Novosti

Filmska kritika

Hvatanje na retro

Mark Jenkin, ‘Mamac’ (2019): Retro stilski pristup nije ništa novo, ali Jenkin to radi s nesumnjivom dozom individualne svježine

Dj7c0xk8u15rg02es1ne4axh87s

Osebujan rad

Prisiljen odgoditi, zbog pandemije, svoje ovogodišnje proljetno izdanje, Subversive Film Festival prošlog je tjedna najavio planirani novi rujanski termin projekcijom filma ‘Mamac’ na Ljetnoj pozornici Tuškanac. ‘Mamac’ je ostvarenje britanskog nezavisnog filmaša Marka Jenkina, pripadnika keltskog naroda Kornijaca koji obitava na Jugozapadnom poluotoku gdje je smještena grofovija Cornwall. Jenkin je sve svoje dugometražne igrane filmove snimio u Cornwallu, međutim tek je ‘Mamcem’, petim dugim metrom, uspio privući veću pažnju šire stručne javnosti: svjetsku je premijeru imao prošle godine u programu Forum glasovitog Berlinalea, a nakon toga obišao je čitav niz filmskih smotri, među kojima i prestižni Montreal, gdje je za nominiran za Nagradu za eksperimentalnost. Naime, Jenkin je film snimio kultnom ručnom Bolexovom 16-mm kamerom na crno-bijelu filmsku vrpcu bez zvuka, film je razvijao ručno te na njemu namjerno pravio ogrebotine i rabio svjetlosne bljeskove kako bi postigao dojam čestim korištenjem izraubane trake, ton je dodao naknadno u postprodukciji pa zvučna montaža, osobito dijaloga (kao i montaža slike), djeluje jako tvrdo, podsjećajući na vremena kad su se dijalozi standardno nadosnimavali. Uglavnom, riječ je o pastišu koji imitira tehničke standarde i stilske postupke (montiranje po asocijativnom principu uključujući kratke/brze flash-forwarde, vrlo krupne planove i detalje) nijemofilmske (evropske) avangarde, američkog undergrounda, ali i amaterskih (kino-klubaških) filmova, osobito spomenutim tvrdim montiranjem zvuka dijaloga kombiniranih s montažom slike u krupnim i bližim planovima.

Na tematskoj razini Jenkin se bavi prodorom (engleskog) turizma u (kornijsku) provincijsku zajednicu koja je nekad živjela od ribarenja, a sada je žrtva novih (površnih) vremena gdje se do zarade želi stići na (puno) lakši i brži način. Izloženo je to kroz priču o dva sredovječna brata, od kojih se jedan, mirnije naravi, obiteljskim brodom počinje baviti turizmom, dok drugi, agresivniji, ustraje na ribolovu, ali ‘pješačkom’ (jer brat je prisvojio brod), štedeći novac za vlastitu brodicu. Uz to, braća su obiteljsku kućicu smještenu na samoj obali, ispred lokalne luke, prodala bračnom paru londonskih turista koji je koriste za ljetni odmor, prepravljajući je u pseudotradicionalističkom stilu, ali je i djelomično iznajmljuju drugim turistima prisvajajući prostor ispred kuće kao vlastiti parking. Brat ribar zbog svega toga stalno dolazi u sukob s njima, ali satisfakciju pronalazi u činjenici da bratov sin radije odlazi s njim u ribarenje nego s ocem na turističke rute. Međutim, nećak se ljubavno zbliži s tinejdžerskom kćerkom londonskih ‘uzurpatora’, što se nimalo ne svidi njenom bratu, pa će na kraju doći do fatalnog sukoba.

Retro stilski pristup sam po sebi nije ništa novo, pogotovo ne u svjetlu opusa jednog Guya Maddina ili raznih vrijednih pojedinačnih iskoraka kojima smo svjedočili zadnjih desetak godina (najsvježiji primjer je ‘Svjetionik’ Roberta Eggersa), međutim Jenkinu se mora priznati da je pronašao vlastiti način s nesumnjivom dozom individualne svježine koja uz kombinaciju tekovina kino-klupskog amaterizma i (neo)avangardizma uključuje i nasljeđe tradicije britanskog socijalnog realizma. Uz to, ton filma vrlo je interesantan, on je konstantno na granici ozbiljnog i komičnog (potonje ne samo zbog retro stilizacije koju će većina današnjih gledatelja vjerojatno doživjeti kao komično starinsku, nego i zbog karakterizacije glavnog lika ribara čiji se ozbiljni napori često doimaju pomaknuto smiješnima), tako da je nesumnjivo riječ o osebujnom radu. Ipak, hype koji se digao oko filma pomalo je pretjeran, no prilika da ga vidimo u Zagrebu svakako je bila dobrodošla.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više