Kako bi utažio žeđ, umio se, skuhao nešto i oprao posuđe, Nedjeljko Bijelić iz Pješčanice kraj Vrginmosta svakog dana prevali put od 1,8 kilometara do najbližeg izvora pitke vode, skrivenog u dubokoj i strmoj vrtači usred šume, pa naravno natrag do kuće.
Kako to čini još od proljeća 2002. godine, odnosno od prvog dana povratka iz progonstva, dosad je prepješačio više od 20.000 kilometara. Koliku je zapravo udaljenost prešao naš junak svih ovih godina, teško je i zamisliti kad bi ju mjerili relacijama na zemaljskoj kugli, ali da je kojim slučajem krenuo na Daleki istok, mogao je glatko stići do Tokija i natrag u Pješčanicu, bez obzira da li je Zemlja okrugla ili ravna ploča, kako neki ponovo tvrde u zadnje vrijeme.
- Ima u blizini jedno vrelo koje nam je uvijek dobro služilo, a svega je par stotina metara od kuće. Kad sam se, 2002. godine vratio svojoj kući na Kordun, vrelo je bilo uništeno i zatrpano, a ono malo vode koja izvire imalo je neobičan miris i nije bilo za piće. Nešto manje od dva kilometra dalje, pronašao sam dobar izvor i od tada svakoga dana prevaljujem toliku udaljenost kako bih dovezao u tačkama dvadesetak litara vode. Već sam uništio nekoliko tački. Ma, nije meni toliko za tačke, koliko za moje noge. Dobio sam proširene vene na nogama koje moram operirati, kralježnica se iskrivila pa moj put do vrela i natrag traje sve duže i duže. Jednoga dana više neću moći, a što ću onda, ne znam – jada se Bijelić.
Otišao je Nedjeljko odmah po povratku do Općine u Vrginmost i požalio se na neprilike s vodom. Padala su obećanja, prolazili su mjeseci i godine, mijenjali se općinski načelnici, istjecali mandati, ali pomoći i vode, niotkud nije bilo. Rekli su mu da bi od glavnog vodovoda u Utinji do njega trebalo provesti vodovodnu cijev dužu od kilometra ali za te radove u općinskoj blagajni nema novaca. No računi za slivne vode redovito stižu i on ih redovito plaća, a da ni sam ne zna zašto. Nedjeljko se nikada nije ženio, nema djece. Otac Dušan umro je prije tri godine, majka Danica ne živi s njim već godinama, pa Bijelić samuje i bori se za život, preživljavajući teško, dan za danom.
Kad je Kordun propuhala Oluja, poput ostalih sumještana krenuo je na neizvjestan put prema Srbiji. Završio je u Golubincima kraj Stare Pazove gdje je ostao dugih šest godina. Zaposlio se u tvornici plastike i na jedvite jade preživljavao, no kako je vrijeme odmicalo, sve više mislio je na rodni Kordun. Jednog dana pukao mu je film, dosadila mu plastika, strani ljudi, poniženja i crkavica koju je primao, pa se odlučio na povratak.
Kuća u Pješčanici ostala je čitava zahvaljujući susjedu i daljnjem rođaku Đuri Bijeliću koji je spriječio da vandali koji su harali opustjelim područjem kuću zapale ili sruše, ali nije mogao spriječiti noćne krađe. Sve što je iole vrijedilo, nestalo je zauvijek. Da nije bilo dobrih ljudi u selu, Nedjeljko ne bi mogao nikako opstati. Pomogli su mu u hrani, nabavili mu peć i nešto namještaja pa je mogao, kako, tako živjeti, ali bez ikakvih primanja. Tek nakon dvije godine ostvario je socijalnu pomoć od 800 kuna u kojoj uživa i danas, a kako su protekle prve mučne godine, samo on zna i nerado priča o tome.
- Osim te socijale, barem jednom godišnje dobivam nešto od Crvenog križa, neku pomoć i slično. Socijalno mi plaća struju, a sada sam u potrazi za bilo kakvom mašinom za pranje veša. Treba mi onakva koja se ne spaja na vodovod nego ima svoj vlastiti rezervoar za vodu koju bih ja već nekako dovukao s izvora. U Crvenom križu i socijalnom su mi rekli da nikako takvu mašinu ne mogu dobiti, pa sam zbog toga žalostan jer mi je pranje veša veliki problem. Kad platim sve režije, ostane mi oko 500 kuna koje moram rastegnuti na mjesec dana. Nekada uspijem, a nekada bome i ne – kaže Nedjeljko.
Mukotrpno dovlačenje vode i pranje veša nisu najveće nevolje koje pritišću ovog hrabrog čovjeka. Na njih je on nekako već navikao i čini se, pomirio se sa sudbinom. Od dugogodišnjeg, napornog guranja tački kanistrima punim vode uzbrdo, stradala je kralježnica dok oteknute vene na nogama izgledaju sve lošije i bolnije. Liječnici u Općoj bolnici Karlovac kažu da bez operacije nema izgleda za oporavak. Osjeća da neće još dugo moći gurati tačke s vodom i zabrinut je što ga poslije toga čeka. No to nije kraj njegovim nevoljama. Naime, već duže vrijeme podzemne vode podrivaju mu kuću koja je počela kliziti.
- Vidim ja da nešto nije u redu. Unutar kuće pojavile su se pukotine na zidovima. Najprije sasvim malene i neprimjetne, a sada već šire. Toliko su se proširile da kroz njih prodire hladan zrak pa kuću nikako da zagrijem. Kuća mi klizi vjerovatno zahvaljujući onim podzemnim slivnim vodama čije zbrinjavanje redovno plaćam, a one me polako vode prema dolini. Sve razmišljam kako će mi kuća jedne noći otklizati i urušiti se, a vrag zna što će biti sa mnom. To me jako brine i izjeda, pa sam poduzeo neke korake. Napisao sam zahtjev da mi se u Vrginmostu dodijeli prazan stančić ili kućica i sve potanko objasnio. Odgovorili su mi da nemam pravo na smještaj. Pa, imam li ja na išta pravo? Napisao sam žalbu koja je odbijena i sada ne znam što ću dalje. Čuo sam da u Vrginmostu ima desetke praznih stanova i kuća. Ima baš jedna zgodna i prazna kućica kraj koje znam proći. E, da mi je tu useliti. Sve bih probleme zauvijek riješio. Voda blizu, doktor blizu, trgovina blizu. Ja bih se preporodio, ali sve mi se čini, nikakve vajde ni od toga – rezigniran je Nedjeljko Bijelić.
