji, iako je imao razloga biti kivan na komuniste koji su njegovog oca proglasili neprijateljem i oduzeli mu hotel "Žiča" u Mataruškoj Banji.

Preseljenjem velikih novinskih kuća u nove moderne zgrade staklenih fasada i Aleja je godinu za godinom sve više nestajala, a redovni gosti koji čine svaku kafanu kafanom odlazili. U utorak je otišao tako i Jovan Hovan. Umro je u bolnici u Zaboku. Rođen je 1937. godine u Mataruškoj Banji u Srbiji, a školovao se u Kraljevu. Za vrijeme studija počeo se baviti novinarstvom, da bi se preseljenjem u Zagreb 1966. zaposlio u Vjesniku. Kasnije je bio urednik niza izdanja, ali svi će ga pamtiti prije svega po reportažama i novinskim crticama poput jedne o rakiji koju je napisao prije 12 godina za Novosti, a koja je započela ovako: "Volite li rakiju? Ja da. Kod nas u kući, i kad ničeg nije bilo, bila je barem boca s rakijom, pa ako gosti iznenada dođu, ili bane poštar s važnom pošiljkom, policajac da nešto provjeri, susjed da nešto zatraži ili pozajmi, da ih imate čim ponuditi i poslužiti."