Novosti

Politika

Diplomatska borba slonova

Cilj Rusije je osigurati utjecaj u Ukrajini, pa i uz prijetnju silom, i biti prihvaćena kao ključni akter europske sigurnosti. Unatoč najavama invazije, mirno rješenje je moguće

Large internacionala  vukobratovi%c4%87

Ovotjedna rasprava o rusko-ukrajinskoj krizi u Vijeću sigurnosti (foto Andrew Kelly/Reuters)

Rusija samo što nije izvela svoj napad na Ukrajinu, ponavlja već tjednima znatan broj medija i političara, osobito američkih i zapadnoevropskih. Ruske trupe uz ukrajinsku granicu su pak razmještene već mjesecima. Ostalo je, upozoravaju analitičari, još jedva nekoliko tjedana do početka "sezone blata" u kojoj je kretanje tenkova po terenu znatno otežano. Invazija je nakon toga puno kompliciranija.

"Putin mora nešto napraviti", izjavio je nedavno američki predsjednik Joe Biden u govoru koji su mnogi komentatori proglasili njegovom nespretnošću, jer se činilo da "izaziva" ruskog kolegu Vladimira Putina. Drugi pak upozoravaju kako je Rusija i bez invazije zapravo već pobijedila, utoliko što je pokazala razinu nejedinstva unutar NATO-a i nespremnost Zapada za obranu Ukrajine. No to što Rusija doista traži od Zapada i obrnuto trenutno je predmet tajnih pregovora i razgovora na više razina, a javnosti je ostalo tek da nešto od svega toga nagađa ili pretpostavlja čitajući "između redaka". Sigurno je kako Rusija želi spriječiti da Ukrajina i Gruzija postanu članice NATO-a, dijelom zato što bi to omogućilo postavljanje američkih balističkih raketa tamo, ali dijelom i zato što bi, pretpostavlja se, "zacementiralo" antirusku orijentaciju tih zemalja. No iako načelno ostavljeno "kao mogućnost" još 2008. godine, ni ukrajinsko ni gruzijsko pristupanje NATO-u uopće nije na dnevnom redu, niti je izgledno da će biti u narednim godinama. Stoga se čini izvjesnim da Rusija želi više od toga – ona zapravo želi biti prihvaćena kao ključni akter u svim diskusijama o "evropskoj sigurnosti", upozorava direktor moskovskog Carnagie centra Dmitri Trenin.

Još od kraja hladnog rata, zapadni analitičari procjenjuju kako je Rusija u silaznoj putanji i kako je više ne treba gledati ne samo kao ključnog rivala, nego ni kao globalnu silu. Bivši američki predsjednik Barack Obama to je eksplicitno i izrazio sredinom prošlog desetljeća kada je Rusiju nazvao "regionalnom silom". Unatoč toj promjeni, zapad nije bio zainteresiran za to da Rusiju učini svojim dijelom. Njezine ambicije da se priključi NATO-u i drugim zapadnim asocijacijama, izražene prvo početkom 1990-ih, a zatim i po Putinovom dolasku na vlast ranih 2000-ih bile su odbijene. Time je status Rusije kao rivala, ali nerespektiranog rivala, bio osiguran. No Rusija ipak nikada nije pala na razinu sporedne sile, kao što je njezino sudjelovanje u sirijskom i ukrajinskom ratu pokazalo zadnjih godina, kao i primjerice njezin aktualni angažman u Sahelu, gdje je sasvim istisnula staru kolonijalnu silu Francusku.

