Podvojena je slika Uljanika danas, već na razini osnovne medijske pojavnosti. Naime, pokrenute su dvije stečajne procedure rasprodaje imovine. Ali, dok u jednoj država – najveći vjerovnik ovog škvera – još ne kani dati sve na bubanj, za drugu televizijske ekipe dovode nekretninske stručnjake da tržišno procjenjuju isplativost Uljanikove zgrade u centru Pule koja će prvo biti izlicitirana. Mogla bi postati zgodan hostel, kažu na javnoj televiziji. U istom prilogu ocjenjuje se i perspektiva ostatka brodogradilišta. Nema stručnjaka pred kamerama, samo nekolicina radnika i nesigurni planovi kakvog-takvog nastavka proizvodnje.

No prvo razjasnimo otkud i kako dva procesa. Uljanik je grupa razmjerno složene strukture, sastavljena od tuceta različito povezanih društava. Od prošle godine više ih je u stečaju, a pošteđena su među njima samo manje bitna poduzeća. Država potražuje oko četiri milijarde kuna, dok tajkun Danko Končar očekuje povrat svoje pozajmice od 12 milijuna eura. Dao ih je Uljaniku prije dvije godine radi jednokratne isplate plaća, kad je još figurirao kao nekakav budući strateški partner.

O tome kakva brodogradnja točno zanima Končara, pisali smo nebrojeno mnogo puta. Pa i u prošlom broju Novosti, vezano uz njegovo poduzeće Brodotrogir, jedino od većih koje proizvodi manje brodova i od klinički mrtvog Uljanika. Uglavnom, valjda će ga sad namiriti, mada ne treba sumnjati da mešetar tolike bruto istisnine ne vreba stalno i na moguću prodaju ostatka Uljanikove imovine, jer je ranije već spominjao kako ga zanima stavljanje i drugih prostornih te ostalih resursa u funkciju turizma. Koliko će se morati strpjeti, ovisi ponajviše o državi koja potraživanja seli na novu firmu Uljanik Brodogradnja 1856.

Radnik škvera Samir Hadžić, ujedno član vjerovničkog vijeća, uzda se u činjenicu da najveći potraživač duga dopušta opciju nastavka proizvodnje. ‘To je u najmanju ruku znatno bolja perspektiva nego prije tri ili šest mjeseci’, rekao nam je Hadžić, ‘a tek ćemo vidjeti kako će biti izvediva. Čitavo vrijeme javljaju se brodovlasnici zainteresirani oko gradnji, ali nismo imali preduvjete za poslovanje. Sad ćemo imati.’ Jer, vlada je donijela odluku od izdavanju kreditnog jamstva od 32 milijuna kuna za nastavak gradnje broda specijaliziranog za prevoz stoke. Tu su i jaružala starog nizozemskog partnera Uljanika koja upravo stižu na vez i servis u pulski škver.

- Ima još i radnika. Neke je čak i korona zadržala ovdje - odgovara nam ovaj radnički predstavnik na pitanje o preostalom kadru.

Jedino je skeptičan prema pitanju nekog novog privatnog kandidata za suvlasništvo.

- Nije dobro razgovarati s takvima dok je firma na koljenima. Vidjelo se to u proteklom periodu, kako su nas procjenjivali. Kad si pod ucjenom golog opstanka, svi te promatraju kao lak plijen. Zato bih rekao da barem ne trebamo tražiti suvlasnika prije nego što se oporavimo, a onda treba bolje porazmisliti. Treba uzeti u obzir i moguću ulogu države u tome, s ostalim privrednim sektorima - kaže on.

Uljanik su od lani vagali i talijanski Fincantieri i kineski China Shipbuilding Industry Corporation.

- Treba paziti na sve koji se i dandanas pojavljuju u tom kontekstu, jer definitivno tu ima svakakvih namjera - dodaje za Novosti škveranin Boris Cerovac, predsjednik Jadranskog sindikata.

On stavlja naglasak na potrebu Uljanika da angažira iskusnog i pouzdanog direktora koji bi znao ugovarati nove povoljne poslove.

- Bez toga neće biti pomaka, ni razvoja, ni vraćanja radnika. Skrenuo sam pažnju na to i stečajnoj upraviteljici naše krovne firme Mariji Ružić. Ona je gurnuta u sukob interesa, kao istodobna direktorica nove firme Uljanik 1856. Ali nitko se na osvrće na taj problem. Bojim se da sutra ne bude kasno - kaže Cerovac.

On inače nije pesimist, vjeruje da je i dalje moguće odsukati taj donedavno najuspješniji hrvatski škver. Pritom skreće pažnju na pitanje naplate radničkih potraživanja koja se često pogrešno tumače.

