Novosti

Društvo

Era antivaksera

Broj protivnika vakcinacije sve je veći – udio onih koji će odbiti svako cijepljenje u Hrvatskoj je, prema istraživanjima, narastao na 43 posto, dok samo 35 posto građana izjavljuje da će se sigurno ili vjerojatno cijepiti. Najveću odgovornost za to snosi nedosljedna politika vlasti

Xnu7qbi1d64xcfkxrjinfo73ymy

Prosvjed protivnika Vladinih mjera u Rijeci (foto Goran Kovačić/PIXSELL)

Ako nas je u ono davno i nevino doba stare normalnosti ikad doista interesiralo zašto i kako točno nastaju antivakseri, teško da smo mogli zamisliti bolje izglede za razumijevanje te pojave od ovih danas. U proljetnom, uvodnom valu epidemije Covida-19 protivnici cijepljenja bili su izrazito potisnuti u zadnji plan. Za ljetnog vala pak njihov broj u Hrvatskoj – kao i znatno šire – narastao je do rekordnih visina te je sva prilika da neće ove godine na tome stati, jer nas čekaju još i jesenska iskušenja s istom zarazom.

Recimo odmah da ne vjerujemo u pretpostavku kako su posrijedi samonikli pojedinci i grupacije, ovisni tek o urođenoj im gluposti ili mjesečevim mijenama. Zato smo u sjajnoj prilici odmjeriti aktualni društveni i politički okvir koji u biti zadaje mogućnost njihova zastranjenja, mada ga najčešće previđamo i ostavljamo po strani.

Posljednjih dva mjeseca mijenja se stav hrvatskih građana prema informacijama i mjerama koje plasira državni stožer. To se tijelo transformiralo, u smislu javne percepcije, iz objektivno znanstvenog u nešto s vidnom političkom dimenzijom – govori Branko Ančić

Statistike kažu da je unutar ni par mjeseci, negdje u prvoj polovini ljeta, udio onih koji će sigurno ili vjerojatno odbiti svako cijepljenje – pa i protiv koronavirusa, jednom kad to bude moguće – narastao na 43 posto. S druge strane, oni koji će sigurno ili vjerojatno pristati na cijepljenje zapeli su na 35 postotaka. Službeni propagatori vakcinacijske obrane, liječnici i srodan kadar, a naročito oni poznatiji te često ovlašteniji, u očima velikog dijela javnosti prometnuli su se iz junaka našeg doba u dežurne muljatore. Nije se tome nimalo čuditi, jer su već u sustavu dobili novu ulogu, komparirano s onom koju su imali proljetos, kudikamo neovisnijom. Tad je naime bilo jasno da je i državna politika, u strahu od nepoznatog i potencijalno kataklizmičkog, jer se tako odvijalo u obližnjoj Italiji, smjerno stala iza znanosti. Predstavnici naučnog establišmenta, okupljeni u krizni menadžment, udarali su ritam odnosu prema koroni, a političke su vlasti čučale u pozadini i čekale rasplet.

Čim je prva opasnost jenjala, potonji su oglasili zasluženi predah, vratili se za komandni pult i najavili kontrolirano otvaranje posrnule ekonomije. Pozicije su zamijenjene, pa je vodstvo hrvatskog zdravstva postavljeno kao puki izvođač radova spomenute kontrole, s tim da je ona značila ponajviše marketing u funkciji unosnije turističke sezone na Jadranu. I pripadajući je znanstveni kredibilitet sasvim ubrzo počeo nalikovati sladoledu pod zvizdanom, dok su ga naši medicinski autoriteti i dalje pokušavali prodati kao netaknutog.

Najluđe je pritom to što se muljanje uvelike moglo izbjeći, imamo li u vidu da je državni vrh neuvijeno priznao da će se izaći ususret ekonomiji. Ujedno, da će se tako i riskirati u stanovitoj mjeri, osim što taj aršin dalje nigdje nije bio valjano standardiziran ni komuniciran prema javnosti. A ona u pravilu ne reagira povoljno na kolebljivost vladajućih u vremenima dalekosežnih promjena.

Malo je toga zatim trebalo da se potroši u mukama iskovano značajno povjerenje spram oficijelne struke i najviše politike. Zaredale su dvosmislene poruke o rizicima, podržani višestruki epidemiološki standardi, afirmirana razna nemušta tumačenja stanja. Oni kojima smo kao društvo prethodno iskazali nemalo povjerenje, otklizali su u nedosljednost, nevjerodostojnost, nepouzdanost.

