Andrej Plenković, premijer i predsjednik HDZ-a, izjasnio se na subotnjem 19. općem saboru HDZ-a, dosad najeksplicitnije, o pravosnažnoj optužnici Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije protiv četvorice umirovljenih visokih časnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva zbog zapovjedne odgovornosti u avionskom raketiranju srpskih izbjegličkih konvoja kod Bosanskog Petrovca i Novog Grada, dakle na teritoriju Bosne i Hercegovine, u operaciji "Oluja", u kolovozu 1995. godine. "Vlada i HDZ neće dopustiti da 27 godina nakon pobjede u Domovinskom ratu tužiteljstvo, bilo da je riječ o BiH ili Srbiji, diže optužnice protiv hrvatskih zapovjednika, generala ili pilota. Hrvatska država i svi mi stojimo uz naše heroje", rekao je Plenković, čije su riječi popraćene gromkim aplauzom tisuću i petsto HDZ-ovaca okupljenih u zagrebačkoj dvorani "Lisinski".
Opasne difamacije Stjepana Adanića uklapale su se u generalni odnos HDZ-ovskog vojnog sustava prema Boroviću sve do njegovog umirovljenja 2003. godine. Nikad mu, kao ni Selaku i Ivandiću, nije oprošteno to što se predugo zadržao u JNA
Tako je, eto, za predsjednika HDZ-a silom prilika herojem postao i umirovljeni pukovnik Danijel Borović, jedan od četvorice optuženih časnika HRZ-a, u "Oluji" zapovjednik lovačke eskadrile stacionirane u bazi Pleso kod Zagreba. Na njegovom primjeru pokazat ćemo dubinsko licemjerstvo i politikantsku proizvoljnost HDZ-ova odnosa prema Domovinskom ratu, prema herojima i "herojima", prema žrtvama i zločinima. Pokazat ćemo i to da "stajanje uz naše heroje", što god o tome mislili optuženi časnici, nije u funkciji zaštite tih konkretnih ljudi – uz pukovnika Borovića, radi se o generalu Zdenku Radulju, brigadiru Vladimiru Mikcu i pukovniku Željku Jeleniću – već je smisao u HDZ-ovom ubiranju dnevnopolitičkih poena na bezobzirnom bildanju domoljubnih mišića, pa makar se pritom ponižavalo i žrtve i optuženike. Pod uvjetom, naravno, da su optuženici nedužni, a prema svemu što je dosad poznato, Borović je u ovom slučaju nedužan: nije neposredno raketirao kolone, niti je sudjelovao u izdavanju naredbe za tu akciju. Isti je smisao, naravno, i u podizanju optužnice srpskog Tužilaštva za ratne zločine: riječ je o potezu koji ne mari ni za istinu ni za pravdu, nego služi interesima vladajuće politike u Beogradu i usmjeren je na postizanje političkih efekata na unutrašnjem i na međudržavnom nivou.
Među onih tisuću i petsto HDZ-ovaca u "Lisinskom" prošle subote vjerojatno je bio i Stjepan Adanić, ratni gradonačelnik Varaždina, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske i sadašnji predsjednik Uprave JANAF-a. Za Adanićevu karijeru, više od trideset godina vezanu isključivo uz HDZ, zaslužna je i činjenica njegove rodbinske povezanosti s Ankicom Tuđman, suprugom Franje Tuđmana. U veljači 2009., u kampanji za lokalne izbore, Adanić je javno nasrnuo na vojnog umirovljenika Borovića koji bio izborni kandidat Hrvatske narodne stranke u općini Gornji Kneginec kod Varaždina: izjavio je da se Borović kalkulantski odlučio na prelet u Hrvatsku iz zrakoplovne baze JNA Željava kod Bihaća tek nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, da je svojim bijegom iz JNA u MiG-u 21 ugrozio druge prelete pilota hrvatske nacionalnosti te da je, nakon dolaska u Hrvatsku, smjesta zatražio od Ministarstva obrane 200 tisuća maraka i stan u Zagrebu ili će se, u protivnom, u MiG-u vratiti u Bosnu ili u Srbiju. Borović je podigao privatnu tužbu protiv Adanića i pet godina kasnije dočekao pravomoćnu presudu varaždinskog Županijskog suda: rođak Ankice Tuđman osuđen je za klevetu i kažnjen s dvadesetak hiljada kuna, uz obavezu da podmiri nemale sudske troškove.
