Novosti

Politika

Игoрoв пaрaдoкс

Рoђeњe синa прeмиjeркe Србиje и њeзинe пaртнeрицe прoизвeлo je низ зaнимљивих рeaкциja. Kaкo пишe Aлeксej Kишjухaс, ‘прoрeжимски, русoфилни и путинoљубни тaблoиди сaсвим су пoзитивнo извeстили o тoмe дa су Aнa и Mилицa дoбилe синa’, дoк су брojни oпoзициoнaри изрeкли гoмилу хoмoфoбних шaлa

3j7tpnl5w4aan5jsgcfbku8p6b6

Premijerka Srbije Ana Brnabić s partnericom Milicom Đurđić

U Srbiji su sve glasniji oni koji optužuju Europsku uniju da distanciranjem od opozicijsko-građanskih prosvjeda jača Vučićevu autoritarnu stabilokraciju. Zbog toga navodno i sve više građana okreće leđa članstvu Srbije u Europskoj uniji. Vučićevim protivnicima nisu dobro legle ni najnovije briselske poruke u kojima se kaže da prosvjedi, bojkot parlamenta i izbora nisu dobar način spašavanja, a kamoli snaženja demokratskih institucija koje bi bile brana autokraciji. Zbog toga je delegacija europarlamentaraca, koja je na čelu s Dejvidom Mekalisterom prošlog tjedna u Beogradu razgovarala i s vladajućima i s opozicijom, ponudila da posreduje u ‘normalizaciji odnosa’ među njima, ali njihova je ponuda otišla u vjetar. Kako su pobunjena opozicija i građani sve svoje zahtjeve sveli samo na onaj da Vučić i njegova Srpska napredna stranka odu s vlasti, ni europarlamentarci se nisu pretrgli u nuđenju svojeg posredništva. Jedan od razloga mogao bi biti i taj što je primjerice njemački veteran među europarlamentarcima, Elmar Brok, zaključio da je i razjedinjena i slaba opozicija dio problema srpske demokracije. U intervjuu za Dojče vele Brok je naime zaključio: ‘U ovakvim zemljama kao što je Srbija postoji previše političara koji sami sebe vide kao sljedećeg predsjednika. To znači da opozicija ima previše generala, a premalo vojnika.’

Među bizarnije potvrde Brokove tvrdnje o ‘previše generala, a premalo vojnika’ uvrstilo se najnovije natjeravanje pojedinih lidera i organizatora prosvjeda oko ‘privatizacije’ prava na autorstvo slogana ‘1 od 5 milijuna’ pod kojim se prosvjedi održavaju. No opozicijskim i građanskim organizatorima svakim je danom puno veći problem to što ih sve češće sudionici i simpatizeri prosvjeda traže da im kažu tko će i s kakvim politikama zamijeniti Vučića i njegovu vlast. Pitanja se roje zato što se na prosvjedima i oko njih svašta čuje i događa. Sve je više incidenata i sukoba među samim prosvjednicima, a pogotovo među političkim strankama i građanskim pokretima i udrugama koji ih organiziraju i vode. Posve očekivano, događa se pluralizacija i rastavljanje na sastavne dijelove brojnih skupina prosvjednika jer rušenje Vučićeve vlasti kao zajednički cilj nije dovoljno čvrsto ljepilo da ih trajno drži na okupu.

Psovanje Vučića postaje besmisleno jer ga se psuje i zbog onoga zbog čega zaslužuje pohvale, a i psovke sve češće pokazuju da među onima koji ga psuju ima i takvih koji bi zemlju vodili u kaos i nove podjele i sukobe. Tako se već nekoliko tjedana u medijima sklonim prosvjedima razglaba o tome zašto su već dvaput otkazani već najavljeni prosvjedi u Novom Pazaru i drugim sandžačkim mjestima s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Nižu se i nabrajaju ovakvi i onakvi razlozi, a jedan od uvjerljivijih može se naći u reakcijama na vijest da su sa zadnjih novosadskih prosvjeda potjerani oni koji su među prosvjednicima nosili vojvođansku zastavu i zazivali veću autonomiju Vojvodine. U jednoj od veb-reakcija iz Novog Pazara kaže se da nema šansi da se u njemu održe prosvjedi a da se na njima ne vijori i sandžačka zastava, a novosadski slučaj crno na bijelo svjedoči da barem dijelu ‘nacionalnih’ organizatora prosvjeda pada mrak na oči kad među prosvjednicima vide drukčije od sebe te su im spremni prijekim sudom presuditi da su državni neprijatelji.

