Poslije trogodišnjih pregovora Srbija je prošloga tjedna potpisala ugovor o slobodnoj trgovini s Euroazijskom ekonomskom unijom (EAEU). Zbog toga što se formalno zaključivanje tog ugovora dogodilo u tjednu nakon što je Europska unija još jednom odgodila otvaranje pristupnih pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, u medijima se opet zakotrljala priča o srpskom balansiranju između Europske unije i Rusije. Ostavljanjem Albanije i Sjeverne Makedonije u čekaonici, EU je i Srbiji i ostalim zapadnobalkanskim državama poručila da su i njihove europske perspektive na staklenim nogama, pa se Srbija navodno zbog toga odmah počela okretati Rusiji i uz njezinu pomoć spas za svoju privredu počela tražiti u EAEU-u. No podaci o dosadašnjoj robnoj razmjeni Srbije s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom pričaju neku drukčiju priču.

Srbija je i do sada imala ugovore o slobodnoj trgovini s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom, a ti su bilateralni ugovori sada objedinjeni i prošireni i na nove članice EAEU-a Armeniju i Kirgistan. Osim teritorijalnog širenja, novim ugovorom ponešto je povećan i krug proizvoda koji će se iz Srbije moći bez carine izvoziti u EAEU (cigarete, sir, voćne rakije, vinjak…). Dnevnik ‘Blic’ navodi da su od bescarinskog izvoza u Rusiju, Bjelorusiju i Kazahstan lani najviše koristi imali srpski proizvođači jabuka (93,4 milijuna dolara), hulahop čarapa (81,4 milijuna dolara), automobilskih guma (78,6 milijuna dolara), papira i kartona (65,3 milijuna dolara) i lijekova (58 milijuna dolara). Najveći proizvođači ženskih čarapa, autoguma, lijekova, kartonske i papirnate ambalaže u Srbiji su kompanije u stranom vlasništvu (talijanske, francuske, njemačke…), pa su one imale i najviše koristi od dosadašnjih srpskih bilateralnih sporazuma s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom. U velikoj mjeri i zbog toga će se francuskom proizvođaču u Srbiji uskoro pridružiti i kineski i japanski proizvođači guma za automobile, jer i oni će svoje proizvode moći bescarinski izvoziti ne samo u EU, zemlje CEFTA-e i Tursku, s kojima Srbija ima ugovore o slobodnoj trgovini, nego sada i u države članice EAEU-a. Od novog srpskog ugovora s EAEU-om korist će imati i srpski proizvođači cigareta koji su redom u stranom vlasništvu (američkom, britanskom i japanskom), a i u mliječnoj industriji značajne kapacitete već sada imaju strane kompanije.

Nakon što je potpisala ugovor s EAEU-om, srpska premijerka Ana Brnabić je odmah naglasila, između ostalog, da će u razgovorima s potencijalnim stranim investitorima kao komparativnu prednost Srbije sada moći nuditi i mogućnost bescarinskog izvoza na tržišta zemalja članica EAEU-a s preko 180 milijuna stanovnika. Ministri trgovine i poljoprivrede Rasim Ljajić i Branislav Nedimović najviše pak govore o šansama koje ugovor s EAEU-om pruža srpskim poljoprivrednim i prehrambenim proizvođačima. Nije pritom teško zbrojiti dva i dva i shvatiti da bi europski proizvođači hrane koji su zbog sankcija koje je EU uvela Rusiji smanjili svoj izvoz na rusko tržište, mogli povećati svoje investicije u srpsku poljoprivredno-prehrambenu industriju kako bi se posredno vratili na rusko tržište i proširili na ono EAEU-a.

