Desetak dana javne internetske rasprave trebalo bi biti dovoljno za preispitivanje izmijenjenog i dopunjenog Zakona o hrvatskom državljanstvu, potom slijedi saborska procedura. Tekst prijedloga Ministarstva unutarnjih poslova smjera na gotovo isključivo jedan cilj ‘u rješavanju demografskih pitanja kroz olakšan postupak dobivanja državljanstva za pripadnike hrvatskog naroda u inozemstvu te hrvatskih iseljenika’. Cilj je legitiman, reklo bi se, a demografska problematika Hrvatske veoma dramatična – ne samo zbog egzodusa Srba u pretposljednjem desetljeću – no tek ćemo vidjeti kakve bi pokrajnje efekte moglo izazvati njegovo jednostrano forsiranje.
Planiranim izmjenama Zakona o hrvatskom državljanstvu trebalo bi u ciljeve uvesti i ‘olakšan primitak u hrvatsko državljanstvo osoba s čvrstom poveznicom s Republikom Hrvatskom, za azilante i apatride’ – govori zamjenica pučke pravobraniteljice Maja Kević
Iseljenički bazen možda još nije sasvim iscrpljen, mada je veliko pitanje koliko je u njemu preostalo zainteresiranih da se ovjenčaju hrvatskim državljanstvom, ali i mjestom boravišta negdje u Hrvatskoj. Od početka 1992. do konca prošle godine, navodi se u prijedlogu, ‘u hrvatsko državljanstvo primljene su prirođenjem 1088662 osobe’. Presušeno hrvatsko tržište radne snage, po svoj prilici, neće se baš napojiti s tog izvora, kao ni s rezervi onoga visokoškolskog, uzmemo li u obzir da je predviđen i lakši upis u državljanstvo za strance koji u Hrvatskoj započnu i dovrše preddiplomski i diplomski studij na hrvatskom jeziku. I, kad smo već kod jezika, treba primijetiti da ni njegovo poznavanje više nije uvjet – niti bi to nakon Tihomira Oreškovića imalo mnogo smisla – osim što hrvatski jezik, uostalom, svaki daljnji naraštaj dijaspore koristi sve slabije, a upravo to je glavna ciljana skupina.
Njoj je ovdje po novome prilagođeno sve, čak je ukinut stari generacijski limit do trećeg koljena, pa državljanstvo može zatražiti potomstvo iseljenika ‘u ravnoj liniji’ bez ograničenja. Ipak, zanimljivo je da zakonski prijedlog nastoji biti praktičan, npr. spomenutom odredbom o (ne)poznavanju jezika, ali zadržava određeno pribježište u ceremonijalnosti. Tako će državljanstvo za namjerenu kategoriju ljudi biti više lišeno kulturnog sadržaja, dok će se forma stvari pojačati kroz ritual godišnjeg upisa novih državljana. Ono će naime, uz polaganje svečane zakletve, bivati organizirano o nekom – a ne zna se još kojem – državnom prazniku.
Ako se time zacijelo neće riješiti akutna nevolja s radnom snagom, kao ni njezina pripomoć očuvanju postojećeg mirovinskog sustava od kraha, međutim, pitanje je što se točno postiže. Indikativno je da predlagač ni sam ne iznosi konkretne projekcije o nekakvom očekivanom broju novih državljana koje će privući ovakve lakše mjere, što odaje priličnu nesigurnost. Jedan sudionik javne rasprave na stranici e-Savjetovanja iznosi pak kako se ne može ‘oteti dojmu da ovakav zakon ima isključivo dva cilja: 1. fiktivno povećati broj ljudi koji se smatraju hrvatskim građanima; 2. povećati broj glasača dijaspore na izborima kako bi se u daljnjim situacijama mogao povećavati njihov utjecaj’.
Iz kuta samih budućih kandidata za državljanstvo mogao bi se navesti još jedan dobar motiv – mogućnost da se dođe do radnih te boravišnih i drugih prava u svim zemljama Europske unije. Ali pustimo nakratko i to, kao i čitav etnocentrični refleks zakonotvorca, odnosno pokušaje demografskog bildanja matične nacije preko granica zamislivog. O punijoj cijeni projekta koja se paralelno obija o nečije druge glave kritički je ljetos progovorila i pučka pravobraniteljica Lora Vidović.
