I ove godine najsubverzivniji film Subversive festivala dolazi iz autorskog okrilja Yanna Gonzaleza. Dok je prošle godine taj prvak francuske filmske queer scene oduševio kratkometražnim radom ‘Otoci’, nekom vrstom nadrealističkog horora koji je govorio o ljubavnoj čežnji i pripadanju što se manifestiraju kroz tjelesnu seksualnu žudnju poput strastvene gladi, u svom ‘sofomorskom’ dugometražnom ostvarenju ‘Nož u srce’ dojmljivo se bavi istom temom, ponovno sa snažnim voajerističkim touchom, a umjesto postupka kazališta u filmu imamo film u filmu. Ipak, u dugom metrom Gonzalez se ne prepušta snovitom i nadrealnom onim intenzitetom kao u kratkom, pa je ‘Nož u srce’ puno kontroliraniji uradak u kojem se prepoznaju jasni tragovi Briana De Palme te natruhe Almodovara i Lyncha, nijednog trena, međutim, ne dovodeći u pitanje osobnost svog autora. Film u središte postavlja Anne (Vanessa Paradis), producenticu pornografskih gay filmova u Parizu 1979., čija desetogodišnja ljubavna veza s montažerkom istih filmova Lois (Kate Moran) dolazi svom kraju, s čim se Anne ne može pomiriti. Istovremeno, tajanstveni muškarac zacrnjenog lica (Jonathan Genet) počinje ubijati glumce Anneinih filmova, a kako policija vodi slučaj s malo interesa, Anne sama počinje istraživati pozadinu događaja.

Gonzalez, poput nekad De Palme, povezuje triler (hororskih elemenata) s humorom i campom, u sceni jednog od ubojstava rabi depalminsku stilizaciju (kamera koja brzim panoramiranjem povezuje žrtvu i ubojicu), a posebno su mu dragi pornografski prizori snimani na 16mm filmskoj vrpci kao film u filmu, uključujući i mehaničke ručne intervencije na samoj traci, što gledateljske asocijacije može odvesti i u smjeru Lena Lyea, Normana McLarena i Dušana Makavejeva. Kao i u ‘Otocima’, predatorska, ovdje i ubilačka figura, ispostavit će se, ima spaljeno lice, a odgovor na to zašto je to tako povezat će ‘izvanjski’ i ‘unutarnji’ (porno) film, postavljajući u korijen svega čistu, nježnu, nevinu (što ne znači i bezseksualnu) ljubav koja se našla na udaru neprihvaćanja, freudovski rečeno, zastupnika superega. Dok je ta ljubav, između budućeg ubojice i njegova mladića, uništena nasilno izvana, ona druga, između Anne i Lois, raspast će se iznutra, djelovanjem vremena, ali dubinski ne do kraja, čemu svjedoči Loisino žrtvovanje za Anne. Ljubav, ako je prava i duboka, uvijek je, na ovaj ili onaj način, trajna – glavna je poruka Gonzalezova filma koji je svojim duhom zapravo najbliži izvornom (književnom) romantizmu s kraja 18. i početka 19. stoljeća.

Drugi film s ovogodišnjeg Subversivea vrijedan isticanja jest ‘Četrnaest’ režisera, scenarista i montažera Dana Sallitta, u nas gotovo nepoznatog, a ni u domovini ne naročito prepoznatog američkog nezavisnog sineasta, inače cijenjenog filmskog kritičara. Kao i u prethodnim, izrazito niskobudžetnim ostvarenjima, i u ‘Četrnaest’ (prikazanim na Berlinaleu i u tom smislu njegovom najvećem uspjehu) Sallitt se bavi odnosom dvoje bliskih ljudi. Dok su prije to bili prijatelji koji se vjenčaju, dvije sestre te sestra i brat, sada je riječ o dvije prijateljice od kojih autora više zanima ona manje atraktivna (jako je dobro utjelovljuje i tumači Tallie Medel). Autorski interes nije usmjeren samo spram tzv. studije karaktera nego i protoka vremena, jer odnos se promatra u periodu od nekoliko godina, kroz koji se prolazi lakonskim elipsama. Usporedbe s Ericom Rohmerom jako su laskave za Sallitta, ali i pretjerane, no svakako njegov je film vrijedan respekta, a najzanimljiviji je onda kad zaustavi kameru na nekom slučajnom prizoru i pusti je da stoji dugo ne prikazujući ‘ništa’. Trenuci su to svojevrsne drastično potisnute metafizičnosti koju je, međutim, moguće osjetiti i koji filmu daju dimenziju više.