Nisu tome pomogla ni konkurentska međusobna glodanja pojedinih zemalja – a RH je i tu bila eksponirana – oko prekograničnog kretanja njihovih državljana, kao što su bila ona Austrije prema Hrvatskoj te Hrvatske prema Bosni i Hercegovini ili Srbiji. Manipulabilnost infektoloških kriterija potvrdila se tu na međunarodnoj razini, uz paralelnu očekivanu neizvjesnost oko traženja cjepiva protiv korone, i njegove još uvijek teško predvidive uspješnosti, no – u iščekivanju takvog rješenja – vratimo se mi zasad na domaću scenu.

Novouspostavljena siva zona s disciplinskim pravilima koja se proizvoljno mijenjaju obnoć, evidentno je zloupotrijebljena i u svrhu podilaženja određenim prioritetima mimo objektivnih potreba. Mise i procesije, svadbe i maturalci, državničke ceremonije, folklorni i umjetnički festivali, teretane i noćni klubovi, javni prijevoz, planiranje školske godine – hijerarhija se tih svih zahtjeva najednom stubokom poremetila u pomaknutom epidemiološkom kontekstu, bez mogućega suvislog alibija. Niz logičnih pitanja o tome u javnom prostoru ostavljeno je bez pravog odgovora, naglašavajući grubu nedemokratsku prirodu daljnjeg upravljanja situacijom.

Nameće se zaključak da su nas upravo izvitopereni partikularni interesi, naspram onoga koji predstavlja javno zdravstvo, doveli do toga da trčimo ukrug i lovimo vlastiti rep. Drukčije bi gotovo nemoguće bilo razotkriti zbog čega odjednom naši dični kadrovi iz sektorskog ministarstva i kriznog stožera ne mogu više zastupati ni temeljnu DMD-metodu (dezinfekcija-maska-distanca). A moglo se to činiti u prvome valu, baš kao i za vrijeme historijskih pandemija, npr. gripe 1918. godine.

No znanost nije otok u društvenim vodama, kao što to nije ni gro ostalih djelatnosti ljudskog roda, nego ima svoje mjesto i stavlja se u relaciju s drugim procesima u zajednici. Reakcija puka koji na cinizam vlasti uzvraća drastičnim odbacivanjem preostatka navodnog zdravog razuma, može se činiti najgorim, kolektivno suicidalnim izborom.

A i on je itekako shvatljiv, međutim, iz pozicije u kojoj trenutno drugog sredstva za uzvrat jednostavno nema, pa ovdje dospijevamo u ponešto drukčiju realnost od one koju prepoznajemo u standardnim protuznanstvenim stajalištima tzv. ravnozemljaša i kemtrejlovaca te sličnih. Ili je naprosto ogoljenija u svojoj inicijalnoj motivaciji koju sad lakše razabiremo, s obzirom na to da je sva stala u laboratorijski format. Obratili smo se ovdje zato i nekolicini ekspertnih sugovornika, ne bismo li kvalitetnije rasvijetlili problem.

‘Lete dvije ovce, jedna žuta, druga desno. Koliko košta kilogram sira, ako jež ima sedam godina? Tako nam objašnjavaju – koronu.’ Ova dosjetka zadnjih dana figurira kao viralni hit, i zapravo je prikladna ilustracija načina kojim se ljudima tumači pitanje epidemije koronavirusa. Na nju nam je pažnju skrenula Karmen Lončarek, liječnica u KBC-u Rijeka i profesorica na riječkome Medicinskom fakultetu. Ipak, ona sugerira da najprije pogledamo u prošlost, kako bismo se podsjetili da antivakcinacijski pokret nipošto nije fenomen novijeg datuma.

‘Nastao je istovremeno s prvim obaveznim cijepljenjem, onim protiv velikih boginja prije 200 godina. Argumentacija i aktivnosti antivakcinacijskih pokreta nisu se od tada bitno mijenjali. Podsjetit ću i na događaj iz bliže prošlosti, onaj iz 2009. kad je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje naručio milijun i pol doza cjepiva protiv svinjske gripe. Dostavljeno je 340 tisuća doza, a potrošeno je tek deset tisuća’, napominje naša sugovornica.

Zatim povratak u sadašnjost, gdje je načelna podrška nacionalnom i lokalnim stožerima spala na jedva pedesetpostotne vrijednosti: ‘Odluka građana da se cijepe temelji se na autoritetu struke, a promjenjivi kriteriji stožera taj autoritet umanjuju. Što je dulji razmak od izbijanja epidemije do pojave cjepiva, to je više onih koji se neće htjeti cijepiti. Glavni razlozi su, kako nas uči dalja i bliža prošlost: antivakserstvo kao takvo, nepovjerenje u stručne autoritete, i naprosto logika ‘ako me virus nije dosad, neće me ni odsad”, rekla je Lončarek za Novosti.

