Profesori povijesti Igor Jovanović iz pulske Osnovne škole Veli Vrh i Igor Šaponja iz Strukovne i Ekonomske škole više od desetljeća prikupljaju video-svjedočanstva istarskih logoraša koji su preživjeli strahote koncentracijskih logora Drugoga svjetskog rata, od Auschwitza i Dachaua do talijanskih i drugih sabirnih i radnih logora. Dijelove svjedočanstava koriste u nastavi pokušavajući učenicima dočarati život istarskog čovjeka u turbulentnom 20. stoljeću. U razgovoru za Novosti zajedno progovaraju o antifašizmu danas, ‘crvenoj’ Istri i problematičnoj nastavi povijesti u zemljama bivše Jugoslavije.
Za početak, kakvi su odjeci vaše zavičajne nastave u istarskim školama?
Projekt implementacije zavičajne nastave u Istarskoj županiji pokrenut je od školske godine 2014./2015. i za glavni cilj postavlja čuvanje istarskih vrednota pa tako i antifašizma za buduće generacije. U širokoj paleti nastavnih metoda vezanih uz antifašističko nasljeđe napravili smo prijedlog nastavne jedinice ‘Antifašizam u Istri’ koji je štampan u časopisu ‘Povijest u nastavi’, a već devet godina zajedno s pulskim kinom Valli u sklopu projekta FUŠ (Film u školi) organiziramo Dan sjećanja na holokaust na kojem prije projekcije filma održavamo uvodna predavanja. Njih je proteklog desetljeća poslušalo preko deset tisuća učenika istarskih osnovnih i srednjih škola. Organiziraju se redovito učenička predavanja za Spomen grada Pule. U sklopu izvanučionične nastave učenici posjećuju Memorijalni centar Lipa i Risiera di San Sabba u Trstu, kao možda jedini koncentracijski logor u kojem su usred grada palili ljude, te Brgudac i Šajine, mala istarska mjesta stradanja i kolektivne memorije. Učenici su zadovoljni, a mi se nadamo će se tako biti i ubuduće.
Devastacija spomenika
Nedavno su obilježeni 75. obljetnica bitke na Sutjesci, Dan antifašističke borbe i sjećanje na ustaške žrtve u Jadovnom, sve bez prisustva užeg državnog vrha. Takva poruka političara ohrabruje različite povijesne revizioniste, ustaške simpatizere i one koji negiraju današnju fašizaciju društva, a antifašiste nazivaju domaćim izdajnicima i Jugoslavenima. Što ovo društvo nije naučilo u proteklih 28 godina i ima li nade za nas?
Nažalost, mnogi nisu ništa naučili od povijesti kao ‘učiteljice života’ pa je izgledno da ćemo još neko vrijeme ponavljati iste pogreške. Premda možemo razumjeti bol obitelji kojima je netko 1990-ih stradao na bilo kojoj strani, ne možemo razumjeti mnoge koji negiraju fašizam kao prirodu ustaškog režima. S druge strane, moramo se zapitati kome odgovara učestalo bavljenje povijesnim temama u trenutku kad su nam prognoze crne. Pritom mislimo na iseljavanje i demografske probleme. Svima su puna usta patetičnih poruka o domoljublju, a zapravo indirektno sami svojim ponašanjem potiču iseljavanje. Nema nade dokle god su na vladajućim pozicijama političari koji promoviraju isključivost, totalitarističke režime, netoleranciju i mržnju. No budimo iskreni, takvi su političari došli na vlast putem demokratskih izbora. Također, u širem kontekstu, revizija povijesti prisutna je u većini zemalja srednje i jugoistočne Europe, a mi smo samo njezin svijetli primjer.
Moramo se zapitati kome odgovara učestalo bavljenje povijesnim temama u trenutku kad su nam prognoze crne. Svima su puna usta patetičnih poruka o domoljublju, a zapravo indirektno sami svojim ponašanjem potiču iseljavanje
Slažete se dakle s tvrdnjom koju je u Jadovnom izrekao Franjo Habulin, predsjednik Saveza antifašističkih boraca, da je u Hrvatskoj na djelu revizionizam koji veliča NDH?
U našoj zemlji, nažalost, ne morate biti vremenski prognozer da biste shvatili kakvi vjetrovi pušu.
Pa ipak, čini se da je Istra lišena problema koji na toj historijsko-političko-ideološkoj niti muče ostatak zemlje. Ili možda i nije tako?
