Takozvana opioidna kriza u Americi, ovisnost o lijekovima protiv bolova koja je u toj zemlji dosegnula rekordne razmjere, ne pokazuje nikakve znakove posustajanja, iako je američki predsjednik Donald Trump prije nekoliko mjeseci tu situaciju proglasio nacionalnom javnozdravstvenom opasnošću.
Novosti su već pisale o tome kako su republikanci u Kongresu sredinom 2016. godine, kada je kriza bila na vrhuncu, donijeli zakon kojim su Agenciji za suzbijanje droga (DEA) oduzeli ključne ovlasti za zaustavljanje nezakonite trgovine lijekovima, zbog čega su statistike o žrtvama nastavile rasti jednakim intenzitetom. Tako je u posljednjih petnaestak godina od predoziranja lijekovima protiv bolova umrlo više od 200.000 ljudi, procjenjuje se da je oko 2,5 milijuna ljudi o njima ovisno, a s ovisnošću se rađa i deset posto beba godišnje. Ova situacija mogla bi se stoga smatrati jednim od eklatantnijih primjera nekontrolirane moći farmaceutske industrije, s obzirom na to da deseci Amerikanaca svakodnevno umiru zato što korumpirani zaposlenici nadležnih institucija već desetljećima dozvoljavaju zakonitu prodaju OxyContina, najpotentnijeg i najadiktivnijeg lijeka protiv bolova u povijesti farmakologije, kemijskog rođaka heroina koji je dvostruko jači od morfija.
Arthur Sackler je prvi put uhvaćen u obmanjivanju javnosti već 1950-ih: novinar ‘The Saturday Reviewa’ otkrio je da liječnici koji u njegovoj reklami govore o dobrobiti novog antibiotika uopće ne postoje
No serija istraživanja koje su posljednjih mjeseci poduzeli američki novinari razotkrila je i neke druge, dotad manje poznate dimenzije ovog slučaja. A one, stavljene na hrpu, zaokružuju svu toksičnost američkog neoliberalnog modela i gotovo savršene mehanizme samozaštite koji mu omogućuju da neokrznuto gazi preko leševa čak i nakon što sve činjenice izađu na vidjelo.
Posljednja koja se s ovim Golijatom odlučila uhvatiti ukoštac čuvena je američka fotografkinja Nan Goldin, koja se proslavila 1970-ih i 1980-ih godina radeći s pripadnicima tamošnjih supkultura, od transseksualnih zajednica pa do ovisnika. Goldin je u časopisu ‘Artforum’ objavila tekst o tome kako je bila ovisna o OxyContinu, koji je počela uzimati na preporuku liječnika nakon jedne operacije. U početku je uzimala tri tablete dnevno, a onda je postala ovisna ‘preko noći’ pa je doza narasla na 18 tableta. ‘Život mi se u potpunosti vrtio oko nabavljanja i konzumiranja Oxyja’, napisala je, ‘brojenje i ponovno zbrajanje, mrvljenje i ušmrkavanje bio je moj posao na puno radno vrijeme.’ Kada si više nije mogla priuštiti tolike količine OxyContina, koji je kupovala na ilegalnom tržištu, prebacila se na srodan fentanil i njime se predozirala. Potom je nekoliko mjeseci bila na odvikavanju, ‘u izvrsnoj bolnici kakva za većinu ljudi nije opcija’.
Budući da dolazi iz svijeta umjetnosti, Goldin se naročito koncentrirala na aspekt koji je sve donedavno bio izvan fokusa javnosti, iako su nevolje s OxyContinom počele čim je lijek bačen na tržište 1995. godine. Saznala je da su vlasnici Purdue Pharme, kompanije koja proizvodi OxyContin, jedni od najvećih svjetskih kulturnih filantropa uopće. Članovi obitelji Sackler, naime, već više od pola stoljeća isključivi su vlasnici te farmaceutske kompanije, zbog čega je transparentnost poslovanja minimalna. Zbog toga je cijela priča oko opiodne krize bila obavijena tolikim velom tajne da se ime Sacklerovih počelo spominjati u medijima tek prošle godine. ‘Oprali su svoj krvavi novac u hodnicima muzeja i sveučilišta diljem svijeta. Obitelj Sackler i njihova privatna kompanija izgradili su svoje carstvo na životima stotina tisuća ljudi, a tijela se i dalje gomilaju’, napisala je stoga Goldin.
