Novosti

Politika

Iluzija o državnosti

Milan Babić je pred haškim sucima molio Hrvate da mu oproste za sve zlo koje je učinio, i potom se ubio. RSK je na koncu i njega stajala glave, a znao je, i prije njezina osnivanja, da je nemoguća i neodrživa

Vp89tbd952fgnfpjqyv4b6j8jbw

Milan Martić i Milan Babić

Milan Babić nije vjerovao da Srbi mogu na teritoriju Hrvatske osnovati i trajno održati neku svoju državu. Kad sam ga kao novinar tjednika Danas, u vrijeme dok su novinari iz Zagreba još uvijek mogli doći u Knin i razgovarati s tamošnjim srpskim liderima, upitao misli li doista da u Hrvatskoj može opstati srpska državna tvorevina čije je osnivanje već započelo, kidajući pritom hrvatski državni teritorij na nekoliko dijelova, Babić mi je dao znak da isključim diktafon. A potom je kratko odgovorio: Ne može. Zašto je onda stvarate, izbit će rat, ljudi će ginuti, upitao sam. Opet je kratko odgovorio: Rata neće biti. Hrvati se neće usuditi napasti nas jer će nas JNA štititi. Ali od čega ćete živjeti, ustrajao sam. Naplaćivat ćemo Hrvatima prijelaz preko Krajine, struju, vodu, imamo šume... I sam shvativši da se šegači sa smrtno ozbiljnim stvarima, Babić mi je potom u jednom dahu prepričao kako je osobno u ime SDS-a na Ustavnoj komisiji predlagao osnivanje sjevernodalmatinsko-ličke zajednice općine u koju bi se iz tadašnje dalmatinske i ličke zajednice općina izdvojile općine s većinskim srpskim stanovništvom. Prijedlog je, međutim, glatko odbijen, nastavio je Babić, dodavši kako mu se pritom 'Šeks preko stola smijao u lice i odmahivao rukom'. 'Nisu htjeli srpsku zajednicu općina i dobit će Krajinu', poentirao je te me uz još nekoliko kurtoaznih rečenica ispratio iz svojega kninskog ureda.

Babićeva iluzija da se Hrvatska neće usuditi oružanom i drugom silom suprotstaviti se stvaranju srpske države u državi zbog toga što će iza nje stati JNA, počela se raspršivati već od prvih dana balvan revolucije. Jer onoga časa kad je JNA odlučila izaći iz kasarni i umiješati se u unutarnjopolitičke i međunacionalne sukobe, prvo u Sloveniji, a potom i u Hrvatskoj i BiH, i ona se počela raspadati i pretakati u nacionalne vojske, prepuštajući, milom ili silom, znatan dio svojega naoružanja novostvorenim nacionalnim vojskama. Već nakon nekoliko prvih mjeseci rata u Hrvatskoj, koji su, istina, bili i najkrvaviji, s najvećim brojem žrtava i najgorim razaranjima, JNA je nestala i s prostora Hrvatske. Pritom je odigrala ključnu ulogu u uspostavljanju RSK i sprječavanju Hrvatske vojske u nastajanju da osujeti sakaćenje i cijepanje hrvatskog državnog teritorija, ali je svojim povlačenjem, nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, označila i početak kraja nasilnog održavanja paradržave u čijem je stvaranju sudjelovala. Babićeva iluzija o JNA-zaštiti RSK definitivno se rasplinula. Masovni zločini koje su srpski pobunjenici, uz pomoć i sudjelovanje JNA, počinili dok su svoj naum o stvaranju RSK provodili u djelo, zakonom spojenih posuda rezultirali su odmazdama i zločinima nad krajinskim Srbima, ali i onima koji su živjeli u ostalim dijelovima Hrvatske. RSK, koja je navodno stvorena kako bi zaštitila Srbe u Hrvatskoj od povampirenog ustaštva, postala je promotorom ustašoidnog hrvatskog ekstremizma, a onda  i glavnim razlogom iseljavanja i protjerivanja Srba iz Hrvatske: bila je krunski dokaz stare teze o Srbima u Hrvatskoj kao remetilačkom faktoru i trajnoj opasnosti i brani za stvaranje suverene i samostalne hrvatske države. Sve povijesne istine i činjenice o zajedničkom životu i borbi za opstanak na ovim prostorima postale su marginalne, hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj sveli su se na očuvanje ili uništenje RSK, što je sa sobom povlačilo progon stanovništva s tog područja: Hrvata i nesrpskog stanovništva u slučaju očuvanja RSK, a u slučaju njezina uništenja progon srpskog stanovništva.

