Povod za ovaj tekst bila bi još jedna drugarska kritika platforme Možemo!, kojih ovih dana ne nedostaje, da je ta organizacija ikad pozvala drugove na okupljanje, što nije, već se uvijek obraćala građanima i svojom ekspertnom sposobnošću uvjeravala ih da će riješiti sve njihove egzistencijalne probleme. Njihov osnovni problem je nerazlikovanje između administriranja (policy) i politike kao umijeća dobrog života u zajednici. To se racionaliziralo tezom da su građani prezasićeni ideologijom i da vape za rješavanjem stvarnih problema iz njihova svakodnevnog života, koji je onda reduciran na onaj komunalni. Problema s time ne bi bilo da klopku o višku ideologije nije već odavno postavila desničarska pozicija. I to ona "umjerena", ona koja prakticira nešto što su lijevi kritičari drugdje više nego u nas već prepoznali kao ekstremizam centra. To je fenomen kada se centar političkog života pomakne radikalno udesno, uz sve pripadajuće kulturne i ostale politike, a to svoje pomicanje naziva "centrizmom". Jer, eto, postoje grupe i pojedinci još ekstremniji od njih, koje će oni, izaberemo li njihovu opciju, držati na uzdi i pod kontrolom. Ukratko, rješavanje "pravih problema", a ne bavljenje ideologijom strategija je novog postfašizma, a njegovu bismo parolu mogli sažeti u onu "Ni lijevo ni desno, već pravo!" Uzeti taj ideologem kao garant uspjeha jedne inicijalno lijeve ili zelene politike početna je greška u koracima.
Tek kada upravljanje gradom prestane biti puko administriranje, može se, u sretnim okolnostima, pretvoriti u niz političkih pitanja. Tada problem komunalne politike prestaje biti tehnički i postaje uistinu politički
A što se događa kad preuzmemo tu ideologiju? Sljedeći korak je tzv. ekspertna vlast. Jer što su eksperti ako ne oni koji ne gledaju ni lijevo ni desno, nego se kunu samo u svoju stručnost? Taj fetišizam znanstvenosti odavno je obesmišljen, a naročito od vremena kada je i znanost pala pod ideološku hegemoniju neoliberalizma. To vrijedi za dominantne struje na univerzitetima, posebno one nekada prirodnih, a sada tehničkih znanosti i slavnog IT sektora. A još više vrijedi za način upravljanja obrazovanjem, koji je postao upravljanje korporacijom među korporacijama. I što onda rade eksperti? Oni uočavaju probleme, ali ih i rješavaju. Problem u tom rješavanju problema jest u tome što će oni locirati kao probleme. Najčešće su to tehnička pitanja, pa je vlast eksperata još prije sto godina nazvana i tehnokracijom. Ako zavirimo u neku stariju knjigu, od novih apologija tehnokratizma, pod vidom menadžerskih ideologija, možemo pročitati da je "tehnokracija... socijalno-ekonomski pokret koji se razvio u SAD-u poslije Prvog svjetskog rata pod utjecajem izvjesnog broja inženjera i ekonomista koji su se zauzimali za organizaciju modernog društva na inženjerskim načelima. Pristalice tog pokreta (tehnokrati) istupaju sa zahtjevima da se sve oblasti društvenog života organiziraju po principima tehnike i da se vodstvo u tim sferama prepusti najsposobnijim tehničarima" (Adolf Dragičević, "Leksikon političke ekonomije", Informator, Zagreb 1983.). Autor nastavlja da na svakom mjestu u društvu mora biti primijenjeno mjerilo tehnike, shvaćeno u smislu znanstvenog poznavanja tehničkog procesa i tehničkog progresa. Sva vlast u privredi i politici (a do toga naši lijevi municipalni političari još nisu došli) mora neizostavno pripadati tehničkoj inteligenciji koja je jedina sposobna razumno upravljati društvom koje počiva na suvremenim tehničkim dostignućima. Ne bi li tako nešto Tomašević bez problema mogao potpisati?
Kada nastaje tehnokracija? Kada treba prevladati goleme teškoće u koje zapada kapitalistički privredni sistem u periodu opće krize kapitalizma. Paradoks je tehnokratskih učenja da upravo zbog fetišizma i apsolutiziranja znanosti i znanstvenosti ne vide ideologiju u znanostima, koje su danas valjda više nego ikada ideologizirane i lišene prave teorijske osnove. Ta učenja ne vide da su i sama neznanstvena. Vratimo li se starom marksističkom žargonu "Leksikona političke ekonomije", možemo dopisati da tehnokratizam ne shvaća zakonitost društvenog razvitka i ne povezuje ekonomske teškoće visokorazvijenog kapitalizma s vladajućim (zastarjelim) proizvodnim odnosima i postojećim društvenim i političkim kretanjima. Da, institucije poput Zagrebačkog holdinga su zastarjele, ne samo zbog korupcije (ona je simptom), nego zbog toga što kao inovativne uvode regresivne prakse, u ovom slučaju kapitalističkog upravljanja gradskom imovinom. One od grada prave poduzeće.
