Erik Marquardt 31-godišnji je njemački fotoreporter i političar te član stranačkog odbora njemačkih Zelenih (Bündnis 90/Die Grünen). Od europskih izbora prošlog svibnja Marquardt je također zastupnik u Europskom parlamentu. Neke od tema kojima je posebno posvećen su migranti i izbjeglice te migrantska politika Europske unije, zbog čega je prošlog tjedna posjetio Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu
Glavni problem je to što mnoge zemlje žele uživati prednosti članstva u Europskoj uniji, ali ne žele sudjelovati u zajedničkom savladavanju izazova
Kakvi su vaši dojmovi iz posjeta Bihaću, izbjegličkom kampu u Vučjaku i hrvatsko-bosanskoj granici?
Migranti pokušavaju preći granicu, no većina njih ne uspijeva ostati u Hrvatskoj. Napada ih policija i uskraćuje im pravo da zatraže azil. Ilegalno ih se vraća u Bosnu i Hercegovinu. Prema tvrdnjama nevladinih organizacija pritom ih se zlostavlja: udara ih se, oduzimaju im se novac i stvari, uništavaju mobiteli. Time ih se želi odvratiti od toga da opet pokušaju prijeći granicu. Zatim ih se u Bosni udaljava iz grada i smješta u taj kamp, ukoliko uopće možemo govoriti o smještaju. To je stari deponij bez pravih sanitarnih čvorova. Otpadne vode istječu iz zahoda direktno na tlo, postoji opasnost od zaraza, nema odgovarajuće medicinske skrbi. S migrantima se postupa ispod svake razine ljudskog dostojanstva.
Susreli ste se i s gradonačelnikom Šuhretom Fazlićem. Vlasti u Bihaću ipak nisu najodgovornije za sadašnju situaciju?
Gradonačelnik može relativno malo uraditi da popravi opću situaciju. No može se zauzeti za to da njegova policija ne zlostavlja ljude i da se oni mogu slobodno kretati. Dolazi do apsurdnih situacija – bolesne iz kampa upućuje se u bolnicu, a putem ih policija hvata i vraća u kamp. Na granici smo sreli grupu od 40 izbjeglica koji su vraćeni s hrvatske međe. Ne samo da nisu dobili pravo da zatraže azil, nego su neki bili izudarani. Prvo ih tuče hrvatska policija, a potom bosanska, i to kako bi brže hodali prema kilometrima udaljenom kampu. Na kraju ljudi zbog premlaćivanja ne mogu hodati, pa ih policija u kamp mora odvesti. Gradonačelnik je rekao da susreće hrvatsku policiju naoružanu kalašnjikovima kako ulazi duboko na bosanski teritorij, kako bi izbacila ljude iz Hrvatske. To je sve skupa pogrešno, na više razina. Naravno, krivnju ne možemo pripisati isključivo gradonačelniku Bihaća. Odgovorni su i političari u Hrvatskoj i Europskoj uniji, koji ljudima oduzimaju pravo da podnesu zahtjev za azil. Europska unija se ponaša kao da se nju ne tiče što su u kampovima ljudi koji imaju rak i trebaju kemoterapiju. Migranti su došli iz Grčke i Bugarske, dakle s teritorija EU-a. Osim toga, ako diljem svijeta potpirujete sukobe i nejednakosti, posljedice će prije ili kasnije zahvatiti i Europu. Zemlje Europske unije iz različitih su razloga odgovorne za ovu situaciju.
Pravo na pošten život
Događaji na granici nisu posljedica samostalne politike Hrvatske. Human Rights Watch, Amnesty International i ostali odavno izvještavaju o nezakonitim postupcima hrvatske policije. Pa ipak, njemačka kancelarka Angela Merkel prošle je godine hvalila hrvatsku policiju. Ne samo da EU te postupke tolerira, nego su oni i poželjni?
