Novosti

Intervju

Dražen Šivak: Moja političnost je intimna i tiče se slobode pojedinca

Političko kazalište treba redefiniciju: ne možemo možda igrati po tvornicama i vatrogasnim domovima kao što je to činio Dario Fo, ali možemo nešto drugo. Za mene je politički stav već i to da u predstavi ‘Mistero Buffo’ izlazim sam na pozornicu i govorim nešto izvan uobičajeno shvaćenog intelektualnog angažmana u teatru

3lphazzqktst0f94ooz2frbii2m

Dražen Šivak (foto Dalibor Urukalović/PIXSELL)

Još od fantastičnih predstava iz 1990-ih u Teatru &TD, ‘Promatranja’, ‘Usporavanja’ i ‘Nesigurne priče’, ili predstava poput ‘Poljubac žene pauka’, ‘Pas, žena, muškarac’ i drugih, znali smo da je Dražen Šivak sjajan glumac neobične profesionalne putanje. Pojavljivao se na velikim pozornicama i nestajao u malim, avangardnim teatarskim skupinama, ali u svemu što je radio na sceni naslućivalo se prilično zrno artističkog smisla. Monodrama ‘Mistero Buffo’ prema tekstu Darija Foa i u režiji Lee Delong, koja je ovih dana premijerno izvedena u Zagrebačkom plesnom centru, ponovno nas vraća ovom glumcu rafiniranog umjetničkog angažmana. Mogli smo ga gledati i u domaćoj seriji ‘Novine’ i u filmu ‘Hladni rat’ Pawela Pawlikowskog koji je nominiran za Oscara.

U tradiciji Darija Foa klaun nije zabavljač, lakrdijaš i blesan, nego onaj koji je tu kako bi budio ljude. Njegovi klaunovi i putujući glumci su oni, kako je sam govorio, ‘koji smijehom raspršuju svaki strah’

O čemu govori predstava ‘Mistero Buffo’?

To su ustvari priče prema biblijskim motivima koje su u srednjem vijeku izvodili putujući glumci i koje je pronalazio, sakupljao i u ovo današnje vrijeme izvodio Dario Fo. Tih priča ima puno, među njima su ‘Lazarovo uskrsnuće’, ‘Vjenčanje u Kani’ i druge, koje stoje u podsvijesti zapadne civilizacije, no važni su komentari i kontekst u kojemu ih je izvodio Fo. On kao angažirani pisac nikada nije šutio, uvijek je promptno kazališno reagirao na društvenu svakodnevicu. Talijanska crkva je, naravno, bila skandalizirana ovom predstavom, a nakon što je prikazana na nacionalnoj televiziji, jedan je kardinal izjavio da je to najblasfemičniji događaj u povijesti tog medija.

Čovjeka definiraju akcije

Bilo je i sudskih tužbi protiv Darija Foa…

Pratile su ga brojne sudske tužbe, ali i on je tužio druge, naročito kada ga Reaganova administracija nije pustila da ovu predstavu igra u Americi, pod sumnjom da je povezan s nekim tadašnjim talijanskim terorističkim organizacijama. Fo je s ovom predstavom vrlo brzo izašao iz institucionalnog građanskog kazališta i izvodio ju je po krčmama, svratištima, na selu i u zabačenim centrima za kulturu. Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da se ‘Mistero Buffo’ izvodio u nekoj talijanskoj verziji zagrebačkog HNK-a ili Gavelle.

Koji je značaj ovog teksta danas?

Temu Darija Foa ne shvaćam doslovno: ovo nije predstava o Crkvi i o tome je li papa Bonifacije bio ovo ili ono – takve detalje treba prepustiti povjesničarima. Ono što je važno za ovu predstavu je stav da povijest pišu moćnici, vladari i pobjednici; povijest ne pišu potlačeni i zaboravljeni, žene i odbačeni. Za mene je u ovoj predstavi važno pitanje autoriteta: autoritet nije Crkva sama po sebi, nego svatko kojemu mi taj autoritet damo. Pitanje je imamo li dovoljno hrabrosti i slobode da ga sami preuzmemo i da ne prihvaćamo službene istine, već da istražujemo za sebe.

Od kazališta se ne može živjeti. Može se jedino preživljavati. Nedavno sam se našalio kako su tv serije za glumce način otplaćivanja dugova koje su stekli baveći se kazalištem

Ulazi li vaša predstava u zonu političkog kazališta?

Vjerujem da moja predstava izlazi iz zone političkog kazališta, kao sintagme koja podrazumijeva određene stvari. Mnogi angažirani evropski redatelji suočili su se s problemom elitizma svojih predstava na način da ih izvode na festivalima na kojima gostuju druge predstave koje imaju sličnu političku poruku i koje gleda publika istog svjetonazora. Publici su jasni problemi o kojima one govore pa se postavlja pitanje kakvog to ima smisla. Koga mi to mijenjamo? Danas političko kazalište treba redefiniciju: ne možemo možda igrati po tvornicama i vatrogasnim domovima kao što je to činio Dario Fo, ali možemo nešto drugo. Za mene je politički stav već i to da u ovoj predstavi izlazim sam na pozornicu i da govorim nešto izvan uobičajeno shvaćenog intelektualnog angažmana u teatru.

