Bijeli dres s crnim orlom prepoznatljiv je znak njemačke nogometne reprezentacije. Prvi put ga je 1974. nosio jedan crni igrač, Erwin Kostedde. Njegovu priču, skupa s onima trinaest drugih crnih nogometaša i nogometašica koji su igrali za Njemačku, donosi dokumentarni film "Crni Orlovi" (2021.) redatelja Andreasa Kriegera. U filmu Kostedde priča kako se nije uklapao u "Persil-bijelu" njemačku reprezentaciju. Znao se prije utakmica sapunati satima, tjerao vlastitu kožu da se ljušti u nadi da će postati bjelja. Za reprezentaciju je na kraju nastupao svega tri puta, pritisak je bio prevelik.
Desetljeće prije nego je Kostedde zaigrao za reprezentaciju, u Hamburg je u ljeto 1963. stigao 21-godišnji Guy Acolatse. Kao igrač je došao iz zapadnoafričke države Togo (inače površinom od svih zemalja svijeta najsličnije Hrvatskoj), na nagovor Otta Westphala, koji je tada bio trener togoanske reprezentacije. Westphal mu je rekao da ga želi kao svoju desetku u St. Pauliju, klubu u kojem je tada preuzeo trenersku palicu. Kako je kasnije u životu pričao, Acolatse o Njemačkoj nije znao ništa, ali je htio igrati nogomet na većoj razini. Kao dijete je naučio igrati koristeći umjesto lopte naranče, a posebno je uživao u nastupima za togoansku reprezentaciju, za koju je zaigrao sa sedamnaest godina. Dolaskom u St. Pauli postao je prvi crni profesionalni nogometaš u Njemačkoj.
Novine Bild njegov su dolazak najavile opisavši ga kao "crnog kao noć, brzog poput antilope i jakog poput slona". U nekim kafićima i restoranima u Hamburgu nisu mu dali da uđe i u njima boravi, ljudi su ga na ulici upadljivo promatrali i često dobacivali "vidi crnoga". Mediji mu nisu znali izgovarati prezime, pa su ga prozvali "eukaliptus". Navijači St. Paulija, danas među najpoznatijim ljevičarima nogometa, 1960-ih nisu bili tako napredni, pa je Acolatse od njih dobio dobru porciju majmunsko-bananskih uvreda, pogotovo kada je lošije igrao.
U Hamburgu je, kao legenda HSV-a, gradskog rivala St. Paulija, nešto kasnije od Acolatsea igrao Jimmy Hartwig, dijete majke Njemice i oca Senegalca. "Bio sam jedan od najboljih veznjaka u Europi i nisam igrao za reprezentaciju. Sad vas pitam: O čemu se tu radi? Jesam li trebao ofarbati kosu? Staviti leće u boji?", pita se u filmu "Crni orlovi" Hartwig, koji je za njemačku reprezentaciju nastupio samo dva puta. Tih 1980-ih igračke je dane slave proživljavao i Anthony Baffoe, koji je srce ostavljao na terenu u Kölnu i Düsseldorfu. Pa ipak, ne pamti danas samo sretne dane, nego i to koliko mu je puta čitav stadion skandirao da je "crnčuga".
Bivša bundesligašica Shary Reeves u filmu najbolje objašnjava koliko su takva iskustva zamorna, koliki su trud i snaga morali postojati da bi se igralo i paralelno nosilo s takvim teretom. Pokazuju to i arhivske snimke koje prate izjave nogometaša i nogometašica, u kojima vidimo bijele njemačke majke koje novinari mrtvi ozbiljni pitaju jesu li razmišljale o tome da daju svoju crnu djecu na posvajanje.
Vidimo to i u izrazu lica Geralda Asamoaha, koji je bio dio njemačke reprezentacije koja je veselila naciju 2002. i 2006. godine. Dva mjeseca nakon osvajanja bronce 2006., Asamoaha je čitav stadion na utakmici Kupa izrešetao rafalom rasističkih uvreda. "Nikad nisam osjetio toliko mržnje. Mislio sam da sam napokon prihvaćen. Je li sve zaboravljeno samo dva mjeseca kasnije?", kazao je Asamoah. Od G. Acolatsea do G. Asamoaha prošlo je skoro pola stoljeća, a bol koju dijele gotovo je identična.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