Političke podjele i sukobi, s hapšenjima i likvidacijama političkih protivnika, započeli su i prije osnivanja RSK, a trajali su do njezina kraja

Po hrvatskim službenim podacima, na prostoru na kojemu je proglašena RSK prije rata živjelo je oko 530 tisuća stanovnika (oko 260 tisuća Srba, oko 200 tisuća Hrvata i oko 70 tisuća ostalih). Po podacima Haškoga suda, na tom je prostoru prije uspostavljanja RSK živjelo oko 465 tisuća stanovnika (oko 240 tisuća Srba, oko 170 tisuća Hrvata i oko 55 tisuća ostalih). Uoči Oluje i nestanka RSK, procjenjuje se da se broj stanovnika prepolovio. Doduše, krajinske vlasti tvrdile su da ih je bilo između 400 i 450 tisuća i pritom precizirale da su Srbi činili 91 posto, Hrvati 7 posto, a ostali 2 posto ukupnog broja stanovnika. Upravo ti podaci, da je u RSK ostalo živjeti 20 do 25 tisuća Hrvata i 8-9 tisuća ostalih, demantira njihovu tvrdnju o ukupnom broju stanovnika, jer kad bi ona bila točna, to bi značilo da se u RSK iz drugih dijelova Hrvatske doselilo barem 200 tisuća Srba koji su nadomjestili ne samo iseljene i protjerane Hrvate i ostale, nego i brojne Srbe koji su se iz RSK od njezina osnivanja kontinuirano iseljavali u Srbiju, BiH i diljem svijeta. Hrvatske su procjene da je u Oluji i poslije nje između 100 i 140 tisuća Srba izbjeglo ili su protjerani s prostora RSK, međunarodne institucije procjenjuju da se taj broj kreće između 150 i 200 tisuća, a srpske izbjegličke udruge govore o 300 do 350 tisuća prognanih i izbjeglih Srba. U svakom slučaju sigurno je da golema većina onih koji su na tim prostorima živjeli prije rata na njemu više ne žive: s propašću RSK i oni su zbrisani s tih prostora.

I Babićeva iluzija da će RSK moći ekonomski parazitirati na račun Hrvatske, također je bila neostvariva, ne samo u razdobljima oružanih sukoba, nego i u intervalima kad je vladalo primirje, jer njezinim osnivanjem prekinuti su i ekonomski i svi drugi tokovi između okupiranog i slobodnih dijelova Hrvatske, a zamjenske nije bilo moguće uspostaviti, iako se stalno trabunjalo o ujedinjenju sa Srbijom, odnosno SRJ i srpskom republikom u BiH. RSK je zapravo parazitirali na srpskoj privredi i tamošnjem proračunu, sama ekonomski nije mogla opstati. Dugogodišnji prijeratni direktor 'Gavrilovića' Borislav Mikelić lani je u intervjuu jednoj banjolučkoj televiziji ispričao da je, kad je 1994. godine pristao biti premijer RSK, zatekao praznu državnu blagajnu zbog čega se mjesecima nisu isplaćivale mirovine i plaće zaposlenima u državnim i javnim službama, privreda je bila ugašena jer i najveća poduzeća, poput 'Gavrilovića', TVIK-a i 'Vupika', nisu radila ili su radila s minimalnim kapacitetima, a i poljoprivreda je bila na izdisaju jer su vladale nestašice repromaterijala, goriva... Školstvo, zdravstvo i druge javne službe životarile su ovisne o pomoći javnih službi Srbije. I vojska nije redovito dobivala plaće, odnosno onaj njezin dio koji nije bio direktno na platnom spisku Vojske SRJ, što je, pak, produbljivalo podjele i sukobe. Glumeći državu, u RSK su organizirana i sportska natjecanja, nogometni i košarkaški turniri i kvazilige. Televizijskih i radio stanica te novina bilo je pregršt, možda kao nikad prije i poslije, ali je njihov rad uglavnom bio isforsiran zbog propagandnog djelovanja, a ne radi informiranja građana.

Političke podjele i sukobi, s hapšenjima i likvidacijama političkih protivnika, započeli su i prije osnivanja RSK, a trajali su do njezina kraja. Korupcija i klijentelizam carevali su na sve strane i da RSK nije ubrzo nakon osnivanja dobila status zaštićene zone, odnosno četiri UNPA područja, puno bi prije nestala, i to ne samo zbog moguće hrvatske vojne intervencije, nego i zbog unutarnjih podjela i sukoba koji su se, među ostalim, vodili i oko toga treba li naći mirno političko rješenje s hrvatskim vlastima, ili doista pokušati okupirani dio Hrvatske pripojiti SRJ, odnosno Republici Srpskoj u BiH. Zbog sankcija uvedenih maloj Jugoslaviji, Srbija i Crna Gora ubrzano su propadale, pa su Milošević i ostali srpsko-crnogorski lideri odbijali krajinske ideje o ujedinjenju sa SRJ, jer bi zbog eventualnog ujedinjenja sankcije bile drastične i dovele bi do potpunog sloma Srbije i Crne Gore. Milošević je, uostalom, zbog sankcija pritisnuo i vođe bosanskih Srba da prihvate Vance-Owenov mirovni plan, ušavši s njima u otvoreni sukob nakon što su ga odbili. Martić i Babić su pak u RSK predvodili političku struju koja se priklonila Karadžićevu vodstvu BiH-Srba koje je, sve do Daytona, odbijalo međunarodni mirovni plan i počelo zagovarati ujedinjenje RS i RSK kojim bi se stvorila nova srpska paradržava na teritoriju međunarodno priznatih Hrvatske i BiH. Ludilu nije bilo kraja.

