Mirela Bošnjak, Mirko Buvinić i Maja Furlan Zimmermann, članovi studija x.3.m. i autori idejnog rješenja spomen-obilježja za groblje žrtava iz Drugog svjetskog rata, pozvali su sve umjetnike na bojkot natječaja koji za Ministarstvo branitelja provodi Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Natječaj je raspisan jer je Ministarstvo odustalo od njihovog rješenja spomen-obilježja, koje je ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved u medijima nazvao ‘nakazama’ i ‘trafostanicama’ (…) ‘nakaradnog izgleda’, čija je cijena izrade 700.000 kuna.
‘Iz ministrovih izjava postalo je očito da se rješenje čiji smo autori odbacilo isključivo zbog njegovog osobnog hira pri čemu vjerojatno ključni podatak leži u činjenici da se to rješenje trebalo realizirati i u Vagancu gdje je uzgred, u Drugom svjetskom ratu stradao djed po ocu Tome Medveda, kao pripadnik vojske NDH’, pišu autori, tvrdeći da je cijena izrade spomen-obilježja 67.420 kuna, a ne 700.000, koliko je spominjao Medved, te da će odbacivanje njihovog rješenja koštati državni proračun najmanje 700.000 kuna.
Od 2013. godine, kada je započet projekt, postavljena su tri obilježja i to dva ‘žrtvama komunističkog režima’ (Tupale-Sinac i Gračani) te u Boričevcu. Zbog parcijalnog i revizionističkog pristupa povijesti povjerenstvo su napustili članovi SPC-a i Židovske zajednice, u radu ne sudjeluje Mešihat, a iz SABA su više puta protestirali zbog favoriziranja ustaša. Kako je Udruženje hrvatskih arhitekata odbilo raspisati novi natječaj smatrajući ga nepotrebnim, tog se posla primio HDLU, koji je studio x.3.m. također pozvao da odustane.
‘Bojkotom možemo poručiti da ne podržavamo javno omalovažavanje kolega, ignoriranje odluka stručnog ocjenjivačkog suda i da ne vidimo smisao u stvaranju nepotrebnih troškova. Potpuno je jasno da je pravo svakog naručitelja odustati od nekog rješenja, ali to se onda treba provesti kroz vjerodostojnu proceduru na temelju objektivnih činjenica i uz minimum međusobnog poštivanja svih uključenih strana. Nažalost, postupci ministra branitelja Tome Medveda svjedoče o potpuno oprečnoj praksi za koju nema i ne smije biti opravdanja’, zaključuju arhitekti.
