Anonimni organizatori uličnih prosvjeda, koji traju od prvog postizbornog dana u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i desetak drugih gradova u Srbiji, tek su osmoga dana njihova trajanja uobličili i javno objavili svoje zahtjeve, iako su neke od njih i do sada isticali na svojim prosvjedima. No ovaj su put u prvi plan istaknuli ‘ukidanje diktature i smjenu političke elite na čelu s Aleksandrom Vučićem’ i ‘promjenu prioriteta ekonomske i socijalne politike’. Prije nego što su to zatražili, prosvjednici su na ulicama uglavnom iskaljivali bijes i nezadovoljstvo zbog uvjerljive Vučićeve pobjede već u prvom izbornom krugu i zbog debakla svih opozicijskih predsjedničkih kandidata. Desetak tisuća uglavnom mladih ljudi, studenata prije svih, odmah poslije izbora obrušilo se na uličnim prosvjedima na uvjete i okolnosti u kojima su izbori održani te na njihove organizatore i institucije koje su zadužene da budu zakoniti i demokratski.
Od toga nisu odustali ni u pisanoj i ‘službeno’ objavljenoj verziji svojih zahtjeva. I u njoj zahtijevaju ‘fer i slobodne izbore: traži se trenutno uređivanje biračkog spiska, smjena Republičke izborne komisije i Vijeća za elektronične medije, osiguranje jednakog pristupa medijima svim kandidatima, strogo kažnjavanje kupovine glasova i ucjenjivanja glasača, uvođenje obaveznog TV duela i javnost financiranja kampanja. Želimo da ovo važi i za upravo završene predsjedničke izbore, te tražimo neovisnu provjeru njihove regularnosti i krivičnu odgovornost tokom glasanja i brojanja glasova’. Tom setu zahtjeva dodali su i slobodu medija, odnosno ‘smjenu odgovornih urednika Radiotelevizije Srbije i Vojvodine i oštro kažnjavanje svih medija koji krše medijske zakone i Kodeks novinara Srbije’.
Kako su se u međuvremenu studentski prosvjedi pretvorili u građanske jer su im se priključile i druge socijalne grupe, zahtjevima su, osim promjene prioriteta ekonomske i socijalne politike, pridodani i oni kojima se traži ‘departizacija, odnosno smjena svih stranačkih i korumpiranih funkcionera u javnim poduzećima, decentralizacija i premještanje političke moći na lokalnu razinu, zaštita prava i poboljšanje statusa svih radnika, zaštita životnog standarda stanovništva te u potpunosti javno finansirano i svima dostupno obrazovanje i zdravstvo’.
Zanimljivo je da se o tom setu socioekonomskih zahtjeva prosvjednika u izbornoj kampanji malo govorilo, štoviše, o njima je više govorio Vučić nego njegovi protukandidati, obećavajući da će nakon što je zemlju izvukao iz recesije i krize, stabilizirao ekonomiju i javne financije, pod njegovim vodstvom stanovništvo imati više posla, veće plaće i mirovine te živjeti bolje. Gledano sa strane, čini se da je barem dio prosvjednika svjestan te crne rupe u kampanjama predsjedničkih kandidata: novosadski su se studenti primjerice ogradili od onog dijela prosvjednika ‘koji ističu zahtjev za novim izborima kao jedini svoj zahtjev, od onih koji pokušavaju izmanipulirati nezadovoljstvo naroda Srbije da bi ostvarili neke svoje ciljeve, od svih onih koji odgovornost za katastrofalno stanje u zemlji svode samo na jednu ličnost i od onih koji zbog svojih elitističkih stavova osuđuju ljude koji su glasali za Vučića’. Od takvih su se ogradili zato što odbijaju da se ‘dijele na one koji su glasali ili nisu glasali, na one koji su glasali za vlast i na one koji su glasali za opoziciju’. ‘To su lažne podjele! Jedina podjela koju priznajemo je na nas – ogromnu većinu osiromašenih, ugnjetavanih i opljačkanih i na njih – šačicu lopova oličenih u likovima cjelokupne političke elite’, kažu.