Ustalilo se mišljenje da je Istra ‘crvena’, a takva je zbog velikog broja žrtava koje su pale zbog fašističkog i nacističkog terora, tako da je antifašizam gotovo urođen kod istarskog čovjeka. Antifašistički se pokret javlja u Istri već 1919., istodobno s nastankom prvih fašističkih organizacija, kao reakcija na nasilje i bio je, uz one u ostatku Italije, jedan od prvih u Europi. Imao je radničko-socijalni, građansko-liberalni i nacionalni karakter koji se širio s istarskog sela. Bila je vrlo važna i uloga katoličkog svećenstva u otporu fašizmu, pogotovo kod pojačane talijanizacije istarskog društva. Danas u Istri gotovo da i nema osporavanja važnosti antifašističkog pokreta koji se izborio za konačno sjedinjenje s Hrvatskom. Mišljenja smo da je to tako jer se Istra, za razliku od ostatka Hrvatske, suočila sa svojom prošlošću. Postoje znanstvena i objektivna istraživanja u hrvatskoj, slovenskoj i talijanskoj historiografiji o temama koje nisu ugodne, a to su fojbe, zločini koji su počinjeni iz osvete nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. i u kojima je, nažalost, stradao i određen dio nevinih ljudi te egzodus, odnosno odlazak velikog broja većinom talijanskog stanovništva Istre, ali i Hrvata i Slovenaca, koji se nisu slagali s novom vlašću u Istri krajem Drugoga svjetskog rata.
Posljednjih se mjeseci intenzivirao novi val uništavanja partizanskih spomenika i nadgrobnih obilježja za žrtve ustaškog i nacifašističkog terora. Kako to objašnjavate?
Već smo naveli da je Istra teško stradala u Drugom svjetskom ratu i stoga gotovo da nema istarskog sela u kojem se ne nalazi spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora. S obzirom na to da su žrtve bile i bebe i starci, spomenici su svjedoci fašističke okrutnosti i nemilosrdnosti. Premda u Istri također bilježimo uništavanje spomenika, ono nije bilo u tolikoj mjeri kao drugdje. Razlozi rušenja su ponekad i banalni: negdje se devastirao spomenik zvijezde petokrake, negdje zbog imena bivše države, negdje zbog nepoznavanja povijesnog konteksta (spomenik mornaru u Puli), ali je još veći problem devastacija spomenika na kojima su osvanuli grafiti vezani uz talijanski fašistički revizionizam kao i oni ustaškog znakovlja i rasističkih konotacija. Moglo bi se reći da se povijest ponavlja. Kad imate pojedince koji su frustrirani zbog gomile stvari, a mediji cijelo vrijeme vraćaju priču na 1941. ili 1991. u kojoj su glavni krivci imaginarni junaci teorija zavjere, onda je lako razumljiv porast izbacivanja frustracija na, eto, spomenike ili spomen-ploče koje niti viču, niti prijete, već stoički podnose ovo vrijeme.
Šira javnost možda i nije upoznata s vašim projektom prikupljanja svjedočanstava istarskih logoraša. O čemu se tu radi?
Projekt ‘Istarske sudbine – Istrani u sabirnim i zarobljeničkim logorima u Drugome svjetskom ratu i poraću’ pokrenuli smo 2006., a od 2010. radimo ga u suradnji s Istarskim povijesnim društvom. Rad s preživjelim stradalnicima nacističkih koncentracijskih logora oplemenio nas je na poseban način jer činjenica da vam netko pokloni povjerenje i ispriča svoje patnje, za koje često ne znaju ni njihovi najbliži, stvara jednu posebnu povezanost. Mnoga svjedočanstva o stradanjima ispričana su nam u nadi da se patnje njihovih kolega logoraša neće zaboraviti ni ponoviti. S mnogim smo logorašima ostali u kontaktu, posjećivali ih i nazivali za blagdane, pa nam je posebno teško palo kad bismo doznali da je netko od njih umro. Od dvjestotinjak svjedočanstava izdvajamo ono pravednika među narodima Ratimira Deletisa kao i Anice Kovačič, žene koja je u Bergen-Belsenu upoznala Annu Frank.
Kurikulumi povijesti su etnocentrični, u udžbenicima se promovira jedna ‘prava’ – državotvorna istina
Također, do sada smo održali preko tristo predavanja na temu projekta, autori smo i suautori nekoliko izložbi, a 2015. smo objavili knjigu ‘Bili smo samo brojevi’ u kojoj se nalaze svjedočanstva preživjelih stradalnika najtežih konc-logora u Drugom svjetskom ratu. Preostaje nam još mnogo video materijala za obradu i publiciranje. Od 2016. godine sudjelujemo u projektu ‘Stoljeće europskog antifašizma. Istra između lokalnog i globalnog’. U sklopu projekta okupljeni su povjesničari, sociolozi i filozofi, a voditelji su Renato Matić i Milan Radošević. Više o projektu može se pročitati na stranicama Istarskog povijesnog društva.
Dijelu javnosti poznato je da je redatelj Jakov Sedlar neovlašteno uvrstio i nekorektno montirao iskaz Puljanina Zdravka Macure, koji je kao petogodišnje dijete bio zatočenik jasenovačkog logorskog sustava. Potom ste tužili Sedlara – kako je sve završilo?