Možemo reći da Hrvatska ispunjava europske interese, a ti interesi su da što je manje moguće ljudi dođe u Europu i ovdje zatraži azil. Politički interes je iznad ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, što je za mene kao zastupnika u Europskom parlamentu (EP), ali i kao građanina EU-a sramotno. U govorima se redovno spominju europske vrijednosti, no one se u samoj Europi gaze. U Uniji postoje države koje tu politiku pokrivaju, kao i one koje je zahtijevaju. Hrvatska ne bi trebala takvoj politici bezuvjetno podilaziti. Neprihvatljivo je da se europski granični službenici, nebitno da li bugarski, hrvatski ili njemački, stavljaju iznad zakona, muče migrante, dovode ih u situaciju goru nego li je ona u ratom zahvaćenim područjima iz kojih su pobjegli, kako bi ih se prisililo da se tamo vrate. Ako ljudima ne dajemo pravo na pošten postupak azila, znači da nismo sposobni biti barem napola civilizirani.
Ove godine u Europu je došlo 50.000 ljudi, to je jedna osoba na svakih 10.000 Europljanki i Europljana. Nitko mi ne može reći da je to problem koji bi izazvao krizu eu-a
To je vjerojatno posljedica činjenice da je europska izbjeglička politika propala. Vrlo je malo ostvareno od dogovora iz 2015. po kojem je trebalo doći do redistribucije migranata iz graničnih članica u druge zemlje EU-a. Poljska i Mađarska, primjerice, odbijaju primiti gotovo i jednog migranta.
Glavni problem je to što mnoge zemlje žele uživati prednosti članstva u Uniji, ali ne žele sudjelovati u zajedničkom savladavanju izazova. Ne poštuju zajedničke zakone i konvencije o ljudskim pravima. Rješenje bi se lakše postiglo ako bi sudjelovalo više zemalja. Ove godine u Europu je došlo 50.000 ljudi, to je jedna osoba na svakih 10.000 Europljanki i Europljana. Nitko mi ne može reći da je to problem koji bi izazvao krizu EU-a. Međutim, mi nemamo sustav koji bi o tome brinuo, nego 28 šefova država i vlada diskutira kako rasporediti 40 ljudi spašenih s nekog broda. Trenutna politika nesposobna je rješavati i relativno jednostavne probleme. Niti na Mediteranu imamo europske spasilačke brodove, niti znamo što se događa kada narednih 40 ljudi bude spašeno.
Onda se igra ono što je cinično nazvano ‘izbjeglički bingo’. Europski povjerenik za migracije sjedne na telefon i zove pojedine ministre unutarnjih poslova, uvjeravajući ih da njihova zemlja preuzme pet ili deset ljudi.
Neke vlade od ove situacije direktno profitiraju. Matteu Salviniju ovaj je problem potreban kako bi potpirivao strahove ljudi. Neprijateljima ljudskih prava kao što je on ne smijete dopuštati da diktiraju političku agendu. Mnogi psuju Salvinija, ali ako sami ne nudite rješenja, ako političari raspravljaju o raspoređivanju svake pojedine osobe, niste mnogo bolji od njega. Može se raspravljati o zajedničkoj azilantskoj politici, ali se politika ne bi smjela provoditi preko leđa ljudi koje bježe iz ratnog užasa ili siromaštva.
Ni na prošlomjesečnom sastanku u Helsinkiju nije postignut dogovor. Njemački ministar unutrašnjih poslova Horst Seehofer više ne podupire uvođenje kvota migranata koje bi svaka zemlja preuzela.
Lijepo je što Seehofer pokušava uvjeriti druge da sudjeluju, ali je apsurdno da Njemačka, koja ima mnogo privrednih i prostornih kapaciteta čeka da se uključe i druge države. To je kao da je u nesreći netko teško ranjen, a niz liječnika gleda i svaki kaže da će pomoći samo ako se uključe i ostali. Bio bi izraz snage da kažete ‘nećemo voditi računa o desničarima kao što su Salvini ili Viktor Orban. Šaljemo spasilačke brodove i brinut ćemo se da što manje ljudi umire’. Preko 60 njemačkih općina objavilo je da žele prihvatiti migrante. Kao prvo, treba im omogućiti da preuzmu ljude. Za sada se to ne događa, za što je odgovoran Seehofer. Potom na razini EU-a treba podupirati države i općine koje žele pomoći. Solidarnost treba novčano poticati, a ne građane suprotstavljati izbjeglicama, tako da se općine dovodi u dilemu trebaju li izgraditi igralište za mlade ili smještaj za migrante, ili da se građani pitaju ‘zašto se novac daje migrantima dok smo mi nezaposleni’. Za migrante bi bilo bolje da ih šaljemo tamo gdje su dobrodošli, umjesto u Orbanove zatvore, kamo bi po sistemu raspodjele trebali otići. Ne raspoređujemo banane, nego ljude. Ti ljudi trebaju imati pravo na dostojanstven život, socijalnu zaštitu i rad. Kakvog smisla ima da ih šaljemo u Mađarsku, koju je EP osudio zbog nepoštivanja ljudskih prava? Smislenije je zauzimati se za to da Mađarska plaća državama koje žele preuzeti ljude.
