Nakon glasanja u saveznom Senatu i 55 glasova za otvaranje postupka opoziva (impeachment) predsjednice (22 senatora bila su protiv), Dilma Rousseff suspendirana je na razdoblje od pola godine. U tom će vremenu Senat provesti zakonom propisan postupak i presuditi, dvotrećinskom većinom, o njezinom konačnom opozivu.
U skladu s ustavnim odredbama, privremenu je predsjedničku dužnost preuzeo dosadašnji potpredsjednik Michel Temer (PMDB, Partido do Movimento Democrático Brasileiro, Stranka brazilskoga demokratskoga pokreta), koji je 2014. izgubio od Dilme predsjedničke izbore, formiravši odmah novu vladu. Formalan razlog za pokretanje postupka opoziva i dovođenja političke krize do vrhunca brazilska je politička elita pronašla u neprikazanom prekoračenju proračunskih rashoda: brazilska je vlada, u trenucima nedovoljnih fiskalnih prihoda, donijela šest uredbi o financiranju, preko državnih banaka, socijalnih programa što su ih provodili i Dilma i njezin prethodnik Luiz Inácio Lula da Silva, u okviru realizacije političkoga programa Radničke stranke (PT, Partido dos Trabalhadores) iz koje su oboje ponikli.
Pokretanje postupka opoziva ishod je pravosudno-političkoga postupka za čije je pokretanje iskorišten korupcijski skandal oko javne naftne kompanije Petrobrás. Riječ je o hobotnici u kojoj je taj naftni div, prema navodima optužnice i dosadašnjim nalazima, stvorio kartel kako bi podijelio javne infrastrukturne natječaje i povisio im cijene, iz razlike potom financirao izborne kampanje, neovisno o političkom profilu stranaka i izbornih kandidata, a pritom su brk omastili i brojni pojedinci. Dilma se (u Brazilu je čest običaj da se političari zovu imenom ili nadimkom) osobno nije našla na udaru tužilaštva, no mnogi smatraju da treba snositi ‘zapovjednu odgovornost’, jer je u Lulinom mandatu bila na čelu nadležnoga Ministarstva energije, a potom i predsjednica Upravnoga odbora kompanije te tako navodno nije mogla ne znati za praksu pretakanja velikih financijskih sredstava. Njoj osobno nitko ne pripisuje korupciju.
Krajem prošle godine, predsjednik Zastupničkoga doma Eduardo Cunha iz PMDB-a, stranke desnoga centra i najveće brazilske stranke, pokrenuo je u tom domu postupak opoziva. Optužen (i u međuvremenu smijenjen) za primanje mita i pranje novca, s otkrivenim masnim računom u Švicarskoj, uz pomoć triju sudaca, optužio je predsjednicu za ‘proračunsko pedaliranje’, tj. financiranje budžetskih rashoda pozajmicama kod javnih banaka, što omogućuje privremeno prikrivanje državnoga duga, u 2015., prvoj godini njezina drugoga mandata.
U ožujku je desnica organizirala spontane manifestacije na ulicama, mobiliziravši oko tri milijuna demonstranata u četiristotinjak gradova (Dilma je izbore osvojila s 48 milijuna glasova), koji su zahtijevali predsjedničin odlazak pošto se istraga korupcijskoga skandala približila Luli, na temelju neuvjerljivih tvrdnji o njegovoj korumpiranosti, pripisujući mu da je kuća u kojoj stanuje, za koju ima ugovor o najmu, uredno plaća režije i nije upisan kao njezin vlasnik, zapravo njegova. U želji da ima pored sebe karizmatskoga i vještoga političara, ona je potom počinila stratešku pogrešku, imenujući ga predstojnikom Predsjedničkoga ureda, što je mjesto koje u brazilskom predsjedničkom sistemu odgovara mjestu predsjednika vlade. Smjesta su je optužili da je to učinila kako bi ga zaštitila od pravosudne hajke: na toj bi naime dužnosti za njegove stvarne ili tobožnje grijehe bio nadležan savezni sud, a ne lokalni sudac iz Savezne države Minas Gerais koji vodi istragu o petrolejskom skandalu. No odmah se našao i savezni sudac koji je imenovanje poništio.