Desetak američkih kongresmena uputilo je lani pismo Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u kojemu upozoravaju da se kompanije Sacklerovih ‘spremaju preplaviti strane zemlje legalnim narkoticima’
Ona je i pokrenula peticiju u kojoj traži da Purdue Pharma počne financirati centre za rehabilitaciju i edukaciju te transparentnije oglašavati rizike OxyContina. U tome je dobila neočekivanu podršku od jednog izdanka obitelji Sackler, također kulturne filantropkinje Elizabeth, kćeri Arthura Sacklera koji je umro osam godina prije početka proizvodnje OxyContina. ‘Opioidna epidemija je nacionalna kriza i uloga Purdue Pharme moralno mi je nepodnošljiva’, napisala je Elizabeth, pa dodala da nitko od Arthurovih potomaka nije suvlasnik kompanije niti je od spornog lijeka profitirao. Iz Purdue Pharme oglasili su se pak priopćenjem da su oni već poduzeli brojne mjere za suzbijanje zloupotrebe njihovog proizvoda, no da bi se svejedno rado susreli s Nan Goldin da ‘čuju njezine ideje’.
Braća Arthur, Raymond i Mortimer Sackler malu farmaceutsku kompaniju Purdue Pharma kupili su još 1952. godine, no sve do danas nisu joj mijenjali ime. Dapače, vlasništvo nad njom kriju kao zmija noge, pa se tako imena članova obitelji iz više generacija koji su članovi odbora direktora rijetko gdje mogu pronaći. U javnosti istupaju rijetko, i to samo da bi govorili o svojim filantropskim podvizima, a ‘Forbes’ ih je prvi put na svoju listu superkapitalista uvrstio tek 2015., procijenivši ih na 13 milijardi dolara. Sva tri brata bili su liječnici psihijatri, a naročito ih je zanimao biološki aspekt psihijatrijskih poremećaja. No Mortimera, a naročito Arthura, zanimao je i marketing, a budući da su bili liječnici, znali su da je za unaprjeđenje prodaje nekog lijeka najbolje ciljati na same liječnike, s obzirom na to da oni najviše vjeruju kolegama.
Arthur je prvi put uhvaćen u obmanjivanju javnosti već 1950-ih. Kako u opsežnom istraživačkom tekstu iz listopada prošle godine navodi magazin ‘New Yorker’, novinar lista ‘The Saturday Review’ 1959. godine otkrio je da liječnici koji u Arthurovoj reklami za novi Pfizerov antibiotik govore o njegovoj dobrobiti uopće ne postoje. Već početkom 1960-ih Arthur se dosjetio da listu simptoma za tada novi lijek za smirenje, Valium, proširi na sve što se može ugurati u termin ‘psihička napetost’. Posljedica ovog manevra bila je da je u idućih desetak godina broj izdanih recepata za lijekove za smirenje nabujao na 100 milijuna.
Tada je počeo izdavati i medicinski časopis ‘Medical Tribune’, na koji se pretplatilo 600.000 liječnika, a 1980-ih Purdue Pharma proizvela je preteču OxyContina – MS Contin – morfinsku pilulu s odgođenim djelovanjem. Kada je patent za ovaj lijek bio pred istekom, firma je proizvela lijek s djelatnom tvari OxyContina, koju je novinar ‘New York Timesa’ Barry Meier u smislu narkotičkog potencijala usporedio s nuklearnim oružjem. U trenutku dobivanja dozvole od FDA kompanija nije bila provela nijedno istraživanje o adiktivnosti lijeka, štoviše, Purdue Pharma tvrdila je da je manje opasan od srodnih upravo zbog sporog djelovanja, a kao najjači reklamni adut isticala se tvrdnja da djelovanje OxyContina traje 12 sati, pa su stoga dovoljne dvije tablete dnevno.
Sackleri su istovremeno pokrenuli kampanju ‘destigmatizacije’ opioidnih lijekova, tvrdeći da su u pitanju predrasude medicinske zajednice koje treba razbiti kako bi se pomoglo milijunima napaćenih Amerikanaca. Lista indikacija proširena je s dotadašnjih onkoloških pacijenata na bolesti kao što su artritis, bolovi u leđima i sportske ozlijede, tada je procvjetala i era organiziranja liječničkih kongresa u mondenim turističkim destinacijama.