Vojska nije redovito dobivala plaće, odnosno onaj njezin dio koji nije bio direktno na platnom spisku Vojske SRJ, što je, pak, produbljivalo podjele

Boro Mikelić svjedoči da je kao premijer RSK odmah krenuo u oživljavanje njezine privrede, a ono nije bilo moguće bez pregovora i dogovora sa Zagrebom o uspostavljanju ekonomskih i prometnih veza. Otvaranje autoceste kod Okučana i stavljanje u pogon JANAF-a bili su okidač koji je pokrenuo i privredu RSK, ne samo zbog naglog rasta robnog prometa i razmjene s Hrvatskom, nego i zato što su novouspostavljene veze omogućile oživljavanje proizvodnje u zamrlim krajinskim poduzećima. Bez povezanosti i sraslosti s hrvatskim gospodarstvom i krajinska ekonomija bila je osuđena na propast, o čemu zorno svjedoče Mikelićevi podaci o naglom višestrukom rastu krajinske poljoprivredne i industrijske proizvodnje nakon sporazuma sa Zagrebom. Mikelić tvrdi da su se zbog toga i zbog uvođenja kakve-takve porezne discipline i krajinski proračunski prihodi višekratno uvećali zbog čega su se opet počele isplaćivati mirovine i plaće zaposlenima u državnim i javnim službama. Istovremeno je, međutim, i ta minimalna normalizacija odnosa sa Zagrebom izazvala reakcije onih koji su se protivili bilo kakvim dogovorima s hrvatskim vlastima, prije svega onih koji su ekonomski profitirali od ovisnosti RSK o robnom prometom sa Srbijom koji je tekao posavskim koridorom. Rast robne razmjene s Hrvatskom koji je uslijedio nakon otvaranja autoceste i naftovoda, naglo je smanjio njihove profite, pa su tražili i najmanju priliku da prekinu uspostavljene odnose sa Zagrebom. Ubojstvo krajinskog Srbina na parkiralištu kod Okučana, odmah je iskorišteno za ponovno zatvaranje autoceste, a to je upalilo zeleno svjetlo za intervenciju Hrvatske vojske koja je akcijom Bljesak u tren oka pod hrvatsku jurisdikciju vratila zapadnu Slavoniju.

Mikelić kaže da se tada u vodstvu RSK dogodio posljednji sukob oko toga treba li sa Zagrebom naći mirno rješenje ili ustrajati na izdvajanju RSK iz sastava Hrvatske i njezinim ujedinjenjem s Republikom Srpskom. Na stolu je tada bio Plan Z-4, a s druge strane ujedinjenje s Republikom Srpskom. Mikelić tvrdi da su on i još 33 poslanika u Skupštini RSK glasali za prihvaćanje Plana Z-4, a 36 poslanika predvođenih Martićem i Babićem bili su protiv njegova prihvaćanja i odlučili su se za ujedinjenje s RS. Tom odlukom, uvjeren je Mikelić, zapečatili su, ne samo sudbinu RSK, nego i srpskog naroda na tim prostorima.

Mikelić je odmah nakon toga smijenjen, a ubrzo je u premijerski stolac zasjeo Babić, koji je, zajedno s Martićem, predvodio krajinske Srbe koji su s Karadžićevim vodstvom RS-a proglasili deklaraciju o ujedinjenju RS i RSK. Mikelić otkriva i da je Babić već drugoga dana nakon deklaracije, pokupio svoju obitelj i s još nekoliko svojih ministara otišao u Beograd, otkuda je panično zvao američkog veleposlanika u Zagrebu Petera Galbraitha da dođe u Beograd i donese Plan Z-4, koji će kao premijer RSK potpisati. Ali vlak je već otišao, Amerikanci su upalili zeleno svjetlo i Oluja je krenula. RSK se srušila kao kula od karata, a sa sobom je povukla i golemu većinu srpskog stanovništva koje je stoljećima živjelo na tom području. Babić je pred haškim sucima plačući molio braću Hrvate da mu oproste za sve zlo koje je učinio, i potom se ubio. RSK je na koncu i njega stajala glave, a znao je, i prije njezina osnivanja, da je nemoguća i neodrživa.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više