Naslušali smo se u zadnje vrijeme i tih priča o važnosti novinarstva. O ulozi novinara, pravodobnog te vjerodostojnog izvještavanja ili analitike, osobito u doba krize, i poziciji medija koja ima biti nepoljuljana. Ako hoćemo kvalitetnu informaciju ili kritiku, rečeno je iz mnogih usta, trebaju nam zaštićeni medijski radnici. A nitko nije ljudima pojasnio gdje su novinari u pravilu najugroženiji. Ne u prvom redu borbe protiv epidemije, ni u srazu s kriminalnim pojedincima ove ili one fele, dakle, pa ni od političara. Najopasnije novinari u prosjeku žive u vlastitom mediju, i svakako na tržištu.
I dok se ljupko glagoljalo o društvenoj potrebi za solidnijim medijskim proizvodom, u pozadini realnog žurnalizma već je bio započeo obračun. Suštinski, on se ne razlikuje od šikaniranja svakog drugog radništva, gdje se akutno mršaviji utržak kompenzira prvenstveno kroz smanjenje plaća. Ujedno, tu su i veće radno opterećenje, otkazi za tobožnji višak zaposlenih itd. Haranga nad novinarima i njihovim primanjima – srezanim napola – krenula je najprije u Glasu Istre, već s posljednjim tjednom ožujka. Zaokružena je mjesec dana poslije toga u Hanza Mediji, jednoj od naše dvije najveće medijske grupe, novinske te privatne. Nije se o tome oglasio valjda baš nijedan od onih načelnih pobornika lijepe medijske riječi i njezinih autora.
Točnije, kako će zatim primijetiti portal Lupiga, gotovo nijedan medij nije prenio ni govor saborskog zastupnika Marka Vučetića o tome. Ovaj nezavisni parlamentarac je tom prilikom – najprije u Saboru, onda i na Facebooku – upravo matematički precizno sažeo temeljne odnose na sceni. Ne idu pod ruku istina o npr. Milanu Bandiću ili naravi koronavirusa, i financijski udar na novinarsku egzistenciju. Bilo da se radi o 50 posto manjim plaćama u Glasu Istre ili 30 posto u Hanzi.
Ipak, kriza je poslužila samo kao izlika za rezove koji su zagovarani i ranije, na generalnom planu, i koji se zapravo nikad ne prestaju propagirati. Dobar pokazatelj je lista želja Hrvatske udruge poslodavaca uoči sjednice Gospodarsko-socijalnog vijeća prije nekoliko dana, sa smjernicama za hitne izmjene Zakona o radu. Popis je otvoren prohtjevom da se poslodavcima omogući lakše i jednostavnije smanjenje radničkih plaća u kriznim situacijama, a zaključen idejom lakšeg i jednostavnijeg otpuštanja radnika općenito. Krv se ledi u žilama od tolike poslodavačke lakoće i jednostavnosti u ovo tobože neusporedivo doba korone, jer se radi tek o standardnim zahtjevima kojima nas vrebaju i zaskaču ama baš non-stop.
A to pak hoće reći da su objektivne teškoće u poslovanju zbog korone samo izlika za lov na uvijek isti horizont kapitala. O takvim odnosima u medijskom sektoru već su pisali portali Forum i Bilten. Ne zaboravimo da pritom u apsolutnoj sjeni ostaju novinari honorarci i freelanceri, oni koji po potrebi i inače padaju kao snoplje na fronti klasnog rata, nezaštićeni kolektivnim i drugim iole efikasnim ugovorima. Hrvatska je, uostalom, za svega nekoliko godina članstva u Europskoj uniji postala njezin šampion prekarnog rada. Ali pogledajmo što se događa u npr. Hanzi, na čiji primjer je upozorio Vučetić.
Tamo su naime gazde već uzeli javni novac za kriznu potporu radničkim plaćama, ali su plaće svejedno umanjene. Ponavlja se tako ono što je već zabilježeno u drugim sektorima: Vlada će upumpati milijarde javnih kuna privatnicima za pomoć u krizi, ali se odrekla prava da nadzire potrošnju te pomoći. Objava podataka o primateljima dotične potpore odgođena je upravo zato da bi se operacija dovršila neometano, s javnim sredstvima za radnike koji, međutim, te pare neće omirisati.
Ovdje smo već naveli tri neprofitna medija između nekoliko sličnih koji otkrivaju da istinski društveni smisao medijske proizvodnje ne podnosi rezon tržišta. Oni godinama uporno naglašavaju da se komercijalni medijski sektor, s velikim privatnim subjektima, ionako stalno te izdašno potpomaže raznim oblicima javnih davanja i olakšica. Posrijedi su deseci milijuna kuna godišnje, dok s druge strane imamo taj ubogi, politički zgaženi neprofitni segment. Prekid dotoka svake mu vrste potpora traje još od ministrovanja Zlatka Hasanbegovića, a Nina Obuljen Koržinek dotjerala ga je do apsurda.
Ona je najprije uspjela stanovitu – dotad alternativnu – mjeru ispomoći ostaviti na čistini kao jedinu, te je zatim i nju ignorirala praktički čitav svoj mandat. To su onih 30 i kusur milijuna kuna iz Europskog socijalnog fonda za neprofitne ili tzv. medije zajednice, no baš ovih dana je, nakon odlučujućeg kriznog pritiska, i taj embargo otpečaćen. Kandidati za uplatu dobili su pojedinačne dopise o ishodima prijava. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva odgovorila je Novostima tim povodom da će Ministarstvo kulture po isteku roka za prigovore objaviti i skupne rezultate, tj. rang-listu dobitnika.
‘Očekujem da tako i bude, jer bi sve drugo bilo apsurdno’, rekao nam je za ovu priliku Marko Vučetić, ‘mada je apsurda u medijskoj politici ionako napretek. Treba znati da političari žele neslobodne medije, bez financijske samostalnosti, pa zato i vijesti o potporama odudaraju od bolje slike demokracije. Na rubu smo barbarskog tipa demokracije, njezine karikature. Ostaje nam izbor između valjanih medija i konstruirane istine, tj. propagande u službi pojedinačnih interesa. Velike medijske kuće udružile su svoj cilj s političkom elitom. Građani moraju shvatiti da im to izravno ugrožava život, da neće preživjeti bez opcija koje im mogu stvoriti samo slobodniji mediji.’
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