Mislimo da su upravo Novosti prve objavile vijest o Sedlarovoj zlouporabi naše autorske snimke jasenovačkog logoraša Zdravka Macure. U principu do tužbe nije došlo jer Sedlar nije nikad zanijekao nedozvoljeno korištenje naše snimke koju je ‘prikladno’ montirao u svom filmu ‘Jasenovac – istina’ kako bi potvrdio neke svoje teze o prirodi jasenovačkog logora, s kojima se mi ne slažemo. Nakon dužeg pregovaranja naše odvjetnice došlo je do nagodbe u kojoj je Sedlar izbacio svjedočenje pokojnog Macure iz svog filma. Na kraju se ispričao i platio odštetu. Naš je cilj bio da dobijemo javnu ispriku, da se film premontira i da se izbaci dio sa Zdravkom Macurom. Pismo isprike je objavljeno u rujnu 2017. u članku Borisa Pavelića za Novi list, koji je pratio cijeli naš slučaj.
Različite interpretacije ratova
Profesore Jovanoviću, sudionik ste i projekta ‘Learning a History that is ‘not yet History’’ pokrenutog 2016. u suradnji s udrugama, nevladinim udruženjima i udrugama profesora povijesti iz BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, koji se bavi time kako izučavati o temama rata na prostoru bivše Jugoslavije. Ima li formule za takvo što?
Formula je jednostavna jer se jedino zajedničkim radom uz međusobno uvažavanje i kulturu dijaloga može puno toga napraviti u pravcu pomirenja i razbijanja predrasuda i stereotipa. Projekt je imao za cilj odgovoriti na pitanje: Na koji način izučavati o temama o zadnjim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije? Zajedničkim radom na internetskoj stranici devedesete.net stvorena je baza materijala – repozitorij, koji se može koristiti u proučavanju i poučavanju nedavnih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, a sadrži i materijale za korištenje u osnovnim i srednjim školama. Važno je i otvorenje u Puli agencije SENSE – centra za tranzicijsku pravdu i dokumentacijskog centra koji čuva i prezentira arhivu novinske agencije Sense, koja je iscrpno pratila sva suđenja Haškoga suda.
I još jedno pitanje za vas: Nedavni ratovi na prostoru bivše Jugoslavije osjetljiva su i kontroverzna tema u svim postjugoslavenskim zemljama, no gdje je ona najosjetljivija, najkontroverznija? Koji narativi o ratovima dominiraju u školama u Hrvatskoj?
U zemljama nastalim raspadom Jugoslavije postoje različite interpretacije ratova, osobito njihove prirode i uzroka. Neke od njih političke elite koriste i promoviraju kao službene povijesti, primjerice kroz političke deklaracije, komemoracije, memorijale i udžbenike povijesti. Kako obrazovne vlasti u svim zemljama ovise o često nestabilnom političkom kontekstu, one tako sprječavaju obrazovne reforme. Kurikulumi povijesti su etnocentrični, u udžbenicima se promovira jedna ‘prava’ – državotvorna istina. Teme iz 1990-ih prikazane su činjenično i kronološki, a ponegdje bez spominjanja pravih uzroka i posljedica. Imao sam naime priliku sudjelovati u raspravama za hrvatski kurikulum, a za kurikulume drugih zemalja sam čitao recenzije ili slušao razne interpretacije. Činjenica je da su kurikulumi u BiH jednonacionalni i ne vode pomirenju, a kurikulumi u Srbiji i Crnoj Gori šturi i faktografski, barem što se tiče razdoblja o devedesetima. Hrvatski kurikulumi povijesti pak propisuju ne samo povijesni sadržaj za obradu već u određenoj mjeri i povijesne interpretacije događaja, ljudi i procesa. Udžbenici koji se koriste razlikuju se s obzirom na interpretacije koje donose. Razlikuju se i po didaktičkoj opremi kojom prate sadržaj: u nekima dominira tekst sa zadacima za učenike kojima se uglavnom traži prisjećanje, a izvori su popraćeni interpretacijama, dok su drugi udžbenici bogati izvorima i donose kompleksnije zadatke za učenike. Ove razlike odražavaju različita shvaćanja svrhe nastave povijesti –nastave povijesti za učenje o povijesti kao disciplini ili nastave povijesti kao sredstvu prijenosa prikladne interpretacije učenicima. Različite su naime interpretacije u udžbenicima čiji su recenzenti Ministarstvo znanosti i obrazovanja, a odnose se na osmi razred osnovne škole. Naime, jedan od četiri udžbenika, koje su tiskali nakladnici Alfa, Školska knjiga i po dva Profil, učitelj odabire prema vlastitom iskustvu.