Što je u njoj politično i kako će korespondirati s publikom?

Ideja je da se ova predstava igra, između ostalih, za studente, srednjoškolce i umirovljenike, koji jesu jedna vrlo izolirana grupa, kao i u malim prostorima, kao što su ‘Botaničar’ na Marulićevu trgu i Kulturni centar Mesnička, do kojih treba doći, dakle u koje se ne ide po inerciji. Što se političnosti predstave tiče, mislim da se ona nalazi u mjeri mog zahtjeva da na sceni budem slobodan i da ne budem žrtva očekivanja publike, nego da svoj autoritet pronalazim u igri i lucidnosti. Sloboda je politički iskaz, ako želite da koristimo tu riječ, kojim nikoga ne želim šopati ili mu ga trpati u usta, nego njime svjedočim da je moguće biti slobodan, čak i u ograničavajućim društvenim prilikama.

Kako glumac poput vas definira sebe kao privatno i kao društveno biće?

Što je moj identitet širi, ako ga već moram imati, to se osjećam slobodnije. U vezi liberala, ljevice i desnice postoje neka teorijska objašnjenja, ali kada pogledam danas oko sebe, mogu se zapitati gdje su svi oni i što mi znače. Postoje samo ljudi, ovakvi ili onakvi, koji se mogu skrivati iza rodnog, seksualnog ili političkog identiteta, ali to za mene ne znači ništa. Čovjeka definiraju njegove akcije, a o drugome ne moram ništa znati. Moja političnost nije aktivistička, nego intimna i tiče se slobode pojedinca. U tom smislu daleko me više inspiriraju mistici koji su bili individualci, koji nisu slijedili nijednu tradiciju i nisu željeli da nikakva tradicija ostane iza njih.

Takav individualac je očito bio i Dario Fo?

Foa percipiraju kao političkog pisca, ali on je bio samo čovjek koji se usudio sagledati stvari drukčije, iz iskustva talijanske commedije dell’arte. Prije više godina zainteresirao sam se za klaunove pa sam nedavno bio pozvan na Nouveau Clown Institute u Barceloni, gdje se istraživalo djelovanje tzv. svetog klauna prema tradiciji američkih Indijanaca. Uz poglavicu i vrača, koji su predstavljali svjetovnu i duhovnu vlast, klaun je bio jedina osoba u plemenu koja je imala pravo reći istinu i rušiti tabue, jer je predstavljao ‘zdravlje zajednice’. U tradiciji Darija Foa klaun nije zabavljač, lakrdijaš i blesan, nego onaj koji je tu kako bi budio ljude. Njegovi klaunovi i putujući glumci su oni, kako je sam govorio, ‘koji smijehom raspršuju svaki strah’.

Za predstavu ‘Mistero Buffo’ morali ste gotovo na dramatičan način prikupljati sredstva?

Već godinama moja kazališna trupa pod nazivom ‘Grupa’ nije dobila ništa ni od grada Zagreba ni od Ministarstva za kulturu. Pitali smo čak prošli puta Grad zašto nismo dobili sredstva ali nikada nismo dobili odgovor. Cijeli taj sistem dotacija nam je svima poznat ali što da se radi, nismo dobili sredstva. Moj koproducent, Triko Cirkus Teatar, je doduše dobio neka inicijalna sredstva, no potpuno nedovoljno za predstavu. Kako nismo dobili sredstva ni od sponzora odlučili smo se za crowdfunding, prikupljanje sredstava od priloga zainteresiranih građana, na koji način još nije bila financirana ni jedna predstava na Balkanu, koliko znam. Reakcije su međutim bile iznenađujuće i već u prvih tjedan dana uspjeli smo skupiti polovinu od potrebnih sredstava; javljali su se kolege, profesorice iz srednje škole, susjedi, čak ljudi za koje znamo da sami nemaju novca i koje (smo morali) sam pokušao odbiti. Drugi dio novca sam posudio i pokrio taj budžet. Ne mislim da je ovo što ja radim genijalno samo po sebi ali mi se čini da su ljudi htjeli podržati neko drugačije kazalište.

Vaš glumački put je svakako drugačiji: ne samo da ste glumac slobodnjak nego ste se u posljednjih desetak godina odvažili i na suradnju s najrazličitijim trupama, od Kolumbije do Mađarske i natrag. Zašto?

