Na otprilike polovici programa ovogodišnje Pule vidjeli smo tri od sedam premijernih hrvatskih naslova. Festival je svečano otvorio dugometražni debi Barbare Vekarić ‘Aleksi’, potom je drugog dana prikazan ‘sofomorski’ rad Darija Pleića ‘Dom’, a trećeg je na rasporedu bio ‘poludebi’ ‘Lada Kamenski’ redateljskog tandema Sara Hribar – Marko Šantić (Hribar je debitantica, dok je Splićanin Šantić debitirao još 2013. u Sloveniji, gdje je studirao, filmom ‘Zavedi me’).
Barbara Vekarić dosta je obećavala ranim kratkim igranim filmovima, osobito najpoznatijim među njima, ‘Prvom damom Dubrave’ iz 2011. Protok godina, međutim, nije joj išao u korist – nedavno se na Danima hrvatskog filma moglo vidjeti njezino kratko ostvarenje ‘Nitko nije savršen’, priča o iznuđenom stjecanju prvog seksualnog iskustva jedne srednjoškolke, dobro režirana, ali prepuna scenarističkih stereotipa, a još slabiji dojam ostavlja dugometražni prvijenac ‘Aleksi’. U središtu radnje je naslovna djevojka (tumači je Tihana Lazović), koja provodi ljeto u roditeljskom domu negdje na jadranskoj obali i pokušava se, bez puno odlučnosti, afirmirati kao umjetnička fotografkinja. Aleksi po svemu sudeći nema čvrstih uporišta, lakomislena je i neodgovorna, više iz pokušaja da nečim ispuni prazne dane nego zbog nekog snažnijeg poriva upušta se u (pro)erotske odnose s trojicom muškaraca (igraju ih Goran Marković, Sebastian Cavazza i Jason Mann). Najviše je privlači prvi, lokalni rock muzičar, no upravo s njim ima najviše problema zbog karakternih i svjetonazorskih razlika. Kao ideja ovo može zvučati zanimljivo jer erotski neopterećeni ženski protagonisti u mreži odnosa u hrvatskom se dugom metru iznimno rijetko sreću, međutim u konkretnoj izvedbi stvari stoje slabo. Riječ je o filmu reklamnog stila i atmosfere, mlakog mediokritetskog izričaja, s odnosima likova lišenima ikakve intrigantnosti. Čak ni dokazano talentirana Tihana Lazović ne može puno pomoći jer joj Vekarić ne stvara ni scenaristički ni redateljski kontekst koji bi je motivirao da snagom svoje glumačke pojave i ekspresije podigne kreativni nivo djela.
Puno dojmljivije gledateljsko iskustvo je ‘Dom’ Darija Pleića. Autor podcijenjenog trilerskog krimića s erotskim elementima ‘Nije sve u lovi’, Pleić se u svom drugom dugometražnom radu okreće drami u užem smisli riječi, priči koja ima snažan socijalni kontekst (deložacija tročlane obitelji), no zapravo je svojevrsna studija intimnog ljubavnog odnosa dvoje ljudi (utjelovljuju ih Judita Franković i Mislav Čavajda) u vremenskoj perspektivi. Priča nudi odmake od linearne naracije, ali ono čime film ponajprije izaziva respekt jest dosljedno provedena koncepcija oslonjena na sugestivnu vizualnost (direktor fotografije Igor Zelić) ostvarenu kontrastiranjem bijelih i crnih, odnosno tamnih površina i monokromatizmom u minimalističkom ambijentu. U tako izgrađenoj atmosferi Judita Franković dobiva dostatan prostor za realizaciju upečatljivog psihološkog profila, a Mislav Čavajda funkcionalno je podupire, pri čemu su zajedničke scene seksa među uvjerljivijima u našem filmu zadnjih podosta godina.
‘Lada Kamenski’ oslanja se na dobro znanu igru odnosa fikcije i stvarnosti kroz situaciju glumačke probe u stanu režisera koji traži glavnu glumicu za svoj film o sudbini otpuštenih radnica Kamenskog, pri čemu se smještaj radnje u jednom prostoru dinamizira interpoliranjem ranije snimljenih audicija s istim glumicama. Ksenija Marinković, Nataša Dorčić i Doris Šarić-Kukuljica očekivano kvalitetno oživljuju napisane likove, no raspon njihovih karaktera prilično je skučen, a u interakciji s režiserom kojeg korektno utjelovljuje Frano Mašković ne zbiva se ništa intrigantnije. Najkraće rečeno – dobar film s premalo želje za prekoračenjem postavljenih granica, lišen izazova rizika.