I premda dio članica Europske unije, ponajprije Poljska i baltičke države, ustrajno traže od Srbije da se kao zemlja kandidatkinja za članstvo odmah uskladi s europskom politikom prema Rusiji i uvede joj sankcije, Europska komisija na to nije ni pomislila, već od Srbije traži da se obaveže da će pri ulasku u njezino članstvo raskinuti sve svoje ugovore o slobodnoj trgovini s trećim zemljama i njihovim asocijacijama, od CEFTA-e do EAEU-a. Glasnogovornica EU-a Maja Kocijančič na upite srpskih medija odgovara da ‘Srbija može ulaziti u sporazume s drugim zemljama i organizacijama pre ulaska u EU. U okviru pristupnih pregovora obavezala se da će se na dan ulaska u EU povući iz svih bilateralnih trgovinskih sporazuma. To nije novi uslov nego opšte pravilo, koje važi za sve kandidatske zemlje koje žele članstvo u Uniji’. Kocijančič ne krije i da je Unija pažljivo pratila srpske pregovore s EAEU-om i da je pritom bila u stalnom ‘političkom i trgovačkom dijalogu’ s vlastima u Srbiji. Drugim riječima, Brisel je amenovao srpsko potpisivanje ugovora o slobodnoj trgovini s EAEU-om jer će koristiti ne samo srpskoj privredi nego i brojnim europskim kompanijama koje imaju ili će imati svoje tvornice i filijale u Srbiji.

Uostalom, unatoč sankcijama svoju robnu razmjenu s Rusijom lani su najviše povećale Njemačka i Nizozemska, a i skoro sve druge članice EU-a našle su načina da nastave pa i unaprijede svoju privrednu suradnju s Rusijom. Ne tako davno iskustvo kad su Europska unija i SAD preko leđa balkanskih država pokušali natjerati Rusiju da odustane od namjere da izgradi paralelne pravce transporta svojeg plina prema europskom zapadu i jugu kako bi prestao ovisiti samo o ukrajinskim plinovodima, pokazalo je da su štetu od takve politike imale jedino balkanske države, a svi drugi su, uključujući i Rusiju, zaštitili svoje interese. I dok je američkim pritiskom na Bugarsku spriječena izgradnja Južnog toka kojim je ruski plin preko Balkana trebao teći na europski jug i zapad, ruski plin nesmetano je potekao preko Sjevernog toka 1, a uskoro će i preko Sjevernog toka 2, jer su Njemačka i druge stare članice EU-a prije svega štitile svoje državne energetske interese, pa i tako što su ih ugradile u energetske interese Europske unije. Nakon svega, nedavno je bez puno buke i u Bugarskoj krenula izgradnja kraka Turskog toka kojim će ruski plin već sljedeće godine poteći preko Srbije i Mađarske do Austrije i dalje na europski jug i zapad, kao da su se odnosi Rusije i Ukrajine bitno poboljšali, iako zapravo stoje u mjestu, zbog čega još uvijek traje i rusko-ukrajinski plinski rat koji Rusija namjerava okončati sljedeće godine, kad ističe njihov ugovor o transportu plina preko Ukrajine.

Politika je ubila Južni tok kojim je ruski plin najkraćim putem trebao stizati na Balkan. Sada će zaobilaznim putem preko Turske ipak izgleda stići do balkanskih država. Bugarski premijer Bojko Borisov novi plinovod već zove Balkanski tok. Iako će i njime prvenstveno teći ruski plin, više nitko ne pokušava spriječiti njegovu izgradnju. Svi argumenti koji su potezani kako bi se spriječila izgradnja Južnog toka kao da su netragom nestali. A nije tako, jer su se skoro svi spleli oko tvrdnje da će Balkan zbog Južnog toka postati i politički ovisan o Rusiji. Sada mu izgleda takva opasnost ne prijeti zbog izgradnje Balkanskog toka, jer ako Njemačkoj i drugim članicama Unije takva opasnost ne prijeti zbog Sjevernog toka, zašto bi ona visjela nad glavama balkanskih država?

Sve do potpisivanja ugovora, i pregovorima Srbije s Euroazijskom unijom o slobodnoj trgovini najavljivala se sudbina Južnoga toka jer, eto, nije moguće pregovarati o članstvu s Europskom unijom i slobodno bescarinski trgovati s Rusijom i ostalim članicama EAEU-a. No sudeći po sudbini Južnog i Balkanskog toka, i u europskim metropolama su shvatili da će, kad Srbija i ostale zapadnobalkanske države budu primane u članstvo Europske unije, već biti potpisan ugovor o slobodnoj trgovini između EU-a i EAEU-a, a roba će između Brisela i Moskve nesmetano teći kao što sada Sjevernim tokom teče ruski plin.