Nemam odgovor na to pitanje. Čini mi se da nisam imao izbora i da sam morao tako postupiti. Radio sam u HNK-u, sedam godina na Akademiji dramske umjetnosti, igrao u Teatru &TD – znam kako je raditi u institucijama. Ali kada bih svako toliko napravio neku intimnu inventuru, uvidio bih da trebam ići dalje jer bih osjetio da to u čemu jesam za mene više nije hranjivo. A onda bih se nosio s posljedicama. S dobrim posljedicama, jer puno toga sam dobio, intimnih užitaka, zadovoljstva i vremena da se bavim drugim stvarima, do izazova kako preživjeti. Uspio sam preživjeti, jer nikome ništa nisam ostao dužan, ali da nisam, morao bih revidirati svoje odluke, naravno. Od kazališta se ne može živjeti. Može se jedino preživljavati. Nedavno sam se našalio kako su TV serije za glumce način otplaćivanja dugova koje su stekli baveći se kazalištem.

Volim učiti

Igrali ste u TV seriji ‘Novine’ koja je, prema mišljenju publike, odskočila od prosjeka hrvatskih TV serija. Kako ste se našli u njoj?

TV serija ‘Novine’ izgleda malo drugačije i govori o temi o kojoj se do sada malo govorilo. Za razliku od kazališta, glumac je u TV seriji puno manje autor, više je kotačić jednog velikog sistema u kojemu su ispred njega režiser, scenaristi, producenti, kamermani, montažeri, kompozitori… Svi oni odlučuju o tome kako će pojedini kadrovi izgledati, hoće li nešto biti dodano u moj kadar ili oduzeto i kako će sve to biti prezentirano. Na to ne mogu utjecati, ali na sve to sam svojim potpisom na ugovor pristao. Zbog toga volim – kazalište.

Što vama sasvim intimno znači gluma?

Intimno, pomalo sam povučena osoba pa mi je od početka pozornica predstavljala prirodni teritorij ili izgovor – na njoj sam pokušavao preispitivati nepoznate dijelove sebe. S vremenom gluma je postala vrsta prakse preispitivanja i filtriranja svega što je za mene nepotrebno i nevažno. Već je rad s tijelom nekonformistički posao kojim se uvijek počinje ispočetka. Gluma je za mene na neki način održavanje duhovnog, mentalnog i tjelesnog zdravlja. Drugi aspekt mog bavljenja glumom je kontakt, koji sam kao povučena osoba vježbao. Ako sam ja sposoban, takav kakav jesam, u svoj svojoj nesavršenosti, uživati u toj nesavršenosti pred drugima, onda na neki način uspostavljam stvaran kontakt s drugima. I onda smo svi zajedno pozvani, ako je već riječ o nekoj političnosti ili aktivizmu, da to dalje intelektualno ili emotivno nastavimo i da preispitujemo stvari u svojem životu.

Kako se snalazite u današnjem vremenu koje je određeno nervozom i brzim digitalnim senzacijama?

Danas smo se prvi put našli pred fenomenom ogromne količine slobodnog vremena koje se troši potpuno ludo, uz gomile informacija za koje ne znamo jesu li nam uopće potrebne i što bismo s njima činili. Promjena koju sam doživio je kada sam svoju profesiju počeo doživljavati kao hobi koji volim i u kojem uživam bez velikih očekivanja i kada su stvari koje su me izvan toga zanimale, jer u umjetnosti nisam našao te odgovore, počele zauzimati mjesto koje ljudima često predstavlja profesija. Izbor u toj džungli možemo činiti mi sami i na nama je odgovornost da se pobrinemo za sebe, bez da se žalimo da smo žrtve okolnosti. U posljednje vrijeme sam se zainteresirao za klauneriju i zato je ‘Mistero Buffo’ za mene novi pokušaj na toj liniji lude, klauna i slobodnog glumca. Pokušat ću dalje istraživati ovu temu i napraviti klaunsku predstavu. Volim učiti.

Kakva vrsta kontakta će se ostvariti u predstavi ‘Mistero Buffo’, recimo u kontekstu problema hrvatske stvarnosti?

Neka mi netko kaže da je nekada bilo manje problema nego danas i da stvarno vjeruje da je nekada bilo bolje. Da, možda je bilo negdje u nečemu bolje, ali u nečemu drugom je bilo puno gore. Ne znam hoće li jedna predstava utjecati na sklop takvih problema i na čitavo društvo. Što je društvo i tko su ti ljudi koji će doći na moju predstavu? Tko će pisati o njoj i tko će to čitati? Nemam nikakvih iluzija o tome, a istovremeno ne mislim da radim uzaludan posao, dapače. Da sam htio da se moja predstava svidi svakome, ne bih radio ‘Mistero Buffo’, ne bih bio nezavisni glumac i vjerojatno se ne bih bavio kazalištem. Ne znam kakav će život imati. Možda će to biti tek neki eksces… sve ostaje otvoreno.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više