Nakon nekoliko dana Dilma gubi i svoga glavnoga koalicijskoga partnera: zastupnici PMDB-a odlučuju napustiti vladinu većinu, deklarativno radi čuvanja ugleda, a stvarno s računicom da njihov potpredsjednik države Temer preuzme dužnost, dajući tako signal da je mjesto predsjednice slobodno za odstrel. Odmah je formirana parlamentarna komisija da ispita ‘pertinentnost postupka opoziva’, koja je sredinom travnja donijela pravorijek o njezinoj odgovornosti za proračunske prekršaje i pokušaj ometanja pravosudnoga postupka imenovanjem Lule. Dilma je oštro opovrgavala svoju odgovornost, navodeći kako je predsjednik Fernando Henrique Cardoso (PMDB) u svoja dva mandata (od 1995. do 2003.) donio trideset takvih uredbi, a četiri Lula (PT) u svoja dva predsjedništva (od 2003. do 2011.), upozoravajući da je riječ naprosto o uobičajenom mehanizmu suočavanja s proračunskim teškoćama.
Na glasanju osobnim izjašnjavanjem u Zastupničkom domu, uz izravan prijenos najvećih medija, razotkrivena je zastrašujuće niska opća i politička razina brazilske političke klase: zastupnici koji su glasali ‘za’ (367 od njih 513) činili su to ‘za rođendan moje unuke’, ‘za Bruna i Felipea’, ‘za kongregaciju Quadrangular’ (evangelička crkva), ‘za moju mamu Lucimar’, ‘za kontrolu oružja’, ‘protiv komunizma koji prijeti ovoj zemlji’, ‘za uspomenu na moga oca’, ‘za moju 93-godišnju mamu koja je kod kuće’. Takvih je ‘obrazloženja’ danoga glasa bilo stotinjak, a najgroznije je bilo ono ‘za pukovnika Brilhantea Ustru, Dilmin užas’ koji je bio šef Odjela za unutarnje operacije, odgovoran za proganjanja, torturu i smrt brojnih protivnika diktature, glavni mučitelj kad je i sama Dilma u zatvoru bila mučena.
Lula i Radnička stranka ocijenili su da je riječ o ‘državnom udaru’, kojim se, pravosudnom manipulacijom i političkom harangom žele promijeniti rezultati izbora i dovesti izborne gubitnike na vlast, upozoravajući kako na štetnost judicijalizacije izbornoga i političkoga procesa tako i na politizaciju pravosuđa. Potom je došlo do još jednoga kazališnoga čina. Waldir Maranhão, zastupnik PP-a (Partido progressista, Napredna stranka, koalicijski partner PT-a), koji je nakon smijenjenoga Cunhe preuzeo dužnost, odlučio je prošloga tjedna poništiti rezultate glasanja Zastupničkoga doma, no dan nakon toga očito je dobio ponudu koju nije mogao odbiti i povukao svoju odluku te je Senat mogao pristupiti glasanju o dovršenju postupka opoziva.
Dilma Rousseff tako plaća svoje diplomatske, ekonomske i političke pogreške koje su pridonijele da postane najnepopularniji šef države u kratkoj povijesti relativno mlade brazilske demokracije. Stupivši na dužnost nakon Lule, koji je iz bijede izvukao desetke milijuna Brazilaca, suočena s teškom ekonomskom krizom koju nije uspjela kontrolirati, na meti Kongresa s kojim nije uspijevala uspostaviti dijalog, razočarala je prvenstveno srednju klasu, a zbog socijalnih politika navukla na sebe bijes kapitala.
No bez obzira na slabosti njezine vlasti, kriza u Brazilu samo će ojačati pošto Temerova vlada, u kojoj nema nijedne žene (!?) efektivno preuzme vlast (smjene su već u toku). Taj 75-godišnjak libanonskoga podrijetla, kao i stranka mu PMDB, sam je gotovo sinonim za korupciju i ima zabranu Izbornoga suda da se idućih osam godina natječe na izborima. A (zlo)upotreba pravosuđa u političke svrhe teško da može donijeti ikakvo dobro.