Grupa sociologa iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, koju predvodi Branko Ančić, nedavno je započela s analitičkim projektom ‘Otpornost hrvatskog društva uslijed COVID-19 pandemije’, a pritom se dakako ne misli na fizičku izdržljivost. Porazgovarali smo s Ančićem o predmetu studije koja će biti dovršena tek početkom iduće godine, ali se njezina polazišta dobro ističu već danas.

‘Posljednjih dva mjeseca’, rekao je on, ‘mijenja se stav hrvatskih građana prema informacijama i mjerama koje plasira državni stožer. To se tijelo naime transformiralo, u smislu javne percepcije, iz objektivno znanstvenog u nešto s vidnom političkom dimenzijom. U njegovu obranu dodao bih da su se i ljudi koji tamo rade prvi put suočili s nečim ovakvim. Mogli su se sporadično baviti sličnim problemima, ali globalnog pandemijskog obuhvata nije de facto bilo još od ‘španjolice’ 1918. godine. A njihove odluke mogu imati znanstveno-epidemiološki karakter, ali je primarno pitanje kako će pritom izgledati društvo.’

To znači da je meritum sadržan u tome kako bi se ljudi trebali ponašati, prema uputama stožera, i kako je te koliko ekonomija ograničena. Epidemiološke mjere oblikuju ekonomsku situaciju, zatim cjelokupno društvo. Ančić stoga drži, kao i neki drugi opservatori stanja, da bi u stožer trebalo uvrstiti i znanstvenike iz drugih područja.

‘Sve to ima neupitan društveni karakter, pa bi trebalo uzeti u obzir i stručnost u društvenim pitanjima. Stožer je otišao u drugom smjeru, relativizirajući mjere samo zbog političkih motiva. Pa ljudi onda vide da nešto smije, a nešto drugo ne, i sve to utječe na građansku percepciju. Internet pritom omogućuje povezanost nepovjerljivih članova društva koji misle da se bolje informiraju na društvenim mrežama i olako vjeruju da su tamo izneseni podaci zaista činjenično ispravni. To je, među ostalim, karakteristika postmodernih društava, a samo obrazovanje pokazuje se nedjelotvornim’, kaže ovaj sociolog.

Problem valja staviti u širi kontekst, po njegovu mišljenju, i otvoriti širu raspravu s ciljem shvaćanja raznolikih očišta. Ranjivost društva u iznenadnim općim krizama može se umanjiti jedino neutraliziranjem kojekakvih neprincipijelnih utjecaja sa strane. U protivnom stožer izaziva otpor, posebno među ljudima koji se osjećaju izguranima van socioekonomskog sustava, pa apriorno imaju antisistemske stavove.

Da vjerodostojnost političkih vlasti koje su ljude ostavile u informacijskom vakuumu ne može ni proći bolje, a nipošto nije tako samo u Hrvatskoj, smatra politolog Nebojša Blanuša: ‘Oni nisu obavili ulogu koju su najavili i koja se očekivala, a odnosi su na početku bili jasno postavljeni: stručnjaci će reći pravila, ali neće pojasniti kako se ona stalno mijenjaju. Kroz to se proteže ideološka koprena, pa fitness-centri ne mogu raditi, dok se mise ipak održavaju. Premda je svima jasno da je vjerojatnost zaraze identična. Vlasti u tom smislu nisu iziritirale samo antivaksere i teoretičare zavjere, nego i puno širu populaciju, što je najgori efekt.’

‘Opravdana je bojazan da će sad i određeni politički akteri’, dodao je Blanuša, ‘a prije svega desničarski populisti u Europi i Americi, iskoristiti svojih pet minuta za kritiku ionako korumpiranih i otuđenih elita. Uspostavit će tzv. lanac ekvivalencije i uznastojati prodati svoju priču još težim prijetnjama u pozadini. A proces iznalaženja cjepiva je, nažalost, neminovno dugotrajan, i nemoguće ga je ubrzati bez novog ugrožavanja znanstvene vjerodostojnosti’, zaključio je ovaj znanstvenik s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Finalno, u potrazi za mogućim rješenjem već dubinski kvarnog stanja moguće je upomoć prizvati neke stare obrasce političkog, ekonomskog i zdravstvenog organiziranja društva. One koje su u najvećoj mjeri isparili kad je ova zemlja prodala Plivu, pustila niz vodu RIZ, uništila Imunološki zavod. Ili, riječima Karmen Lončarek: ‘Postoji samo jedan način za povrat izgubljenog stručnog i političkog autoriteta: obnova domaće proizvodnje lijekova, cjepiva, te sanitetskog materijala. Mi nismo suverena zemlja ako ne možemo proizvesti kiruršku masku. Pa nije maska mlažnjak!’

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više