Ubrzo nakon izlaska na tržište relevantne institucije saznale su da ogroman broj pacijenata lijek uzima češće od dvaput dnevno jer mu djelovanje ne traje 12 sati, čega su, pokazalo se iz interne dokumentacije, bili svjesni i u samoj kompaniji. Saznalo se također i da pacijenti između doza osjećaju simptome krize te da mnogi lijek zloupotrebljavaju tako što ga mrve pa ušmrkavaju ili injektiraju. Nakon nedavne istrage ‘Los Angeles Timesa’ uhapšene su stotine liječnika zbog nezakonite masovne prodaje OxyContina, u koju je Purdue također bio upućen.
Opetovani apeli državnih institucija, od FDA do državnog odvjetništva, da firma prestane lažno oglašavati lijek, nisu urodili plodom, pa je Purdue Pharma, nakon jedne u dugom nizu grupnih tužbi, 2006. godine pristala platiti rekordnih 635 milijuna dolara. U nagodbi je pisalo da se korištena dokumentacija ne smije javno objaviti, kao i da se Sacklere više ne smije kazneno goniti za djela počinjena prije te godine. U međuvremenu, svi su se povukli s izvršnih pozicija kompanije, što praktički znači da neće odgovarati nikada. Dapače, imena trojice dijabolične braće i mnogobrojnog im potomstva još dugo nakon njihovih smrti stajat će na zidovima najprestižnijih svjetskih sveučilišta i najelitnijih muzeja i galerija.
Sackleri su, naime, u svojim dugim i plodonosnim životima financirali bezbrojne projekte i programe, najviše škole, institute, odjele i katedre koje se bave biomedicinom, biologijom, fizikom i inženjerstvom, na sveučilištima kao što su Tufts, Harvard i New York University u Americi, Cambridge i Oxford u Engleskoj, Leiden u Nizozemskoj i Tel Aviv u Izraelu. Na pročeljima ili zidovima svih tih institucija koče se njihova imena, što im je, kako svjedoče porodični insajderi, bila svojevrsna opsesija. U zamjenu za izdašne donacije braća su naredala pripadajuće počasti, pa su se tako u familiji našli raznorazni počasni doktorati te odličja francuskih, britanskih i nizozemskih legija i redova časti. Što se pak umjetnosti tiče, koja je bila osobita strast ‘modernog Medicija’ Arthura, vrijedi izdvojiti krilo Britanskog muzeja u kojemu su smješteni artefakti bliskoistočne i egipatske umjetnosti, i u Velikoj Britaniji još Nacionalnu galeriju, Muzej Victoria i Albert te kraljevsku umjetničku akademiju, botanički vrt, baletnu školu i operu, pa čak i jedan vitraj u Westminsterskoj opatiji.
U Americi je obitelj imala dugogodišnju aferu s Muzejom Metropolitan, koja je neslavno završila dosta godina nakon što je Arthur u zamjenu za milijunske donacije s upravom organizirao složene porezne prevare. Sacklerovi su se upisali i u dijelu Louvrea, dok su se u berlinskom Židovskom muzeju zadovoljili stepeništem, a u galeriji Tate Modern eskalatorom. Kada su u pitanju političke donacije, zabilježene su one raznim antimuslimanskim grupama i ultrakonzervativnoj organizaciji True the Vote.
No Sacklerovi, po svemu sudeći, još nisu spremni okameniti svoje životno djelo, pa su razvili strategiju za izlazak na globalna tržišta, jer je ono američko već prezasićeno. U tom cilju osnovali su tvrtku Mundipharma, koja je nakanila osvojiti Aziju, Latinsku Ameriku i Bliski istok. Istražujući tržište Meksika obznanili su primjerice da četvrtina tamošnje populacije pati od kronične boli. U činu potpune nemoći da se ovome stane na kraj u Americi, desetak tamošnjih kongresmena uputilo je prošle godine pismo Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u kojemu upozoravaju da se kompanije Sacklerovih ‘spremaju preplaviti strane zemlje legalnim narkoticima’.