"Hrvatska država i svi mi stojimo uz naše heroje", rekao je Plenković u Lisinskom (Foto: Josip Regović/PIXSELL)
"Apsolutno ostajem kod svojih tvrdnji, koje potkrjepljuju i svjedočenja njemu nadređenih generala Čuletića te Agotića, koji je rekao da je Borović samo gledao materijalnu korist i unosio nemir. To je čisti kalkulant. Bio je u službi agresorske JNA kad je, i iz Bihaća, napadan Varaždin. Zašto nije došao 1991., pa makar i pješice?" ostao je Adanić tvrdoglavo pri svojim krivotvorinama i poslije osuđujuće presude koja, dakako, nije nimalo utjecala na njegovu karijeru i status u HDZ-u. Štoviše, kad je u ranu jesen 2020. osumnjičeni Dragan Kovačević otišao s funkcije predsjednika Uprave državnog JANAF-a, Plenković je postavio Adanića za privremenog direktora te kompanije, a prije sedam-osam mjeseci iz funkcije mu je izbrisan prefiks privremenosti.
Jedini ispravan način koji Hrvatska ima na raspolaganju u obrani ljudi poput Borovića jest preuzimanje istraga i postupaka u onim slučajevima u kojima nema dvojbe da se dogodilo ubojstvo civila
Namjena Adanićevih lažnih optužbi bila je u tome da naštete Borovićevim izbornim šansama, odnosno da pomognu Anđelku Mihaliću, HDZ-ovom kandidatu u Gornjem Knegincu i Adanićevom kumu. Borović je preletio sa Željave u Pulu 4. veljače 1992. u dugo i pomno planiranoj akciji u kojoj je sudjelovalo i za koju je znalo svega nekoliko ljudi u Bihaću, Zagrebu i Puli. Preletio je kad mu se ukazala prva prilika, jer nakon 8. listopada 1991., kad je Rudolf Perešin poletio MiG-om 21 sa Željave i spustio avion u Grazu u Austriji, Borović nije sjedao u kokpit MiG-a. Bio je odlučan da se u Hrvatsku ne vrati bez zrakoplova, koliko god bilo riskantno i koliko god ostajanje u JNA izazivalo telefonske prijetnje i druge neugodnosti i njemu, i njegovim roditeljima, i roditeljima njegove supruge u okolici Varaždina. Dva-tri sata prije nego što je Borović poletio prema Puli, krenulo je organizirano izvlačenje njegove supruge i petogodišnjeg sina iz Bihaća u Hercegovinu, pa zatim u Split. Otprilike u isto vrijeme kad je Borovićev MiG 21, u dramatičnim okolnostima, sletio na polumračnu pistu vojne baze u Puli i donio Hrvatskoj prvi nadzvučni borbeni zrakoplov, auto u kojem su se, pod lažnim identitetom, vozili njegova supruga i sin prošao je ključni kontrolni punkt srpskih paravojnih formacija kod Jajca.