- Radnici u pojedinim društvima ne mogu se naplatiti iz stečajne mase i prodaje imovine drugog društva. To izaziva nesporazume. Jednostavno, Uljanik mora pravno funkcionirati u zadanom okviru i snalaziti se uz podršku vlade. Koliko god nam bilo žao što je tako – dodaje naš sugovornik.

Ipak, jedan drugi okvir bi neizostavno trebalo nekako bolje prilagoditi mogućnostima daljnjeg razvoja. Europska komisija posljednjih mjeseci također ublažava pojedine svoje stavove o odnosu države i ekonomije, dosad izrazito protržišne.

- Našim je vladajućim političarima to bilo opravdanje za dizanje ruku od industrijske politike općenito. Zato se brodogradnja ovdje već odavno ne tretira kao strateška djelatnost – rekao nam je Hrvoje Štefan, ekonomist iz Radničke fronte, stranke koja je ostavila značajan trag u naporima za spas Uljanika, zajedno sa škveranima.

Sad to valja i osigurati, politički i ekonomski.

- To može samo država, znači, Vlada RH jer ona može daljnja jamstva povući u svakom trenu. I sve ovo mogu ispasti samo ‘balončići’. Ali možda se odluče i na razvojni pristup. Svakako treba imati u vidu da je Uljanik dosta u zaostatku, zapušten u raznim vidovima, pa će biti jako teško opet ga pomaknuti s mrtve točke i zaista unaprijediti. S druge strane, dok su tamo i dalje neki radnici i neki strojevi, nije sasvim propao. I treba biti oprezan s partnerima, naročito sad kad Uljanik više nije u poziciji ravnopravnog pregovarača – nastavlja Štefan.

Štefan napominje i da radnička organiziranost otpočetka u Puli stoji na nesigurnim osnovama. Imamo li na umu kako izgledaju sindikati u ukupnoj hrvatskoj brodogradnji, nije se čuditi. S izuzetkom spomenutog Jadranskog sindikata, ostali u Uljaniku su djelovali više poput rasutih tereta u štivi. Naročito je to karakteristično za Sindikat metalaca Hrvatske, razmjerno jaku grupaciju koja kronično, međutim, već čitavu vječnost mlako svjedoči propasti nadsektora o kojem ovisi. Nisu pomogle bučne geste ni dramatična hvatanja zaleta u određenim trenucima, jer je SMH imao šansu i obavezu blokirati čitavu ovu zemlju.

Umjesto toga, promatrao je jasnu polaganu eutanaziju domaće brodogradnje. Eno primjera Brodotrogira gdje to čini dandanas, impresioniran pravnim nemogućnostima industrijskih akcija. A država i dalje igra svoju staru strategiju, pa nas i ovom prilikom brine pretpostavka da je izvjesno posrijedi to isto. Upravo nalik polaganom davljenju sektora, politički donekle bezbolnijem, uz pozu nekoga tko ustvari pomaže davljeniku. Iako je bjelodano kako jedino može izgledati stvarna pomoć.

Brodogradnju je nemoguće prepustiti tržištu i zatim očekivati uspjeh. Nedovoljna su i jamstva, otpisi gubitaka, državno vlasništvo, krizni menadžmenti. Tako se na brodogradnju dugoročno kači epitet propaliteta, dok strukturna podrška uporno izostaje. Onda je zaista bolje odreći se tog sektora, sve prepustiti turizmu, malenim privatnim graditeljima jahti, burzovnim špekulantima i financijašima. Uzgred budi rečeno, o kakvom je tehnološkom naslijeđu riječ, svjedoče danas i neka prosperitetna manja brodogradilišta od Korčule do Kraljevice.

No vratimo se državi i njezinoj (anti)strategiji. To da brodogradnju mora pratiti analiza ulaznog i izlaznog troška po svim vezanim sektorima nacionalne ekonomije, kao i državna banka za kreditiranje njezinih specifičnih financijskih ciklusa, uvjerile su se u proteklom desetljeću i neke europske privrede koje stoje bitno bolje od ove hrvatske. A materijalna proizvodnja je ovdje općenito prezrena, pa je teško više naći ikakav sektor s kojim bi se brodogradnju stavilo u relaciju.

Dok se odnosi tako ne postave generalno, s institucionalnim okvirom za osiguravanje strateškog tretmana brodogradnje u kontekstu ukupne naše ekonomije, ostajemo pri kratkoročnim i bolno nedostatnim javnim intervencijama. Pokus s privatnicima u brodogradnji je propao, vraćamo se neslavnom državnom vlasništvu. Ali i dalje stručnost radije namjenjujemo poslima kao što je preprodaja nekretnina, a politički odgovornim pristupom brodogradnji neka se bave Talijani i Kinezi.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.