Prije nekoliko mjeseci 30 zastupnika EP-a pisalo je Europskoj komisiji i hrvatskoj vladi, tražeći obustavu nezakonitih postupaka. Što ćete vi poduzeti?
Obratit ću se Komisiji i drugim institucijama. Međutim, znamo da pisma neće puno pomoći. Ne mogu davati lažna obećanja. No zauzet ću se za to da se do zime barem poboljša situacija u kampovima, kako ljudi ne bi umirali od smrzavanja. Pokušat ću motivirati građane da doniraju novac. Dugoročno treba vidjeti kako da se push-backovi zaustave, a ljudska prava poštuju. Trebamo postići to da sve više ljudi prosvjeduje i da političarima poruče da je to neprihvatljivo. Potrebno je više pritiska odozdo. Ako se policija ponaša kao kriminalna banda koja muči ljude i ako se ne poštuju zakoni koje smo sami sebi propisali, to se ne tiče samo izbjeglica, nego svih nas. Mnogi ljudi generacijama su se borili kako bismo mi živjeli u demokraciji. Naša je odgovornost i prema njima da se nastavimo boriti.
EU je od 2018. za BiH odobrila 24 milijuna eura pomoći za potrebe izbjeglica i migranata, a od 2007. do 2018. dobila je još 24,6 milijuna. Dakle, Unija problem prepušta BiH, koja jedva da funkcionira kao država, a europski doprinos svodi se na pedesetak milijuna eura?
Pedeset milijuna eura zvuči puno, ali to je zapravo vrlo malen iznos. Pogledajte koliko pojedinci u EU-u zarađuju. U Njemačkoj se priča o tome koliko milijardi ćemo investirati u vojsku da ispunimo pravilo NATO-a o dva posto BDP-a. Stotine puta veći iznos od tih 50 milijuna otići će na besmisao. U poreznoj prevari ‘CumEx’ otkrivenoj 2017. izgubili smo 40-ak milijardi eura zato jer nemamo dovoljno poreznika. Facebook i Google u Europi jedva plaćaju porez, a zarađuju milijarde. Starbucks je otjerao male pekare koji su plaćali 40 posto poreza, što za Starbucks ne važi. Ako bi se bavili tim ozbiljnim problemima, bilo bi dovoljno novca i za izbjeglice i za smanjivanje nezaposlenosti u Europi. Mislim da nije problem novac, nego volja da se stupi u kontakt sa stvarnošću i shvati da će u narednom stoljeću migracije biti golemi izazov. Što je druga mogućnost, da čitav kontinent ogradimo žicom? Tako nećemo riješiti problem, kao ni batinanjem ljudi. Migranti neće nestati. Oni nisu tek problem, nego i šansa za europska društva, kojima mogu mnogo doprinijeti. To su ljudi kao i ostali. Možda imaju drukčiju osobnu povijest, no zapravo samo nisu imali sreću da na ovaj svijet dođu u Njemačkoj. Oni ne žele da im poklanjate milijune eura. Žele mogućnost da rade i ostvare normalan život.
Apsurdna strategija
U ljeto 2015. kancelarka Merkel izgovorila je ‘Mi to možemo’. Što je bio razlog za dramatičnu promjenu politike? Možda strah od uspona desnoradikalne Alternative za Njemačku (AfD) ?