Politički i civilizacijski belaj u kojem se na krilima protuvučićevskih uličnih prosvjeda našao Savez za Srbiju i drugi njihovi organizatori i predvodnici najzornije je opisao novosadski sociolog i kolumnist Danasa Aleksej Kišjuhas u komentaru ‘Igor je tu’, u kojemu se pozabavio medijskim i javnim reakcijama u povodu rođenja sina premijerke Ane Brnabić i njezine partnerice Milice Đurđić. Opozicionari i medijski simpatizeri antivučićevskih prosvjeda nisu se pritom proslavili jer su u suštini optužili Anu Brnabić da kao premijerka nije ništa učinila da ozakoni prava LGBT zajednice u Srbiji, pa i svoje pravo da živi u homoseksualnoj zajednici i da pritom ima djecu. Od papira ne vide život, pa i onaj koji javno živi premijerka Srbije, radikalno mijenjajući većinski homofobni svjetonazor u zemlji, ali i šire. Grehota je prepričavati Kišjuhasov komentar jer je kristalno jasan i zaokružen kao ponajbolja lopta, ali kao putokaz valja citirati barem nekoliko njegovih naglasaka. Za početak Kišjuhas konstatira: ‘Rođenje Igora (Đurđića?), deteta Milice Đurđić i Ane Brnabić, jeste prvorazredni lični, ali i sociopolitički događaj u Srbiji. Igor za to nije kriv, ali takav je usud dece svih javnih ličnosti. I verovatno će mu biti krajnje neprijatno ili možda zabavno kada za par godina pročačka internetom i uvidi tvitove, vesti i kolumne koje se referišu na njegov dolazak na svet u zemlji i inostranstvu. Dok su formulacije i (re)interpretacije ovog događaja beskrajno zanimljive, one su i bitne za naše društvo. A ukoliko neko cokće, cepidlači ili se mršti na prvu rečenicu iz ove kolumne, da, tako je, premijerka Ana Brnabić najverovatnije nije Igorova biološka majka. Ona to verovatno nije ni u pravnom smislu, jer (trenutno) kao takva ne može biti upisana u Igorov Izvod iz matične knjige rođenih. Digitalizovano ili sa analognim pečatom na hartiji, svejedno je. Međutim, reproduktivna biologija i formalno pravo su jedno, a društvena stvarnost nešto sasvim drugo. Ana Brnabić jednostavno jest Igorova majka u društvenom smislu. Što je mnogo važnije i relevantnije.’ Nakon što je detaljno argumentirao da Ana Brnabić, njezina partnerica i sin ispunjavaju većinu kriterija i funkcija kojima se sociološki definira porodica, Kišjuhas nastavlja: ‘Pošto je Ana Brnabić istovremeno i premijerka Republike Srbije, (pro)režimski akteri i pojedinci bili su primorani na svojevrsnu normalizaciju gej porodica u javnosti. To jest, naterani su na odbranu i zaštitu ovakvog aranžmana i činjenice u našem društvu. Izvesno je da nas čeka dug i krivudav put do legalizacije istopolnih brakova ili do legalnog usvajanja dece od strane gej parova. (…) Rođenje deteta Milice i Ane već je proizvelo niz društveno relevantnih dilema, progresivnih izazova i nadrealnih ambivalencija. Koje možemo prozvati i ‘Igorovim paradoksom’. Primera radi, prorežimski, konzervativni, rusofilni i putinoljubni tabloidi sasvim su pozitivno izvestili o tome da su, citirajmo, ‘Ana i Milica dobile sina’. Uz komentare da su ovo ‘radosne vesti’, da se ‘one jako vole’, da je ‘dete kruna njihove veze’, te da će ‘njih dve sigurno biti divni roditelji, bolji i od mnogih strejt roditelja’. (…) Takođe, mnogi tviteroidni opozicionari izbljuvali su gomilu neukusnog, neduhovitog, mizoginog, homofobnog i generalno odvratnog šaljenja na račun Ane Brnabić kao žene i majke. Ali, paradoksalno je to što su se konzervativne i nazadne režimlije tada neobrano i refleksno našle u potpuno novoj i neočekivanoj ulozi – branitelja ljudskih, ženskih i gej prava i sloboda.’ Na koncu Kišjuhas zaključuje: ‘…porodica Ane, Milice i Igora može da bude okidač kolektivnog skapiravanja da neki gej i lezbejski parovi u Srbiji imaju ili bar žele da imaju decu. I da je to sasvim okej i nešto posve normalno, prirodno i uobičajeno. Ova transgresivna porodica famozno ‘diže svest’ o tome da dve žene mogu da žive zajedno i spavaju u istom krevetu. (…) Kao i da brinu i slabo spavaju zbog svog malog deteta, menjaju mu pelene, kupaju ga, hrane i sterilizuju flašice, čuvaju i vole kao centar svog univerzuma. Baš kao i svi mi ostali, zar ne?’

Pametnome dosta, pa ti vidi tko je na pravoj, a tko na krivoj strani ulice i kad prosvjeduje i kad vlada i upravlja zemljom, sa ili bez podrške iz Europske unije.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više