Pred Možemo! je još puno terenskog rada (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Sve to i mnogo toga drugoga otvara pitanje razlikovanja između pukog administriranja (policy) i vođenja stvarne politike (politics). Možemo se složiti da su trenuci pravog politiziranja u društvu iznimni i vrlo teško provedivi. Oni nastupaju kada se oni kojima se inače samo upravlja probude i požele ne samo zamijeniti stare gospodare, nego uvesti stanje u kojem njima ne vlada nitko. A za to su potrebne velika mobilizacija i situacija buđenja političke volje za promjenama. Naš omiljeni primjer su radnički štrajkovi. Oni mogu biti jedan takoreći ne-događaj, kada se javnom mnijenju čini da radnici samo sebično žele popraviti svoj materijalni položaj, plaće i uvjete rada. To po sebi ne izaziva velik entuzijazam u ostatku društva, ako nije praćeno političkom sviješću da se to tiče svih. Ukratko, ako ne postoji klasna svijest. Tek tada štrajk može postati iskra koja će zapaliti šire društvene procese, sa zahtjevima koji prevazilaze one usko sindikalne i postaju politički. Nešto slično vrijedi i za upravljanje gradom. Tek kada ono prestane biti puko administriranje, može se, u sretnim okolnostima, pretvoriti u niz političkih pitanja. Tada problem komunalne politike prestaje biti tehnički (kako ćemo zamijeniti cijevi vodovoda i tko će to platiti) i postaje uistinu politički, odnosno postavlja se, da to kažemo suvremenim civilnim žargonom, kao pitanje prava na vodu. A za sve to mora postojati organizirani politički život. Hoće li on biti stranački i parlamentarni, ovisi o okolnostima. Netko je rekao da parlamentarizam ima smisla samo ako u parlamentu postoji i stranka koja ga srčano negira. Inače se krećemo u začaranom krugu kapital-parlamentarizma u kojemu su stranke, tzv. političke partije, ustvari samo frakcije kompradorske administracije. To je, za razliku od kompradorske buržoazije, puka administracija koja radi za interese stranog kapitala. Ta administracija nije sposobna formirati se u klasu, koja bi promicala vlastite klasne interese. Ona "samo" nekome služi. U tom smislu, kada se govori kako je npr. HDZ spremio klopku za Tomaševića, kako ga ucjenjuje novcem koji, iako državni, shvaća kao svoj privatni, nije cijela istina da on to radi iz koruptivnih razloga, opslužujući svoju stranci blisku buržoaziju. Ne postoji HDZ-ova buržoazija, iako je jasno da postoje pojedinci kojima ta stranka pogoduje. A i administracija nije besplatna. Ali oni su samo lokalni igrači koji zloupotrebljavaju svoj administrativni položaj u sistemu koji je postavljen tako da im je to takoreći i jedini posao. Drugi dio posla, onaj teži, jest da moraju opsluživati stranu buržoaziju čije interese ovdje zastupaju i brane. I koja ih i trpi dok joj idu u korist. Koja se multinacionalka za vrijeme Bandićeve vladavine pobunila zbog njegovih malverzacija s novcem građana? Ne sjećamo se baš primjera. Ili, da kažemo konkretnije: što je malverzacija sa zemljištem oko tvornice Kraš u usporedbi s preuzimanjem jednog dijela sada samostalne tvornice Ledo od strane američkih mirovinskih fondova i drugih špekulanata sa sjedištem u nekoj poreznoj oazi? Ali našu javnost kao da zanima korupcija samo do granica u kojima je ona hrvatska. Uostalom, tražiti primjere korupcije u sistemu koji je cijeli baziran na špekulaciji je poput traženja djevice u bordelu.