Kao i prilikom okupacije Krima 2014. Rusija je svoj status sada čini se naprosto odlučila potvrditi silom, odnosno prijetnjom vojne sile. Osim medijskom kampanjom, zapad je odgovorio u suštini samo prijetnjom sankcija, koje bi ipak trebale biti znatno teže od onih uvedenih 2014. koje su još na snazi. No što bi konkretno trebale uključivati ostaje upitno. Najagresivnije u zagovoru vojnog odgovora su baltičke zemlje i Poljska, kojih se potencijalni sukob itekako tiče, ali koje u njemu ne mogu igrati važnu ulogu. Poruke iz Sjedinjenih Država i Velike Britanije puno su konfuznije. Sigurno je da te zemlje ne mogu i ne žele intervenirati vojno i riskirati rat s Rusijom, što su potvrdili i američki predsjednik i britanski premijer Boris Johnson i gensek NATO-a Jens Stoltenberg. Ali zato najavljuju mjere koje bi de facto Rusiju isključile iz međunarodnog poretka kojim dominira Zapad. No SAD i Britanija u sukobu s Rusijom imaju i najmanje za izgubiti. Puno skeptičnije su evropske sile Francuska i osobito Njemačka. Najbolje se to vidi po nevoljkosti Njemačke da decidirano potvrdi američku prijetnju zatvaranja plinovoda Sjeverni tok 2, koji povezuje Rusiju i Njemačku, u slučaju napada na Ukrajinu. Zatvaranje tog plinovoda sada je izvučeno kao as iz rukava kojim će se kazniti Rusija, no SAD mu se zapravo protive već godinama i to nevezano za ukrajinsku krizu. O ruskom plinu pak u velikoj mjeri ovisi njemačka industrija. Višegodišnji pokušaji Amerikanaca da nagovore Evropljane da umjesto ruskog kupuju američki plin bili su vrlo ograničenog uspjeha, pa se sada spekulira o puno realističnijem scenariju prema kojem bi plin iz agresivne Rusije bio zamijenjen onim iz zaljevskih monarhija, poznatih šampiona ljudskih prava i suvereniteta susjednih zemalja.

Rusija cijelo vrijeme, međutim, isključuje mogućnost da napadne Ukrajinu, demantira redovito iznošene brojke o sto ili sto dvadeset hiljada svojih vojnika uz granicu te spominje samo "legitimne vojne vježbe" na vlastitom teritoriju. Neočekivani demantij teze da rat samo što nije počeo krajem prošlog tjedna došao je i iz Ukrajine. Tamošnji predsjednik Volodimir Zelenski blago je prozvao svoje zapadne kolege zbog dizanja panike, kritizirajući ih što povlače osoblje iz ambasada uz izjavu kako "kapetan (sic!) ne napušta brod koji tone". Je li Zelenski time samo htio smanjiti paniku i zaustaviti rapidni pad popularnosti ili je to najava mogućeg dogovora s Rusijom nije sasvim jasno. Ukrajinski su ambasadori u mnogim zemljama pohitali javno izjaviti kako to ne znači da postoji ikakvo neslaganje između Ukrajine i zapadnih zemalja, ali ton njihovih javnih poruka je ostao različit. Ukrajinu je u utorak posjetio i britanski premijer Boris Johnson kako bi dokazao jedinstvo. No prilikom posjeta mogao je samo ponoviti kako Rusiju čeka "katastrofa" ako napadne Ukrajinu van teritorija koje već kontrolira od 2014. i obećati udvostručivanje broja britanskih trupa u – Estoniji. Tamo ih je trenutno manje od tisuću.

Miran izlaz iz trenutne krize nije nezamisliv. On bi mogao uključivati primjenu Sporazuma iz Minska – što propisuje i Rezolucija Vijeća sigurnosti 2202 – koji bi osigurao autonomiju Donbasa, ali unutar Ukrajine, a time i određeni ruski utjecaj u toj zemlji. Također, mogao bi uključivati i određeno ograničenje širenja NATO-a, uz sigurnosne garancije Rusiji. Američki ambasador u Rusiji, John Sullivan, već je najavio smanjenje broja trupa i vojnih vježbi u blizini ruske granice. Ali pristajanje na sve uvjete predstavljalo bi veliku pobjedu Rusije, što bi moglo samo potaknuti daljnje apetite zemlje koja očajnički želi vratiti status velesile. Ukoliko se pak Rusiji sasvim uskrati mogućnost dogovora sa Zapadom, to bi je moglo okrenuti savezništvu s Kinom, koju Zapad zapravo vidi kao svog glavnog rivala. Na nedavnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a Kina je u potpunosti podržala Rusiju. Pažnju javnosti je privukla i intervencija kenijskog ambasadora, Martina Kimanija, koji je velike sile zamolio da ne opterećuju ostatak svijeta svojih problemima, upoznajući kolege s kenijskom narodnom poslovicom "kad se slonovi tuku, najviše strada trava".

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više