Dajmo Evaristo još nagrada! Dajmo Evaristo sve nagrade, kaže popularni irski televizijski voditelj. Malo je reći da je britanska, irska i američka kritika euforično dočekala roman Bernardine Evaristo, dobitnice nagrade Booker za 2019. godinu (zajedno s Margaret Atwood) i prve crne Britanke koja je osvojila najveću nagradu za književnost objavljenu u Velikoj Britaniji na engleskom jeziku. Njen roman "Djevojka, žena, drugo" događaj je godine. Za književnicu koja je do sada objavljivala romane i jedan roman u stihovima, eseje i kritike u Guardianu i Independentu dižu se kritičarske zdravice, govori se da je njen roman seksi, da pulsira, da vibrira, da pršti i praska. Slažemo se, slažemo. Dajmo Evaristo sve nagrade. Dajmo joj i punu novčanu nagradu koju je morala podijeliti s Margaret Atwood. I dajmo potom i Atwood punu novčanu nagradu. Dajmo nagrade i novac potrebitima, dajmo nagrade i novac svima. "Djevojka, žena, drugo" roman je koji stvara euforiju, oslobađa energiju, potiče altruizam. Ne propustimo taj trenutak; iskoristimo svaki taj trenutak.
"Djevojka, žena, drugo" roman je, pardon na muškom rodu, romana organizirana u četrnaest poglavlja: Amma, Yazz, Dominique, Carol, Bummi, LaTisha, Shirley, Winsome, Penelope, Megan/Morgan, Hattie, Grace, plus dva završna poglavlja. Sve naslovne junakinje su žene, ponekad djevojke, jednom drugo. U dobi od devetnaest do devedeset i tri godine. Britanke, Afrikanke i Amerikanke. Većinom rodbinski ili društveno povezane, većinom mulatkinje i dobrim dijelom lezbijke. Muškarci ulaze u romanu. Muškarci imaju svoju ulogu u romani: nekad kao Majstori Klitorisa, većinom kao spermonosci, bilo u svojstvu kopulacijskih davatelja, bilo kao laboratorijski donatori sperme. "Djevojku, ženu, drugo" uokviruje kazališna predstava "Posljednja Amazonka iz Dahomeja" feminističke trupe Bušmanke. Možda bi bilo edukativno za takozvanu širu zajednicu da je to predstava o "prvoj crnoj britanskoj premijerki ili dobitnici Nobelove nagrade za znanost... a ne o ratnicama lezbijkama koje paradiraju uokolo i zaljubljuju se jedna u drugu". No ne govorimo o prosvjećivanju nego osvještavanju. Ni u "Djevojci, ženi, drugom" nema nobelovki i crnih premijerki. Ali ima svega ovog drugog: alfa-lezbijki, posesivnih ljubavnica, posvećenih učiteljica, besmrtnih baka.
"Posljednja Amazonka iz Dahomeja" ocijenjena je kao "afroginocentristička predstava koja je izazvala pravi ženotres". Ponovimo isto, poželimo istu ocjenu za "Djevojku, ženu, drugo". Bernardine Evaristo okrenula se 360 stupnjeva oko svoje osi i napisala totalnu panoramu jednog ženskog svijeta koji kreće od njenog vlastitog mikrokozmosa, londonske multirasne zajednice, i širi se zrakasto na sjever do Newcastlea, na jug do Cornwalla, na zapad do Amerike i na jug do Afrike. I sve to tek s jednom točkom na svakih pet-šest stranica (na kraju svakog poglavlja), samo s pokojim upitnikom unutar teksta, ali s mnoštvom nevidljivih uskličnika. Možda je zato i najbolje o "Djevojci, ženi, drugom" govoriti kao o bujici; jezičnoj bujici, hip-hoperskoj bujici: totalnoj, posvemašnjoj bujici kojom Evaristo ispisuje povijest Britanije. Povijest tamnoputih žena kojima je dolazak crnih američkih vojnika u Englesku bila jedina prilika da se udaju. Povijest starih mulatkinja čiji se potomci više ne žele miješati s mulatima i crncima. Povijest udovica koje smatraju da se afera sa ženom s kojom dijele klupu u crkvi ne računa kao nova veza.
