Liječnici u hrvatskom javnom zdravstvu primaju dohodak preko HZZO-a, dabome. Isti sustav operira generalno vrijednostima usluga i zdravstvene njege koju oni produciraju kao neposredni proizvođači u suradnji s medicinskim sestrama i tehničarima, te drugim osobljem. No dio vrijednosti je svojedobno izdvojen kao zasebno naplativ u tzv. participaciji, ujedno nepokriven temeljnim osiguranjem. Zatim je dio posla sustava s dopunskim osiguranjem predan tržištu. Naturena nam je dodatna pretplata koja pokriva participacijski dio cijene usluga. Ako netko nije shvaćao svrhu participacije, s angažmanom privatnih osiguravatelja mu je zasigurno sinulo.
No što da mislimo o čitavoj priči kad i navedeni proizvođači posegnu za privatnim dopunskim osiguravateljem, mada i dalje dobivaju plaću od javnog, te barem dijelom koriste usluge svojih kolega u potonjem sustavu? Ne medicinske sestre, koliko nam je poznato; nije ovdje riječ o njima. Hrvatska liječnička komora, doznajemo, za svoje članstvo ugovorila je policu dopunskog osiguranja u sljedećoj godini kod Wiener osiguranja. Ne samo sljedećoj, nego "i u sljedećoj", kao što piše u obavijesti HLK-a članovima, uz nabrajanje raznih pogodnosti iz dodatnih individualnih polica.
Trebalo bi da mislimo da je to normalno, da ne kažemo zdravo, jer je ovo društveno uređenje praktično prilagođeno svačijim mogućnostima, tako i činjenici da liječnici potrebuju bolju zdravstvenu skrb od one koju nude ostalim korisnicima sustava za koji rade. Pritom si je neosporno mogu priuštiti jer primaju više nego dobre plaće iz temeljnog osiguranja na koje smo svi obavezani. A normalno je i zato što je tržište navodno prirodna pojava, kao metabolički procesi ili sam životni ciklus, pomalo svet i po potrebi neusiljeno profan, a svakako komercijalno odrediv i merkantilno podatan.
Uostalom, tko je HZZO-u kriv što mu ni njegovi najplaćeniji radnici, posebno oni, ne vjeruju u trenu kad se poistovjete s korisnicima svojih usluga, pacijentima? Nije isključeno da javna osiguravateljska kuća uopće ne nudi HLK-u uvjete dopunske zaštite koje mu daje privatnik. No otkud baš HLK u zanimaciji poput ove, čisto sindikalnoj, i to u rangu ishođenja regresa ili poslovične nabavke zimnice. Na to neka odgovori sindikat, dok komora po definiciji brine o društvenom statusu liječnika, a tu spada i onaj klasni. Kad ne bi bilo tako, zdravstveno osiguranje liječnika bilo bi rješavano s osiguranjem sestara i tehničara.
U tom slučaju dalo bi se propitivati i osnovni smisao plaćanja dodatne participacije iz džepova radnika koji proizvode dotičnu vrijednost. Ipak, tako bismo valjda došli i do strateških pitanja o toj vrijednosti, pa i njezinu manjku tamo gdje nastaje, ili višku gdje se njome prometuje na tržištu. Pritom nije poznato npr. isplati li se javnom sustavu već i puka administrativna obrada uplate participacije, ali znamo da model ukupnog obračuna itekako pogoduje svim pridodanim sudionicima u hranidbenom lancu, od osiguravatelja do pravnih ovršitelja neuplaćene participacije.
Svejedno, ovo je tek jedan primjer upliva privatnog interesa u javni sustav, makar na strani liječničkog staleža, kako to feudalistički nazivaju Liječničke novine HLK-a, ima još toga. O problemu liječničkog rada u fušu kod privatnika smo dosta pisali, ali i o nevolji sustava s privatnim veledrogerijama oko lijekova, da ne nabrajamo dalje. Sve je to dio istog podvrgavanja općeg interesa onome tržišta i krupnog kapitala, nipošto samo u zdravstvu. Stališku poziciju liječnika ionako drži cijena njihova rada na međunarodnom tržištu, a tome naprosto dobro dođe i dopunski bečki štih.