Hrvatska, koja je u svoj pravni sustav ugradila Konvenciju o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva iz 1961. godine, ne poduzima sve djelotvorne aktivnosti kako bi se riješio status i boravak osoba bez državljanstva – kaže zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi
Njezine zamjerke prenio je tad portal Forum.tm, dakle, u fazi javne procjene učinka zakonskog nacrta; očitovanje pravobraniteljice bilo je naročito značajno utoliko što se izuzev nje nije o tome oglasio nijedan relevantan institucionalni subjekt. Po njoj, problem je u ignoriranju državljanskih prava i potreba pripadnika nacionalnih manjina u RH. Olakšavanje pripadnicima hrvatskog naroda nije sporno, ali nepoduzimanjem ikakvih mjera za rasterećenje drugih, njih se proporcionalno dovodi u još gori položaj, a ne moramo puno napominjati da on ni dosad nije bio ružičast. Vidović je onomad podsjetila i na ustavom jamčenu ravnopravnost pripadnika nacionalnih manjina s građanima hrvatske nacionalnosti. Pored toga, ukazala je na potrebu olakšavanja primitka u hrvatsko državljanstvo i osobama bez ikakvog državljanstva iliti apatridima, kao i tražiteljima azila u Hrvatskoj.
Ovome bismo mogli dodati i prilično dubiozan odnos predlagača zakona prema zaštiti nacionalne sigurnosti, uvođenjem nimalo egzaktnih mjera s procjenom određenog kandidata za državljanstvo, čime ulazimo u sivu zonu arbitrarnog i politički manipulativnog. Također, uvodi se mogućnost ukidanja donesenog rješenja o primanju u državljanstvo, po nekoliko osnova, tako i onoj nacionalno-sigurnosnoj, a nije baš sigurno ni da je taj konkretni mehanizam posve u skladu s Ustavom RH.
Zamjenica pučke pravobraniteljice Maja Kević rekla nam je da predlagatelj zakona nije odgovorio Lori Vidović, ako ne računamo generičku opasku ‘komentar se prima na znanje’, a nije ni izmijenio ništa od kritiziranog. ‘Nije neuobičajeno da komentar bude tek primljen na znanje’, objasnila je Kević, ‘ali svakako bi bilo poželjno dati sadržajan i argumentiran odgovor, inače ovaj oblik suradnje s različitim dionicima gubi smisao.’ Nadalje smo se raspitali za mogućnost buduće zaštite ustavnih prava nacionalnih manjina oko ove materije, e da bismo udarili glavom u osebujan pravno-dijalektički zid čiji smisao nastojimo proniknuti uz asistenciju pravobraniteljstva. ‘Prema Ustavu, pripadnik jedne od nacionalnih manjina je osoba koja ima hrvatsko državljanstvo, tako da ovdje nije o njima riječ’, kaže Maja Kević.
‘Naši komentari odnose se na osobe koje nemaju hrvatsko državljanstvo, a imaju čvrstu poveznicu s Hrvatskom, poput one svojstvene pripadnicima nacionalnih manjina. To bi, primjerice, bio punoljetan potomak hrvatskog državljanina pripadnika nacionalne manjine, osoba u statusu povratnika ili netko tko cijelo vrijeme živi u Hrvatskoj, ali nije stekao hrvatsko državljanstvo. Komentari se također odnose i na azilante i apatride’, riječi su zamjenice pravobraniteljice.
Drugim riječima, kad sve uzmemo u obzir, građani – pripadnici manjina bi trebali ustavno biti ravnopravni sugrađanima hrvatske nacionalnosti i po pitanjima državljanstva, no to se ne proteže na njihovu odraslu djecu bez državljanstva. Ona će biti punopravni pripadnici nacionalne manjine u RH tek s državljanstvom koje, međutim, neće tako lako dobiti jer još uvijek nisu formalno dijelom te manjine koju donekle štiti Ustav. Možda nije riječ o klasičnom paradoksu, ali jest o cinizmu zakonskog slova, pa sad zamislimo i punoljetnu osobu koja je odrasla negdje u inozemstvu, a njezini su se roditelji – pripadnici nacionalne manjine – vratili u Hrvatsku nakon određenog izbivanja. Oni jesu hrvatski državljani, znači, dok njihovo dijete nije, ali problem ne spada u domenu prava nacionalnih manjina i njihove zaštite. Ako ovo zvuči komplicirano, iracionalno i nedosljedno, to je zato što na taj dio materije nije primijenjeno nijedno od pojednostavljenja koja smo predstavili na početku članka, naprotiv. Ovo je zadržano i dalje neprohodnim, zapuštenim i teško shvatljivim, mada se na tzv. hrvatskoj perspektivi demonstriralo veoma djelotvornu legislativnu pragmatičnost. No pogledajmo konačno i što je zamjenica pravobraniteljice kazala o azilantima i apatridima.