Što se tiče Adanićeve optužbe da je Borović svojim preletom ugrozio prelete drugih pilota Hrvata iz JNA, to nije bilo teško opovrgnuti: piloti Ivan Selak i Ivica Ivandić preletjeli su u MiG-ovima 21 u svibnju 1992. iz avio-baze JNA kod Užica na aerodrom u Zagrebu (Selak), odnosno u Splitu (Ivandić). U pogledu laži da je prebjegli pilot tražio 200 hiljada maraka i stan u Zagreb, zaprijetivši da će vratiti MiG Jugoslavenskoj narodnoj armiji, i prvostupanjski i drugostupanjski sud ocijenili su da se radi o nelogičnoj budalaštini, kao što su optužujuće svjedočenje generala Josipa Čuletića ocijenili pristranim, dok general Imra Agotić zapravo i nije svjedočio u korist Adanićevih opasnih difamacija koje su se uklapale u generalni odnos HDZ-ovskog vojnog sustava prema Danijelu Boroviću sve do njegovog umirovljenja 2003. godine. U više od deset godina služenja u Hrvatskoj vojsci, unatoč punom ratnom stažu, doživio je samo jedno promaknuće – iz čina bojnika u čin pukovnika. Nikad mu, kao ni Selaku i Ivandiću, nije oprošteno to što se predugo zadržao u JNA, neovisno o tome što se zadržao s čvrstom nakanom da Hrvatskoj dobavi najvrjednija ratna sredstva i u materijalnom i u psihološkom pogledu. Nije se trudio da ispere svoj nepostojeći grijeh, nije nikome nabijao na nos svoj podvig i nije se javno busao u prsa HDZ-ovskim poimanjem patriotizma, to jest nacionalnom isključivošću.
Stjepan Adanić, predsjednik Uprave JANAF-a (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)
Odluka hrvatske vlasti da sasvim ignorira optužnicu srpskog Tužilaštva za ratne zločine i proces koji će se voditi na beogradskom Višem sudu, da se pravi kao da ničega nema i nije bilo, samo površinski može izgledati kao pružanje zaštite onim optuženicima koji znaju da nisu krivi, a Borović spada među takve. Moglo bi mu se, naime, dogoditi da ostatak života provede u strahu od prelaska državne granice i s mrljom na imenu, neovisno o objektivnosti i kvaliteti sudskog procesa koji će biti vođen u Beogradu. Jedini ispravan način koji Hrvatska ima na raspolaganju u obrani ljudi poput Borovića jest preuzimanje istraga i postupaka u onim slučajevima u kojima nema dvojbe da se dogodilo ubojstvo civila, a nema nikakve dvojbe da su hrvatski MiG-ovi 7. i 8. kolovoza 1995. raketirali srpske izbjegličke konvoje na Petrovačkoj cesti i kod Novog Grada te da je u tim napadima poginulo trinaestero civila, među kojima i šestero djece. Hrvatska svoje ratne časnike može obraniti samo tako da Državno odvjetništvo ustanovi što se zaista dogodilo i tko je odgovoran za civilne žrtve, ali Hrvatskoj to ne pada na pamet. Lakše je i unutrašnjopolitički isplativije staviti ruku preko očiju u vidu tankih, šeksovskih, pravnih tumačenja o procesuiranju ratnih zločina u regiji.
Hrvatskoj, zapravo, ne pada na pamet da se bavi hrvatskim ratnim zločinima još od 2012., odnosno od oslobađajuće haške presude u procesu protiv Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka, koji su bili optuženi za ratne zločine u "Oluji". Ta presuda ovdje je shvaćena kao opće odrješenje Hrvatske od ratnih grijeha. U prilog tome ide i ono što je Serge Brammertz, glavni tužitelj Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove, u utorak referirao Vijeću sigurnosti UN-a: "Hrvatska Vlada donosi političke odluke koje blokiraju pravosudni proces. Na primjer, tužitelji iz BiH u više od 80 predmeta čekaju na suradnju, u nekim slučajevima dulje od sedam godina. Prije jednog desetljeća, Hrvatska je bila na čelu napora za poboljšanje regionalne pravosudne suradnje u predmetima ratnih zločina. Danas je raširen dojam da u Hrvatskoj postoji volja da se dođe do pravde za hrvatske žrtve, ali ne i za žrtve drugih nacionalnosti."
