Konceptualni umjetnik Siniša Labrović, koji je prošlog tjedna s obitelji odselio u Njemačku, na aktualnom je 40. Splitskom salonu izložio rad kojim predlaže da se spomenik Franji Tuđmanu na splitskoj Rivi pretvori u ruine kontroliranom eksplozijom ili piljenjem te da se ostaci spomenika potom izlože na kocki na kojoj je u sadašnjoj verziji položena Tuđmanova ruka.

Ovogodišnji Splitski salon sastoji se od niza izložbi na više lokacija, a Labrovićev rad predstavljen je u podrumima Dioklecijanove palače u sklopu natječajne izložbe Mjesto za umjetnost, koja propituje stanje i održivost postojećih javnih skulptura u Splitu, kao i poziciju umjetnika u odnosu na tržište i mehanizme provedbe javnih natječaja. Više od 40 autora izložilo je idejna rješenja spomeničke i javne skulpture, a izložba je praćena i inicijativom da se odabrani radovi, pored novčanog iznosa, nagrade i privremenim ili trajnim postavljanjem u javni prostor.

Siniša Labrović se u okviru zadane teme odlučio na intervenciju u spomenik Tuđmanu, koji je 2013. postavljen prema rješenju arhitekta Branka Silađina i kipara Zorana Jurića. Labrovićevo idejno rješenje predstavljeno je na izložbi skicama koje je za njega izradio kolega Sven Klobučar te odlomcima iz teksta u kojem Labrović obrazlaže svoju zamisao, iznoseći povijesne, umjetničke i turističke argumente. Labrovićev tekst, objavljen pod naslovom ‘Uzvišena ruina ili Spomenik Franji Tuđmanu’ na portalu radio gornji grad, prenosimo u cijelosti:

‘U zborniku tekstova ‘Anatomija povijesnog spomenika’ nalaze se i tri poglavlja iz knjige ‘Genie du Christianisme’ Francois-Rene Chateaubrianda. Naslovi poglavlja su ‘O ruinama općenito’, ‘Slikovitost ruina’ i ‘Ruine kršćanskih spomenika’. U njima Chateaubriand, između ostaloga, piše: ‘Ruine tajnovito privlače sve ljude. Taj osjećaj povezan je s krhkošću naše prirode i sa skrivenom sličnošću između ruševnih spomenika i kratkotrajnosti našeg života. (…) Sa stajališta slikovitosti, ruine prikazane na slikama imaju čarobniju kompoziciju od novih i cjelovitih spomenika.’

Zato, a i zbog nekih drugih razloga koje ću kasnije objasniti, moj bi prijedlog bio sljedeći: da se spomenik Franji Tuđmanu u Splitu, rad arhitekta Branka Silađina i kipara Zorana Jurića, u kontroliranoj eksploziji pretvori u ruine, a da se onda te ruine izlože na kocki na kojoj on u sadašnjoj verziji drži ruku. Za samu eksploziju vjerujem da bi se našlo stručnih ljudi koji bi to napravili bez opasnosti za okolinu. Ukoliko se eksploziv drži preopasnim, onda bi došli u obzir i neki drugi načini, možda najbolje piljenje kojim bi se spomenik rastavio u nekoliko dijelova koji bi se onda skladno složili u ruinu na rečenu kocku koja bi služila kao postament ruini ostatka Tuđmanovog spomenika.

Za rečeni postupak vjerujem da postoji nekoliko jakih argumenata.

Historijski, mi smo navikli da se kod svakog ozbiljnijega povijesnoga zaokreta spomenici prethodnoga vremena uništavaju i zatiru. Ovim postupkom mi bismo uveli novu praksu po kojoj bi graditelji spomenika nakon nekog vremena iste te spomenike sami rušili ostavljajući budućim generacijama čist početak i mekaniji ulazak u novo doba bez potrebe da potomke osuđujemo na barbarizam.

