Novosti

Kultura

Filmska kritika: U ime ismijavanja obitelji

Stanislav Tomić, ‘Lavina’, (2017): Film mjestimično pati od humorno neuspjelih dionica, ali kao cjelina svakako zaslužuje više nego prolaznu ocjenu, pogotovo u sterilnom hrvatskom kontekstu

07cpcf7gqbj0ln4h0kacgrz183e

Pomaknuta vrsta humora

Stanislav Tomić devedesetih je važio za jednog od talentiranijih studenata režije na ADU-u (njegova vježba ‘Cement, umker, kokain: potjera’ drži se jednom od najboljih na temu potjere zadnjih desetljeća), a iz tog vremena najviše se pamti 20-minuti dokumentarac ‘Bag’, humoran prikaz dobro znanog primorskog mjestašca svedenog na kamionsko parkiralište i buru. Tomić je taj film radio u suradnji s Tomislavom Rukavinom i Daliborom Matanićem, i dok je Matanić u međuvremenu postao jedna od perjanica nacionalne kinematografije, a Rukavina se izgubio režirajući sapunice i pokoju dignitetniju TV seriju, Tomić je ostao negdje između. I on je zarađivao za život efemernim televizijskim serijalima, ali ostavio je i ponešto značajnijih tragova iza sebe. Tako je 2005. prema scenariju Elvisa Bošnjaka režirao zapaženu zatvorsku TV dramu ‘Otac’ s Ivom Gregurevićem u naslovnoj roli, a 2011. prema scenariju Ivone Juke hvaljeni obiteljski dugometražni dokumentarac ‘Tata od formata’, no svakako je najpoznatije ostvarenje njegova dosadašnjeg opusa iste godine nastali ‘Josef’. Riječ je o Tomićevom dugometražnom igranom debiju pod producentskim vodstvom Joze Patljaka, filmu koji je u vrlo oskudnim uvjetima više nego solidno (re)kreirao neke atmosfere Prvog svjetskog rata ponudivši, slijedeći scenarij Marka Marija Krcea, jednu verziju priče o Josipu Brozu.

Šest godina kasnije ista ekipa – Tomić, Krce (ovaj put i kao direktor fotografije) i Patljak, potpisala je ‘Lavinu’, bizarnu komediju koja je igrom slučaja ovog ljeta otvorila Pulski festival. Naime radi se zapravo o pilot-epizodi planirane TV serije, epizodi nadosnimljenoj u zadnji čas kako bi mogla biti prikazana u Puli u formi dugometražnog igranog filma. Do toga ne bi došlo da umjetnički ravnatelj festivala Zlatko Vidačković nije aktivno komunicirao s producentom filma Patljakom i na poticaj potonjeg de facto ga naručio, pri čemu je bitan poticaj bilo i to što je u zadnji čas otpao planirani film otvaranja, krimić Darija Plejića jer on nije uspio dovršiti postprodukciju. Je li se takav angažman isplatio? Po mišljenju većine kritičara koji su film sasjekli ne, međutim ‘Lavina’ zapravo uopće nije nekakav kardinalni promašaj. Rađena na tragu poetike trojca LazićKožulVitez, ponajprije njihove TV serije ‘Zakon!’, promovira pomaknutu vrstu humora pristojno napućenu političkom nekorektnošću, a u središtu ima queer motive (muška i ženska homoseksualnost, moguće i transseksualnost, što je ponekoga asociralo na poetiku Johna Watersa) i, hajmo reći, kritiku (malo)građanštine. Smjesa je prilično kaotična i zabavna, osobito izvedba Roberta Ugrine u ulozi prve supruge poglavara bizarne obitelji (Stojan Matavulj) koji, dovodeći kući svog dečka (Borko Perić), mora priznati da je u međuvremenu postao gej, a otvarajuća sekvenca s izoliranim epizodama Mirana Kurspahića i Svena Jakira kao gej fotografa i njegova modela gotovo je urnebesna, a svakako dobrodošla svojim pozivanjem na slapstick tradiciju. Obol daju i Ksenija Marinković kao druga supruga te Sara Stanić i Ana Maras kao kćeri, a jedinim se promašajem čini nastup Gorana Grgića kao seksualno zainteresiranog vodoinstalatera – previše je krut u toj podosta gipkoj strukturi.

Istina je, film mjestimično pati od humorno neuspjelih dionica, ali kao cjelina svakako zaslužuje više nego prolaznu ocjenu, pogotovo u sterilnom hrvatskom kontekstu. Netko će možda prigovoriti ismijavanje gej populacije, ali to se događa u kontekstu općeg ismijavanja gdje nijedna (obiteljska) vrijednost nije ostala netaknuta. ‘Lavinu’ bi bilo vjerojatno pretjerano nazvati subverzivnim ostvarenjem, ali svakako zaslužuje bolji status od onog koji trenutno ima.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više