‘Američko-ruski odnosi lošiji su nego ikada. No… prije nekih četiri sata to se promijenilo.’ Pune su dvije godine trebale američkom predsjedniku Donaldu Trumpu da se susretne s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom kako bi počeo ostvarivati jedno od svojih ključnih predizbornih obećanja, ono o normaliziranju odnosa s Ruskom Federacijom. Tipično trumpovski, uvertiru tom sastanku i citiranoj rečenici dao je dan ranije porukom na Twitteru, kojom je za dosadašnje stanje odnosa dviju zemalja okrivio ‘dugogodišnju američku glupost’. Očekivano, o dometima i rezultatima, trenutnim i potencijalnim, susreta dvojice čelnika u glavnome gradu Finske raspravljat će se, nagađati, pa i lagati danima, vjerojatno i tjednima. Dvojica su predsjednika naime gotovo dva sata provela u razgovoru u četiri oka, da bi im se tek nakon toga na radnom ručku pridružilo po šestero suradnika sa svake strane. Praksa susreta oči u oči nije nikakva diplomatska nepoznanica, ovdje je neobično samo to što je taj susret trajao dulje od susreta u širem krugu. No nakon svega i Trump i Putin pročitali su na konferenciji za novinstvo pripremljene izjave, pa je sigurno da su u njihovu formuliranju sudjelovali i najbliži suradnici, što na Trumpovoj strani uključuje i notornog ‘jastreba’, savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona.
Osim Trumpovog optimizma o promjeni koja je nastupila ‘prije nekih četiri sata’, što se na osnovi izjava i odgovora na pitanja novinara može zaključiti? Prije svega to da su dvojica lidera koja su se do sada susretala samo na marginama međunarodnih skupova dobila i iskoristila priliku da se bolje upoznaju i da jedan drugoga pokušaju procijeniti (što je sve prije nego nevažno). Trumpovi protivnici u SAD-u tvrde kako je Trump tu lošije prošao jer Putin, ‘kao bivši KGB-ov operativac’, zna kako motati sugovornika oko malog prsta. No teško je povjerovati u to da Trump, mada politički neiskusan, osobito u usporedbi s ruskim čelnikom, nema dovoljno iskustva iz mnogobrojnih pregovora što ih je vodio kao poslovni čovjek, a na temelju čega zna i može procijeniti sugovornika. Drugo, za razliku od onoga što su predviđali zloguki proroci, pogotovo u Americi, ali i u Zapadnoj Evropi, u razgovoru su ako ne apsolvirana a ono svakako otvorena sva ključna pitanja međusobnih odnosa i međunarodne politike, što znači i navodno rusko uplitanje u američke predsjedničke izbore, i optužnice protiv ruskih obavještajaca podignute u SAD-u zbog navodnog hakiranja izbornog stožera Demokratske stranke u vrijeme predizborne kampanje, i Ukrajina, i Krim, i Sirija, i plinovod Sjeverni tok 2, i Sjeverna Koreja, i iranski nuklearni program i mogućnost produljenja bilateralnog ugovora o ograničavanju strateškog nuklearnog naoružanja. Dakle, ništa nije izbjegnuto, pri čemu je, naravno, ustanovljeno kako dvojica predsjednika o pojedinim stvarima imaju drugačija promišljanja. Na primjer o Krimu, za koji Trump smatra da je ilegalno pripojen Rusiji, dok Putin kaže kako je do toga došlo nakon referendum i u skladu sa željama stanovnika Krima, uz napomenu da je, što se Rusije tiče, to pitanje skinuto s dnevnog reda. Ili o Ukrajini, gdje Putin zamjera američkoj strani što se nije jače angažirala kako bi navela vlasti u Kijevu da striktnije provode sporazum iz Minska.
Što se osjetljivog pitanja navodnog ruskog uplitanja u američke predsjedničke izbore tiče, Putin to energično negira, a Trump prihvaća. Kada bi to bilo sve, moglo bi se reći kako je Trump naivan. No Putin svojem demantiju dodaje i prijedlog da se, u skladu sa sporazumom dviju zemalja od prije dosta godina, ruskoj strani dostave dokumenti-dokazi, da se u Rusiji ispitaju osumnjičeni, pa čak da američka strana pošalje svoje predstavnike koji bi prisustvovali ispitivanju optuženih, no, dodaje on, to onda mora biti dvosmjerna ulica, tako da i Rusiji mora biti omogućeno da optužuje američke građane za koje smatra da rade protiv njezinih interesa, pa da ih se u Americi istražuje, a uz nazočnost ruskih predstavnika.
Najrealnije je očekivati napredak na polju ograničavanja strateškog nuklearnog naoružanja, ali i u Siriji, za koju je rečeno kako bi mogla biti model za realizaciju američko-ruske suradnje, pri čemu je Trump – svakako ne slučajno – napomenuo kako je suradnja oružanih snaga dviju zemalja već danas bolja nego ona na političkoj razini, dok je Putin spomenuo uspješnu suradnju sigurnosnih agencija dviju zemalja u pripremama za svjetsko nogometno prvenstvo.