‘Kao osnovni problem vidimo odredbe prema kojima je osobi rođenoj u Hrvatskoj’, nastavila je ona, ‘kao jedan od uvjeta za stjecanje državljanstva propisano da mora imati odobreni stalni boravak. To je, između ostalog, problematično jer da biste dobili stalni boravak, morate primjerice imati dovoljno sredstava za uzdržavanje i zdravstveno osiguranje, što je ozbiljna prepreka za osobe slabijeg imovinskog stanja. Na potrebu rješavanja ovog problema upozorava i Europska komisija protiv rasizma i nesnošljivosti Vijeća Europe.’ Još jedan apsurd dakle: za stalni boravak treba imati novca, ali ni njega nema bez stalnog boravka, i tako ukrug.
‘Zato je potrebno planiranim izmjenama Zakona o hrvatskom državljanstvu otkloniti poteškoće i u ciljeve navesti i ‘olakšan primitak u hrvatsko državljanstvo osoba s čvrstom poveznicom s Republikom Hrvatskom, za azilante i apatride’, što je i u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica i Konvencijom o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva, koje je Hrvatska ratificirala’, zaključuje Maja Kević.
Saborski zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi ne spori proklamirani cilj predlagatelja, ali ozbiljnim propustom smatra nenalaženje rješenja za osobe koje ‘imaju snažnu poveznicu s RH’, a konkretno prema pripadnicima nacionalnih manjina. ‘Osobito se to odnosi na najranjiviju skupinu u okviru svih manjinskih zajednica – Rome. Stoga ću podržati sva nastojanja da se u budućoj regulativi pitanje olakšanja stjecanja hrvatskog državljanstva riješi na ravnopravnoj osnovi, kako za pripadnike hrvatskog naroda tako i za pripadnike nacionalnih manjina. Napominjem kako je među Romima u RH mnogo slučajeva i bezdržavljanstva-apatridije i da RH, koja je u svoj pravni sustav ugradila Konvenciju o smanjenju slučajeva bezdržavljanstva iz 1961. godine, ne poduzima sve djelotvorne aktivnosti kako bi se riješio status i boravak osoba bez državljanstva’, izjavio je Kajtazi za Novosti.
Rezimirajmo: za pripadnike hrvatskog naroda, ma gdje bili i otkad god vukli korijene, bit će zaista olakšano stjecanje državljanstva, makar to i nemalo smisla u odnosu na muke koje danas iscrpljuju ovu zemlju. Svima drugima ona i dalje ostaje maćehinski nesklona, bez obzira na to što bi se drukčijim tretmanom manjinskih nacionalnih skupina približila rješenju svojih najtežih aktualnih problema, od opće demografije do ekonomije. Samo kad ne bi dominantni zakonodavac ostavljao dojam da će radije i sam propasti nego spasiti zemlju uz pomoć inovjeraca koji je preklinju za pomoć ili manjinaca koji desetljećima žive i rade u Hrvatskoj bez državljanstva.
Nemojmo se čuditi, znamo li da Hrvatska nema doslovno nikakvu vlastitu strategiju prihvata izbjeglica s drugih kontinenata, nego tek reagira kao zrcalni odbljesak pojedinih impulsa iz centralnog dijela EU-a. Štoviše, s vremenom će Hrvatska primiti i zadržati izvjesni broj tih ljudi, no praksa njihove integracije, socijalne i radne i ostalih, pokazuje da im problemi neće biti riješeni pukom dodjelom državljanstva; prije bi i oni sami mogli postati socijalni problem.
Svoj tjeskobni demografski izazov, potenciran naglim i dosad najintenzivnijim iseljeničkim valom – još od onih ratnih – Hrvatska dakle kani riješiti uvozom potomaka davno iseljenih Hrvata. Ali tamo nema više dovoljno Hrvata ni da ih svijećom tražimo, pored činjenice da će ih se određeni broj ovime dovabiti samo virtualno, bez doseljavanja. Zato bi takav jalovi zakonski prijedlog bolje bilo shvatiti kao alarm za suvislijom useljeničkom politikom i odnosom prema vlastitim manjinama, bez opsesivne i nemoguće proizvodnje vlastite nacije obimnijom.