Mediji su zabilježili da su beogradski prosvjednici osmoga dana prosvjeda nezadovoljstvo iskazali i pred sjedištem Demokratske stranke, a ne samo pred režimskim institucijama. Prosvjedi koji traju, ali zasad ne postaju masovniji, očito su prožeti i procesima o kojima je odmah poslije predsjedničkih izbora progovorio sociolog Srećko Mihailović, istraživač u Demostatu. U svojoj je sažetoj analizi ocijenio da su ti izbori bili ‘još jedna legitimacija postojeće strukture političke moći’, a potom je konstatirao: ‘Poslije izbora nema kajanja… Niti su argumenti iznošeni kada je to bilo potrebno, niti su imali karakter ozbiljnog osporavanja tipa aktualne vlasti, već su prije imali karakter kavanskog prepucavanja.’ Dalje upozorava: ‘Međusobna sotonizacija uništava svaku političku komunikaciju i onaj neophodni minimum sinergije u radu za opće dobro. Kad se pod jednu opciju podvede sve što nije dobro i sve što je laž i zlo, a onda se drugoj opciji uzvrati da su strani plaćenici ili plaćenici domaćih tajkuna, onda ta vrsta neprijateljstva izlazi iz sfere politike i približava se društvenoj patologiji.’ I još pojašnjava: ‘Manihejska politička scena nastaje na široko rasprostranjenoj podaničkoj kulturi u kojoj dominira autoritarna orijentacija koja izrasta iz jedne vrijednosne zbrke i mješavine svega i svačega. Tu je i zbrkani odnos prema demokraciji i antipartizam i antipolitika i etnička distanca i antielitizam i antiintelektualizam… U takvoj situaciji nema pravih izbora jer se izbor vođe nameće kao rezultat duha vremena i naših želja za poznatim rješenjima, za čvrstom rukom, za redom u percipiranom neredu.’
No Mihailovićeva upozorenja o tome da predizborni i postizborni politički maniheizam vodi u društvenu patologiju ozbiljno shvaća samo onaj dio prosvjednika koji se pokušava ograditi od svih koji bi manipulirali prosvjedima i zloupotrijebili ih, a još je opasnije to što za njega najmanje haju pripadnici vladajuće i oporbene političke elite, pa i nakon izbora nastavljaju jedni drugima kopati oči i dijeliti stanovništvo. Svi su redom, od vladajućih do oporbenjaka svih fela, podržali prosvjede, tumačeći ih na svoj način i nastojeći ih prevesti na svoj mlin. Izborni gubitnici u njima su vidjeli znak da odbiju priznati Vučićevu pobjedu i krenu u dokazivanje da je ona ponajprije rezultat velike izborne krađe. Pritom su politički suludo prstom uprli u sredine s većinskim bošnjačkim stanovništvom kao središtem navodne Vučićeve izborne krađe, a kad je javno naknadno prebrojavanje glasova s dva izborna mjesta u Novom Pazaru pokazalo da nisu bili u pravu, ne samo da se nisu ispričali novopazarskim članovima izbornih tijela i biračima, nego uopće nisu odustali od svojih tvrdnji.
Vladajući su pak odmah krenuli u kontranapad, pogotovo nakon što su prosvjednici kao prvi zahtjev istaknuli ‘ukidanje diktature i smjenu političke elite na čelu s Aleksandrom Vučićem’. Oglasio se i Vučić osobno, ali ne da bi napao mlade prosvjednike, nego oporbene oponente, podsjetivši da je i u izbornoj kampanji upozoravao da se kandidati opozicije pripremaju za nasilje i urušavanje stabilnosti Srbije. ‘Govorili su da je to neistina i da ja tim upozorenjima plašim ljude u Srbiji. Onda su ih iznenadili izborni rezultati, jer netko tko je dobio pet posto mislio je da će dobiti 20, netko tko je dobio dva posto mislio je da će imati mnogo više. Vladao je šok među njima prve večeri, a onda je krenulo zakazivanje protesta’, kazao je Vučić u TV intervjuu, dodajući da su, da se ne bi oni pojavili, poslali mlade ljude koje pokušavaju zloupotrijebiti u svoje svrhe.
