Morat ćemo opet koju riječ o Brodosplitu, škveru na dovršetku postprivatizacijskog restrukturiranja za koje mu je Vlada kroz pet godina isplatila oko milijardu i pol kuna. Ovaj put pažnju je privukao njegov vlasnik Tomislav Debeljak neuvijeno alarmantnom izjavom da očekuje državna kreditna jamstva za gradnju velikih brodova ili ‘brodogradnjom se ne bismo mogli baviti, i smanjili bismo broj ljudi za otprilike pola, i radili određene sekcije, mostove, metalne konstrukcije, možda manje brodove’ itd. Ministar prometa Oleg Butković to je prokomentirao zavidno brzo i okretno: ‘Vjerojatno ćemo u narednim danima svi morati sjesti i vidjeti kako ćemo dalje.’
Pa, treba ovom prilikom vjerovati Debeljaku, ne samo zato što u protekloj subvencioniranoj petoljetki nije sam isproducirao ništa suštinski uspješno i važno, izuzev upravo onog istog opisanog asortimana za budućnost. Taj razbarušeni samoborski proizvođač šarafa – i svaka čast šarafima, ali ne budimo baš jako neozbiljni – sveo je najveći brodogradilišni prostor u ovom dijelu Europe na mamutsku bravariju za krojenje i varenje morskih brana. Sad najavljuje da će otpustiti tisuću radnika, nakon sistematičnog mobinga nad njima, po kojem je već stekao medijsku slavu. No ponavljamo da mu za ovdje citiranu poantu treba vjerovati jer smo to već rastumačili u sijaset navrata otpočetka ovog desetljeća: nema uspješne brodogradnje bez državne regulacije i raznih potpora te olakšica, kao što su se u ovom stoljeću dobro uvjerile neke bogatije europske zemlje.
S druge strane, problem je hrvatskih vlada, nipošto samo ove – ili je problem nas kojima one vladaju – što su pristale na diktat Europske komisije. Brodogradilišta su se morala sasvim napustiti, a sama Europska komisija ima verificirati postupak restrukturiranja svakog od njih, i veliko je pitanje hoće li priznati da je u splitskom slučaju sve to izgledalo više kao lakrdija negoli ozbiljno poslovanje. Butković je utoliko posve u krivu – sjelo se već odavno i vidjelo kako dalje, i to što se vidjelo nije moglo ispasti bolje od ovoga. Samo, ako fakat ne ide bez državne pomoći, možemo se jedino iznova zapitati zbog čega je uopće bilo neophodno privatizirati sve škverove.
