Glavna tema ovogodišnjih Desničinih susreta, održanih od 14. do 16. septembra, bio je Zagreb i to u razdobljima u kojima je književnik u njemu živio – najprije na studiju od 1924. do 1930., a potom i od kraja Drugoga svjetskog rata do svoje smrti 1967. godine. Međunarodni znanstveni skup o Vladanu Desnici organizirali su Centar za komparativno-historijske i interkulturne studije, Odsjek za kroatistiku i Centar za povijest Zagreba Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatsko društvo pisaca te SKD Prosvjeta.
- Namjera je ovogodišnjeg skupa s temom Zagreba između godina 1924. i 1930. te između 1945. i 1967., bila detaljnije ući u pitanja društva, kulture i svakodnevice grada u međuratnom razdoblju te vremenu poslijeratne obnove i razvoja - rekao je za Novosti sveučilišni profesor Drago Roksandić, jedan od inicijatora skupa te supredsjednik njegova pripremnog odbora.
- Radili smo zadarske, splitske i beogradske teme vezane uz Desnicu, ali i pristupe njegovu opusu; kad je riječ o njegovim najzrelijim djelima, bitne su zagrebačke godine, ne samo one od 1945. nego i one u kojima se formirao kao student prava. Da bismo razumjeli povezanost Desnice i Zagreba, moramo razumjeti pitanje samoga grada i okolnost da je prvi put u njega došao nakon stvaranja jedne jugoslavenske države, a drugi put nakon formiranja druge. Nas su posebice zanimali urbani kontinuiteti i diskontinuiteti u vremenima kad je bio stanovnik Zagreba. Da bismo u to ušli, morali smo ući u sve dinamike s urbano-historijskog stajališta, bitne i za razumijevanje odnosa pisca i grada – rekao je Roksandić.
- Dovoljno je napraviti usporedbu s Beogradom koji je u 20. vijeku triput rušen; time su se problemi razvoja postavljali na drugačiji način. Postavljalo se pitanje kako transponirati postojeće te koliko tradiciji davati nove vrijednosti a koliko je alternativno nadomještati drugim rješenjima. Zagreb je zanimljiv, jer je uspio sačuvati svoju srednjevjekovnu jezgru, ali i stvarati nove razvojne epicentre: od industrijskih zona do velikih naselja za ljude koji u grad dolaze raditi. Sljedeće ćemo godine govoriti o Vladanu Desnici i Zagrebu, a ovogodišnjim su skupom stvorene sve pretpostavke da pitanja o tome postavimo na najprimjereniji način – kazao je Roksandić.
U tri dana Susreta svojim su se radovima predstavili brojni znanstvenici iz Zagreba, Beograda i drugih gradova regije, među njima i Goran Hutinec s Odsjeka za povijest zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Svojim radom ‘Rasica u gradu hereditarnog jala – Zagrepčani, Dalmatinci i urbani ekskluzivitet u međuratnom razdoblju’ bavi se vječitom problematikom suodnosa ‘dotepenaca’ i stanovnika koji su u grad stigli prije njih.
- Animozitet između došljaka i domaćeg stanovništva isti je uvijek i svagdje, jer se prvima prigovara da su strani element koji zahvaljujući osobnim vezama i protekciji uživa nezaslužen položaj i ugled u društvu; u Zagrebu se danas prozivaju Hercegovci, u Sarajevu Sandžaklije, u Srbiji Crnogorci - rekao je Hutinec, pa podsjetio na to da je glavni grad Hrvatske kroz svoju povijest sačuvao neke feudalne strukture unatoč tome što nakon 1918. bilježi demokratizacija u obliku općeg prava glasa, no samo za muškarce.
- Dvadesetih prošlog stoljeća organiziraju se i na temelju političkih odluka na razini gradske općine, kodificiraju svoj interes pripadnici zagrebačke urbane elite koja sebe vidi jedinim autentičnim predstavnikom interesa grada, ugroženog ne toliko od beogradskoga državnog centra koliko, u mnogo većoj mjeri, od neposredne gradske okolice. Tako da tada težište sukoba nije na relaciji Hrvati – Srbi, do čega dolazi tridesetih, nego na socijalnom statusu i geografskom porijeklu. Pritom ‘stari’ Zagrepčani ističu da poslove dobivaju došljaci iz Dalmacije, a oni opet ističu da su Zagrepčanima od njih bliži strani elementi ‘Židovi i Vlasi”, što je pak temelj tvrdnji korištenih za opravdavanje ustaškog genocida četrdesetih – iznio je Hutinec.
Diskusije vezane uz predavanja bile su prilično živahne i konstruktivne. Valja svakako izdvojiti zaključak Gordane Krivokapić Jović da je modernost i razvoj Zagreba ali i drugih većih gradova omogućio jugoslovenski kontekst.
- Stvaranje Jugoslavije zaustavilo je odumiranje prostora na kojima je ona stvorena. Bez Jugoslavije nema artikuliranog oslobađanja od prošlosti – kazala je ona.
Nije izostalo ni ‘unutarsrpskih’ tema, pa se umirovljeni sveučilišni profesor Dušan Marinković u svom radu o SKD-u Prosvjeta u razdoblju između 1944. i 1972. godine, pozabavio vizijama te institucije od njezina osnivanja u ratnoj Glini do prvih deprimirajućih trenutaka potkraj šezdesetih, što su prethodili privremenom zamiranju rada Društva.
- To će se zamiranje interpretirati sagledavanjem iskustva sabranog u zborniku ‘Vjetrom vijani’, koji je izdan u povodom 25. godišnjice Prosvjete, te elaboracijom knjige Stanka Koraća ‘Hrestomatija književnog rada Srba u Hrvatskoj’, koja svojim nastankom, s obzirom na to da je dugo trebalo da iziđe te da je po javnom objavljivanju izazvala velike kritike s hrvatske strane, svjedoči o gašenju Društva. Zanimljivo je da SKD i Desnica, popularan pisac koji je živio od svog rada i honorara, nisu surađivali: književnika nije zanimala Prosvjeta, a nitko iz Prosvjete nije htio ni čuti za Desnicu. A o njegovu ugledu i značenju govori i činjenica da je bio prvi gost Književnog petka, tribine koju je 1955. pokrenula grupa okupljena oko Vlatka Pavletića - rekao je Marinković.
U sklopu Desničinih susreta 2018. predstavljen je i 16. svezak biblioteke skupa, naslovljen ‘Smrt u opusu Vladana Desnice i europskoj kulturi – poetički, povijesni i filozofski aspekti’: 32 rada na tu temu uredili su Ivana Cvijović Javorina i Drago Roksandić, koji je istom prigodom predstavio i svoj novi rad ‘Iluzije slobode - Ogledi o Vladanu Desnici’.
