Više hrvatskih domoljubnih medija, bilo onih mainstream, bilo onih opskurnih desničarskih, izvijestilo je javnost kako se broj Hrvata angažiranih u Ukrajini povećava, odnosno da je u ukrajinski grad Mariupolj, blizu kojeg snage kijevskog režima vode borbe s proruskim ustanicima (opolčencima), otišlo dvadesetak Hrvata, među njima i dvojica 20-godišnjaka. Oni su tako postali pojačanje desetorici Hrvata koliko ih je navodno već u Mariupolju.
Grupu po pisanju medija čine veterani posljednjeg rata, ponešto bivših pripadnika međunarodnih vojnih misija, nogometnih navijača, a razlog odlaska je, kako su naveli, uzvraćanje pomoći Ukrajincima koji su tokom 90-ih došli u Hrvatsku i ratovali protiv Srba i što je Ukrajina među prvima priznala Hrvatsku.
Izvještavajući o ‘dragovoljcima’, domoljubni ‘Večernji list’ i ‘Sloboda.hr’ kratko navode da su se priključili pukovniji Azov, ‘glasovitoj dragovoljačkoj postrojbi koju su ustrojili sudionici Majdan-revolucije u Kijevu još u svibnju prošle godine kao jednu od prvih dragovoljačkih postrojba u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova’. Ono što nisu spomenuli, a što su umjesto njih morali učiniti neki drugi mediji, jeste da je Azov jedinica krajnje desnice čiji se pripadnici vole kititi i fotografirati nacističkim simbolima ili njihovim izvedenicama, govoreći kako su baš oni ideološki nasljednici nacista koji su prije 70 godina haračili tadašnjim SSSR-om. A sudeći po optužbama na račun pripadnika Azova koji ne dolaze samo iz redova ‘opolčenaca’ ili iz Rusije, ekipa iz Azova u nasilju, ratnim zločinima i mučenju zarobljenih protivnika i civila ne zaostaje mnogo za svojim uzorima iz 40-ih.
U Hrvatskoj očito još uvijek postoje usijane glave kojima ili nije dosta rata ili bi, kao oni 20-godišnjaci, željeli vidjeti kako on izgleda
S jedne strane, vijest o odlasku dobrovoljaca, zapravo plaćenika kojih su pune ukrajinske snage, je dobra – ona znači da Hrvatska više nije ratište i neuralgična točka u koju su se slivali strani dobrovoljci, plaćenici i pripadnici mirovnih misija, već sve to može uspješno izvoziti na neka druga ratišta i neuralgične točke. Ali više je razloga zašto je ta vijest loša; jedan je da u Hrvatskoj još uvijek postoje usijane glave kojima ili nije dosta rata ili bi, kao oni 20-godišnjaci, željeli vidjeti kako on izgleda. Druga loša stvar su izjave hrvatskih bojovnika kako se idu boriti protiv Rusa, ali i protiv Srba. To je u ‘Jutarnjem listu’ potvrdio i plaćeni švedski instruktor u Azovu koji, kako je rekao, obučava Hrvate da se bore protiv Srba na ruskoj strani. To znači da antisrpska histerija još uvijek ‘dere’ jedan dio hrvatske populacije, iako bi cinici rekli da je i to dobro jer je bolje da se Srbi i Hrvati sukobavljaju po Ukrajini (i Novorusiji, odnosno Donjeckoj i Luganskoj Narodnoj Republici), nego po ulicama naših gradova.
Treća loše stvar jeste što odlasci ‘dragovoljaca’ pokazuju nespremnost Hrvatske da takve postupke ‘nagradi’ zatvorskim kaznama kao što je to učinjeno u BiH, Makedoniji i Srbiji, prije svega zbog odlaska fanatika da se bore za Islamsku državu, ali je, što se Srbije tiče, po nekim interpretacijama, učinjeno i zbog srpskih dobrovoljaca u Novorusiji. Dopunjeni Krivični zakon sadrži dva nova krivična djela - učestvovanje u ratu u stranoj državi i organiziranje učestvovanja u ratu u stranoj državi. Za prvo, u zavisnosti od toga da li se u ratu učestvuje kao pojedinac ili u sastavu grupe, predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do osam godina, a za organiziranje učestvovanja od dvije do deset godina. Istini za volju, prijava još nema, pa Srbi koji ratuju na strani Novorusije, među kojima je najpoznatiji novinar Radomir Počuča, šalju svoje video snimke, fotografije, poruke i pozive drugima da se priključe.
Podsjetimo da se prošlog ljeta na strani Novorusije borio Slavjanski četnički odred Jovan Šević u kojem je bilo prvo 45, a onda prema tvrdnjama komandanta Bratislava Živkovića i 250 srpskih boraca. Kasnije je Slavjansk pao, Živković se baš uoči usvajanja zakona o stranim dobrovoljcima vratio u Srbiju, pa se procjenjuje da je broj srpskih boraca sada manji. Ali da se bore, bore se, o čemu svjedoče i tekstovi u srpskim tabloidima.
Odlasci ‘dragovoljaca’ pokazuju nespremnost Hrvatske da takve postupke ‘nagradi’ zatvorskim kaznama kao što je to učinjeno u BiH, Makedoniji i Srbiji
A kad smo kod podsjećanja, kažimo da su sada Hrvati po treći put na istočnom frontu. Prvi put su bili u Velikom ratu prije sto godina, pa su se mnogi priključili ‘crvenima’ ili ‘bijelima’ u građanskom ratu. Drugi put su u 369. pojačanoj pješačkoj, odnosno legionarskoj pukovniji vojske NDH u sastavu njemačkih snaga, odnosno u Lakom prijevoznom zdrugu u sastavu talijanske vojske dospjeli do Staljingrada i tamo zaglavili ili su nakon zarobljavanja prešli na stranu saveznika, pa čak na strani partizana ratovali u Jugoslaviji. Kako i gdje će završiti ovi treći, ostaje da se vidi. A zajedničko u sve tri epizode jeste što su hrvatski mediji i tada i sada, o Hrvatima na Iistočnom frontu pisali kao o ‘borcima protiv azijatskih hordi’, bile one carske, sovjetske ili sada proruske ustaničke.
Tu napomenimo i da nisu bez osnove priče o rusko-srpskom bratstvu po oružju. Naime, Rusi su slali velik broj dobrovoljaca u Hercegovinu, gdje je 1875. podignut ustanak protiv tuske vlasti, a njemu su se priključili i brojni srpski, crnogorski, pa i hrvatski borci. Rusi su se borili i u Srbiji protiv Turaka 1876. pa je njihov vođa, pukovnik Nikolaj Nikolajevič Rajevski, oličen kao Vronski u Tolstojevoj ‘Ani Karenjinoj’, poginuo kod Aleksinca i tamo je sahranjen.
Rusi su se borili zajedno sa Srbima i u Prvom svjetskom ratu: prvo su Dunavom slali dobrovoljce, a kad je to ulaskom Bugarske u rat onemogućeno, formirali su Srpski dobrovoljački odred koji je kasnije prerastao u diviziju, a u njemu je bio i izvjestan broj bivših zarobljenika iz austrougarske vojske koji su se, kako je već napisano, našli na objema stranama u građanskom ratu. Konačno, ruski dobrovoljci borili su se na strani Srba u Hrvatskoj i BiH 90-ih.
