Novosti

Kultura

Filmska kritika: Neonaci u Americi

Guy Nattiv, ‘Koža’ (2018): Solidan film o rasistu koji doživljava preobraćenje imao je potencijala i za nešto više

Woauz6k3z5iyinr51q01zcb7yyg

Dobra gluma, pouzdana režija

Na prijelazu tisućljeća, istaknula su se dva filma koja su se bavila neonacizmom u Americi – ‘Američka povijest X’ Tonyja Kayea i ‘Vjernik’ Henryja Beana, a još početkom 90-ih neonacizam u Australiji bio je tema kultnog uratka ‘Romper Stomper’ Geoffreyja Wrighta. Svima njima zajednički je lik karizmatičnog negativca u središtu, i u sva tri ostvarenja taj lik utjelovili su moćni glumci – Edward Norton, Ryan Gosling i Russell Crow. Slično je postavljen i aktualni film ‘Koža’, američki dugometražni debi izraelskog sineasta Guya Nattiva, koji je za svoj kratkometražni prvijenac istog naslova i srodne tematike ove godine nagrađen Oscarom.

Dugometražna ‘Koža’ priča je temeljena na stvarnoj osobi Bryona Widnera, bijelog rasista koji se preobratio i postao aktivist za građanska prava, čovjeka o kojem je već snimljen i dokumentarni film. U igranoj verziji glumi ga Jamie Bell, proslavljen još kao dječak debitantskom naslovnom ulogom u ‘Billyju Elliotu’ Stephena Daldryja, i čini to u tradiciji spomenutih filmskih prethodnika, s tom razlikom da njegov lik ipak ima manju dozu karizme, odnosno njegovo samopouzdanje i vjera u ono što čini već u ranoj fazi filma dolaze u pitanje. Okidač za to je zaljubljivanje na prvi pogled u mladu ženu Julie (Danielle Macdonald), majku triju kćeri, koja mu nudi drugačiji model obitelji od onog kojoj pripada. Naime, Widner je rastao prvo uz majku alkoholičarku, pa nakon njezine smrti uz oca, još goreg pijanca, da bi naposljetku, kao siromašan i neobrazovan mladić, postao tipičan plijen rasističkih grabežljivaca, bračnog para Freda Kragera (Bil Camp) i Shareen (Vera Fermiga), koji svoju neonacističku organizaciju vode kao proširenu obitelj, regrutirajući u nju u svakom pogledu zakinute i zapuštene mlade ljude. Naspram takvog miljea, kojim dominiraju ‘strogi, ali pravedni otac’ i izrazito manipulativna ‘majka’, gdje se zabava svodi na opijanje i seks lišen (humanijih) emocija, gdje se planiraju i onda provode agresivne kriminalne akcije protiv crnaca i muslimana, Widnera se Julie i njezine kćeri očito doimaju kao ideal normalnosti, pri čemu je znakovito da je i sama Julie potekla iz rasističke obitelji, ali je taj sustav vrijednosti odbacila. Zanimljiva je autorska odluka da se lik Julie predstavi kao pretila, po standardnim kriterijima fizičke privlačnosti neugledna žena, dok je istovremeno Widner, za razliku od stvarne osobe na kojoj je temeljen, oblikovan kao ljepotan alternativne ikonografije. S obzirom da je njegova prethodna djevojka standardno atraktivna, ali, kako sam u jednom trenutku kaže, jedva pismena, moglo bi se zaključiti da se u Julie zaljubio zbog njezine ‘duše’, inteligencije i spomenutog dojma obiteljske normalnosti, no zapravo cjelovita motivacija njegovih iznenadnih ljubavnih čuvstava prema osobi za koju se ne bi očekivalo da ih pobudi nije objašnjena, a možda i nije trebala biti jer, eto, ljubav se jednostavno dogodi, nitko ne zna kako i zašto. Je li to lakše rješenje za opravdanje neobična izbora ili stvarno stanje stvari - ostaje otvorenim, no činjenica je da Bell i Macdonald dostatno uvjerljivo dočaravaju iskrenost međusobnih emocija likova koje tumače. I ostatak glumačke ekipe vrlo je dobar, Nattivova režija, u kojoj se služi i refrenskim flash forwardima, pouzdana, a prigovoriti se može pokojem općem mjestu scenarija i odsustvu autorske ambicije da se poluči djelo koje bi iskoračilo izvan okvira društveno-kritičke drame s kriminalno-trilerskim elementima. Zato ‘Koža’ ostaje ‘samo’ izrazito solidan film, iako je u njemu bilo potencijala i za umjetnički dojmljivije razigravanje poetsko-naturalističke atmosfere.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više