Postoji nekoliko razloga. Prvo, vlada nije shvatila da nije dovoljno ljude pustiti u zemlju, nego da im treba omogućiti budućnost. To znači osigurati sredstva da ljudi nauče jezik, da dobiju pravo na azilni postupak, pravo na posao. Kako da postanu dio društva kada godinama čekaju na jezične kurseve? To je bila velika greška. Merkel je imala apsurdnu strategiju. Pustila je ljude u zemlju, ali potom se nastojalo da ih što manje dobije azil. Pooštreni su zakoni, počeli smo izbjeglice slati natrag u Afganistan, iako je tamo svake godine sve više ljudi ubijeno. Drugo, konzervativne stranke su došle na ideju da se desnim populistima suprotstave tako da preuzmu njihove politike. Tek je to apsurdno – provoditi desnopopulističke politike s mišlju da tako sprječavate desne populiste. Upravo to znači njihov uspjeh. Ne samo da provodite njihove politike, nego one postaju mainstream. Jačate desnicu i poručujete građanima ‘tko se glasno dere, za to biva i nagrađen’. Podilazilo se ‘zabrinutim građanima’ koji se protive izbjeglicama u svom susjedstvu. Ti ljudi u podsvijesti možda žele poručiti da im politika ne nudi rješenja životnih problema, ali to artikuliraju posve rasistički.
U jesen 2015. trebalo je jasno poručiti: ‘Imat ćemo milijun novih ljudi u zemlji, za čiju integraciju nam treba možda 70 milijardi eura. Nitko zbog toga neće biti zakinut. Podupirat ćemo općine, obnoviti infrastrukturu, graditi klubove u kojima će mladi zajedno igrati nogomet ili košarku. Siromašni građani upućeni na socijalnu pomoć ne moraju zbog dolaska izbjeglica brinuti za svoju budućnost. Svi će imati koristi.’ Da je pokrenut takav program, bilo bi mnogo manje problema s populističkom desnicom. Politika bi bila zasnovana na ljudskim pravima, a ne na tome da hrvatske granične policajce zadužite da tuku ljude.
U srpnju je nova predsjednica Europske komisije postala Ursula von der Leyen, članica njemačke Kršćansko-demokratske unije. Što očekujete od nje?
Osobno je nisam podupro u EP-u. Na mnoga pitanja davala je zaobilazne odgovore. Rekla je da je važno spriječiti utapanje ljudi na Mediteranu, ali ne i kako to postići. Izabrana je glasovima Orbana, Salvinija i poljske stranke PiS. Radije je htjela njih negoli zelene glasove. Zato sam skeptičan. No moramo vršiti pritisak. Dobila je vrlo tanku većinu u parlamentu, zahvaljujući ljudima s kojima se inače ne može surađivati zato jer su neprijatelji EU-a. Bio bih sretan ako bi von der Leyen gradila progresivne većine, no bit će ih samo ako jasno kaže da povrede ljudskih prava nisu u redu i da je važna socijalna pravednost.
Čini se da nije realno očekivati da EU izvrši pritisak na Zagreb kako bi se ponašanje hrvatske policije promijenilo?
Von der Leyen je posjetila Zagreb. Za mene, ali i za Uniju je važna tema činjenica da se granični policajci u Hrvatskoj ponašaju kao kriminalne bande i krše ljudska prava. Prilikom svog posjeta ona taj stotine puta dokumentiran fakt nije spomenula. To je znak da se osjeća bliže neprijateljima ljudskih prava kao što je Salvini negoli europskim vrijednostima. Von der Leyen je izjavila i da je Hrvatska uzor za druge države. Dakle, ona vjeruje da europski model podrazumijeva da se ljude na granicama premlaćuje, pljačka i ilegalno deportira. Nije realno da pritisak o kojem govorite dođe od von der Leyen, ali u EP-u postoje brojni zastupnici koji to vide kao problem. No važno je da ne čekamo samo da političari nešto naprave. Veselio bih se kad bi i u Hrvatskoj ljudi reagirali i tražili da se nešto promjeni. Makar oni koji će pročitati ovaj intervju.