Za Putina helsinški je samit svakako uspjeh. Ne zato što mu je, kako tvrde američki mainstream mediji, susretom s predsjednikom SAD-a omogućen izlazak iz međunarodne izolacije (što je notorna neistina), nego zato što otvara put postupnoj normalizaciji odnosa sa SAD-om, što nije važno samo za Rusiju (pa i u kontekstu ukidanja sankcija), nego i za regionalne krize i za cijeli svijet. S tim u vezi nije nevažno spomenuti kako su obojica predsjednika potvrdili svoje prijateljstvo s Izraelom. Hoće li, međutim, sve nabrojeno dobiti i svoju konkretnu formu, hoće li se iskazana ne samo dobra volja dvojice čelnika nego i njihova politička volja pretvoriti u svakodnevnu politiku, veliko je pitanje. Antitrumpovska fronta mobilizirala je sve svoje medijske snage, na čelu s globalno utjecajnim televizijskim kanalom CNN-om, da ‘dokaže’ kako Rusija i Putin osobno rade protiv vrijednosti zapadnog svijeta, da aktivno podrivaju demokraciju, da je Rusija – ovo je doslovni citat – ‘napala, osvojila i pripojila Krim’, da je Trump ako ne baš doslovno ruski agent (za što su ga izravno optužili neki američki mediji), onda svakako naivac kojega će Putin lako preveslati i koji je – što se očito procjenjuje kao neoprostivi grijeh – odustao od toga da Rusiju smatra ‘carstvom zla’ kakvim je smatran Sovjetski Savez u doba Ronalda Reagana. U izravnom prijenosu izredali su se sve sami nekadašnji članovi ranijih američkih administracija, veterani hladnoratovskog razmišljanja i gledanja na svijet, ljudi kojima je neprirodna i doslovno zastrašujuća i sama pomisao na normalne američko-ruske odnose, a pogotovo na prekidanje bezumnoga nuklearnog naoružavanja, za koje Trump s pravom kaže kako nije dobro da je 90 posto toga naoružanja u posjedu Amerike i Rusije. Dakle, Trumpa čeka teška bitka u kojoj se neće birati sredstva. S druge strane, Putin može mirno očekivati reakcije u Rusiji ne zato što drži pod kontrolom sve ključne medije, nego zato što nije napravio nikakvu bitnu koncesiju, a podnio je niz konkretnih prijedloga o kojima nije podrobno govorio i uz to stavio u izgled i prekid obnovljenoga hladnoga rata koji Rusiji, doduše, nije nanio onakve štete kakve je Zapad želio i očekivao, ali s čijim se posljedicama ona ipak mora boriti.
U zaključku: susret u Helsinkiju nosi u sebi potencijal da bude prekretnica. Hoće li biti, tek će se vidjeti i to u najvećoj mjeri ovisi o američkoj strani. No taj susret svakako nije bio ni jeftina predstava ni susret političkog amatera s obavještajcem-političarom. Mada će se tvrditi (i bezočno lagati) kako je riječ samo i jedino o tome. Jer profiterima rata i kriznih žarišta mir i dugoročna suradnja, mada temeljeni na zadovoljavanju obostranih interesa, ne odgovaraju. Ni danas ni sutra. I to je ono osnovno što treba znati u ocjenjivanju dometa helsinškog samita i reagiranja na njega. Kao i atmosfere u kojoj je održan.
P.S. Ova analiza ne bi bila potpuna bez konstatacije kako se u nekoliko dana nakon helsinškog summita pokazalo do koje je mjere jak pritisak na američkog predsjednika i koliko su odlučni (i moćni! )oni koji žele spriječiti normaliziranje američkog-ruskih odnosa. Ne samo što je prilično nespretnim objašnjenjem morao 'okrenuti na glavu” svoje prihvaćanje Putinovog opovrgavanja bilo kakvog ruskog miješanja u američke predsjedničke izbore, nego je – očito – bio prisiljen dodati i kako Putina osobno smatra odgovornim za takvo miješanje. U isto vrijeme, upravo očajnički pokušavajući spasiti što se još (možda) spasiti može, Trump je objavio kako su već počele pripreme za posjet ruskog predsjednika Washingtonu ove jeseni. No, hoće li do toga doći, danas je neizvjesnije nego ikada, pogotovo nakon što je Putin vrlo jasno upozorio na opasnost koja dolazi od moćnih krugova u SAD koji su spremni žrtvovati budućnost američkog-ruskih odnosa zbog svojih političkih interesa. Pa bi konačni zaključak, barem u ovome trenutku, bio da su odnosi dviju zemalja i dalje lošiji nego što su ikada bili. Sastanku u Helsinkiju usprkos.