No što sve to ima s pozicijom platforme Možemo! koja se, uostalom, i ne bavi privredom Zagreba i drugih gradova, osim u onome dijelu koji se tiče gradskih udjela u vlasništvu i poslova koji su administrativno povezani s gradom? Pa tiče se utoliko što se postavlja pitanje može li ta administrativna organizacija prerasti u političku stranku i postaviti se u polje borbe velikih ideologija za primat u državi, a ne samo u glavnom gradu. A to je jako, jako teško. Iznaći u zemlji pod vladavinom EU-a, koja je još k tome na njenom autokoloniziranom rubu, alternativu za dominantnu neoliberalnu ideologiju bilo bi ravno sukobu Davida i Golijata, koji ne dozvoljava pojavljivanje druge ideologije osim svoje. Iznimke, naravno, postoje. Postoje i u EU-u gradovi koji se odupiru neoliberalnoj dominaciji. Nedavno smo vidjeli primjer Graza. No za to su potrebna desetljeća upornog rada na terenu. I povezivanja sa svojim stanovništvom. Ako ne želimo to sve svesti na politiku socijalnog rada, koji krpa rupe što ih državna devestacijska mašinerija ostavlja, onda se moramo upustiti u klasnu politiku. Moramo se npr. boriti za niže najamnine stanova, za manje režije i slično. I aktivno pomagati onima koji s time imaju problema. A ne samo govoriti kako nema novca u opljačkanom proračunu, pa bi režije mogle još poskupjeti.
Ukratko, postavlja se pitanje može li Možemo! postati lijeva partija. Jer to usprkos programu još uvijek nije u pravom smislu riječi, s obzirom na to da to uključuje puno više vanparlamentarne i vanskupštinske borbe, mobiliziranje terena, ne samo u vrijeme obilazaka u predizbornoj kampanji, nego u stvarnoj borbi za promjenu društvenih uvjeta. Nitko razuman nije ni očekivao da pozicioniranje na vlasti u Zagrebu neće donijeti niz podmetanja i organizirani otpor reakcionarnih snaga. Ali ako zastanemo pri prvim udarima, što da mislimo o budućim velikim bitkama koje su neizbježne? Istina je da je još rano za izvođenje konačnih zaključaka. Ovi dani spram budućih oluja u retrospektivi će se možda činiti kao vrijeme blagih povjetaraca. Ali ako već oni tako opasno ljuljaju brod, teško je biti optimist. A to je sve što nam preostaje: pesimizam intelekta i optimizam volje. Inače će sve završiti u naoko starom problemu birokratizacije. Prisjetimo se opet "Leksikona": "Birokratizam je težnja određenih društvenih slojeva, osobito službeničkog aparata, da prigrabe i zadrže ekonomsku i političku moć u svojim rukama i da, na toj osnovi, monopoliziraju obavljanje raznih upravnih, rukovodećih i drugih općedruštvenih funkcija u vrijeme kada za to ne postoje historijska opravdanja i kad u krilu društva već sazrijevaju uvjeti za iščezavanje ili postepeno prenošenje njihovih funkcija u nadležnost drugih društvenih organa ili svih pripadnika društva." Birokratizacija nije bila samo problem socijalizma koji se s njom nosio kako je znao, dok je znao, ona je i problem neoliberalnog kapitalizma koji je ustvari epifanija birokratizma. Jer što su sve te menadžerske ideologije nego pokušaj da se birokracija pretvori u klasu? No mi zbog svog polukolonijalnog položaja nemamo uvjete ni za to. Barem ne u nekom suverenističkom smislu. I naš administrativni aparat može prerasti u birokraciju koja više ne služi društvu, nego se uzdiže iznad svega toga i podređuje sva društvena zbivanja svojim specifičnim interesima. Birokracija deformira i sputava daljnji ekonomski razvoj i socijalni preobražaj društva. Dok ovo pišemo, pred očima nam je premijer Andrej Plenković. No, rekli smo, dodatni problem je što je on "glavni birokrat" za tuđe, a ne za domaće interese. On se može prikazivati kao odlučujuća snaga društvenog života i kretanja te da bez njega i njegovih ljudi naša društvena zajednica ne bi mogla egzistirati. Ne na kraju, on stvari prikazuje tako kao da on donosi novac. A taj novac rezultat je stranih i domaćih špekulacija, a ne rezultata uspješne privrede. Birokratske tendencije u razvijenim kapitalističkim zemljama izrastaju iz opće krize kapitalizma i nastojanja buržoazije da pomoću birokratskog aparata i kapitalističke države održi u izmijenjenim prilikama kapitalističke društvene odnose.
Možemo li mi zahtijevati od jedne nove i ne više tako male stranke da sve to promijeni? Pa nitko ne očekuje revoluciju sutra. Ali put, ako želi biti lijevi, mora biti takav. Inače ćemo se vrtjeti u blatu, koje nije ostavio samo Bandić, nego cijeli sistem koji ga je omogućio.