Izražajno umjetnički, cijela jedna generacija uglavnom anonimnih autora devedesetih se izražavala destrukcijom spomenika građenih u vrijeme socijalizma. Destrukcija je čest umjetnički postupak, a poseban je umjetnički dignitet dobila u vrijeme avangarde u svim oblicima njenog nijekanja prethodne povijesti umjetnosti. Ovim postupkom mi bismo se ugradili i u svjetsku tradiciju destrukcije, ali i u lokalnu suvremenu tradiciju rušenja, posebno izraženu od devedesetih godina 20. stoljeća naovamo.

‘Za samu eksploziju vjerujem da bi se našlo stručnih ljudi koji bi to napravili bez opasnosti za okolinu. Ukoliko se eksploziv drži preopasnim, onda bi došli u obzir i neki drugi načini, možda najbolje piljenje’, napisao je Labrović

Turistički, ruiniranje Tuđmanovog spomenika i njegovo posljedično izlaganje mislim da bi se sjajno uklopilo u njegov neposredni okoliš koju čine ruinirani ostaci Dioklecijanove palače, splitskog najslavnijeg i najvažnijeg turističkog aduta. Uz izložene ruine Tuđmanovog spomenika moglo bi se noću, posebno u vrijeme turističke sezone, napraviti i light show koji bi nas podsjećao na drugi veliki splitski turistički adut – festival elektroničke glazbe Ultra Europe. Također, to bi bila sjajna prilika da se slike prekrasne suvremene ruine prošire svijetom nošene fotografskim navadama suvremenih turista. Da ponovim Chateaubriandove riječi: ‘Sa stajališta slikovitosti, ruine prikazane na slikama imaju čarobniju kompoziciju od novih i cjelovitih spomenika.’

Siguran sam da bi Prvi Hrvatski Predsjednik bio oduševljen rečenim prijedlogom jer, kao figura u mnogočemu ispred svoga vremena, nije oklijevao povući poteze koji su u svom vremenu izgledali vrlo avangardni i destruktivni, a koji su se kasnije pokazali plodonosnim i opravdanim.’ (Klikom na gornju skicu Labrovićevo idejno rješenje možete usporediti s postojećim spomenikom Tuđmanu.)

Iako najintrigantniji na izložbi, Labrovićev je rad odlukom stručnog ocjenjivačkog suda, u čijem su sastavu bili Ive Šimat Banov, Božo Kesić i Željko Marović, već u prvom krugu selekcije eliminiran iz konkurencije za nagradu 40. Splitskog salona, čiji će dobitnik biti objavljen u utorak 6. studenoga. Kako prenosi portal vizkultura.hr, nagrada uključuje plaketu, novčani iznos od 10.000 kuna (koji sponzorira Croatia osiguranje) te pokretanje inicijative preko Hrvatske udruge likovnih umjetnika da se nagrađeno rješenje realizira u javnom prostoru. Trojac iz žirija izabrao je u završni krug idejna rješenja i modele petero autora, Josipa Bosnića, Kažimira Hraste, Denisa Kraškovića, Manuele Pauk i Borisa Šituma, dok je ‘zbog nadprosječne kvalitete dospjelih radova’ pohvalio još petero umjetnika, među kojima se također nije našlo mjesta za Labrovića.

Nijedan od radova spomenutih petero izabranih autora, o čijoj estetskoj vrijednosti nećemo suditi, ne zadire u ovdašnje političke tabue. Stručni žiri se potrudio da jedini politički subverzivni rad ne uznemiri duhove pa je Labrovića duboko pokopao, čime je pokopao i samu proklamiranu ideju izložbe da propituje stanje i održivost postojećih javnih skulptura, poziciju umjetnika u odnosu na tržište i mehanizme provedbe javnih natječaja. Jasno je da je o javnoj skulpturi u Hrvatskoj izlišno raspravljati ako se neće govoriti o njenoj političkoj uvjetovanosti. Govoreći o tome u svojem radu, Labrović je sjajno prokazao i mehanizam provedbe javnog natječaja u kojem je upravo sudjelovao.