Novosti

Kronika

Бeз aнтифaшизмa нeмa будућнoсти

Aнтифaшизaм сe нaпрoстo живи и мoрa бити свaкoднeвнa брaнa свим будућим рeцидивимa фaшизмa. Нe мoжe бити тeк дeмoкрaтски укрaс, кaжe 77-гoдишњи истрaживaч бaштинe пoжeшкoг крaja Бoривoj Зaрић

S096f60xtyxzlr1chybrg4j27am

Fašizam ne mora doći na tenkovima – Borivoj Zarić

Antifašizam nema alternative. Za njega se ponajprije vrijedi zalagati kao za povijesnu stečevinu i temelje na kojima je uređena suvremena Europa, čijim dijelom želimo biti; ne može biti tek demokratski ukras aktualnoj vlasti kojim će se joj se dodvoravati i ulagivati. Antifašizam se naprosto živi i mora biti svakodnevna brana svim budućim recidivima fašizma, odgovara 77-godišnji diplomirani politolog Borivoj Zarić kada ga pitamo o motivima zbog kojih slobodno vrijeme tako zdušno troši na očuvanje antifašističkih stečevina Požeške kotline.

Nekadašnji novinar i predratni obnašatelj odgovornih društvenih, političkih i javnih dužnosti u požeškoj općini te cijeloj Slavoniji i Baranji - koji je početkom 1990-ih dobio otkaz zbog ‘viših interesa države’, kako je pisalo u nikad podrobnije protumačenom rješenju - i danas je vrlo aktivan u antifašističkim udrugama, isprva u onoj požeškoj čiji je bio prvi predsjednik, a sada u daruvarskoj. U nekim listovima i publikacijama piše o značajnim datumima i događajima iz NOB-a. Kao dobar poznavatelj spomeničke baštine požeškog kraja napisao je knjigu ‘Povijesna sjećanja zapisana u kamenu’, čemu je, prije sukoba devedesetih, prethodio suradnički rad na knjigama o temama iz Drugog svjetskog rata, nazvanima ‘Od Kamenske do Zvečeva’ i ‘Spomen obilježja NOR-a’.

- Za sebe mogu reći da antifašizam doista živim od rođenja. Moji roditelji, sva očeva braća i jedna majčina sestra, svjesno su se opredijelili za antifašističku borbu i slobodu za sve. Očev brat Slavko nestao je u ratnom vihoru i do danas nismo doznali ništa o njegovoj sudbini. Kada su svi oni otišli u partizane, imao sam tek dva mjeseca, pa je o meni nastavila brinuti majčina bliža rodbina; kako je ustaško redarstvo znalo da moji roditelji, za njih nepoćudni Hrvati, imaju dijete, do kraja su me rata skrivali van domašaja tog režima. Nema tome dugo da me jedan poznanik zapitao kakvu ja to zapravo državu želim; kazao sam mu da će najbolja biti ona u kojoj će se svi ugodno osjećati, a takva se ne može stvoriti djelom i govorom mržnje, nego dijalogom, razumijevanjem i tolerancijom odgovorih – kaže nam Zarić. Podsjeća da se Hrvatska jasno opredijelila za antifašizam kao put kojim želi ići i da je taj put ugradila u temelje Ustava; osim toga, Sabor je 13. travnja 2005. usvojio Deklaraciju o antifašizmu, koju je potpisao Vladimir Šeks a koja poziva državna tijela da svim zakonskim sredstvima čuva i unapređuje antifašističke stečevine, vrijednosti i opredjeljenja hrvatskog društva.- Deklaracija im nalaže da rade na očuvanju, zaštiti i afirmaciji temeljnih vrijednosti antifašizma kao zalozima budućnosti i demokratskoga europskog opredjeljenja; nije li onda više nego legitimno, pa i domoljubno, antifašističko djelovanje pojedinaca i grupa na jačanju i afirmaciji antifašizma, a time i ugleda Republike Hrvatske u svijetu? Kada je i zašto takvo usmjerenje splasnulo, mogu samo nagađati. Za mene je osobno Deklaracija još na snazi, pa se može reći da samo ispunjavam svoju građansku dužnost kad promičem antifašizam u nas i u svijetu – rezolutan je naš sugovornik.Prema njegovom čvrstom uvjerenju, fašizam je bezvremeni mentalni politički sklop. Ugradi li ga se u državotvorni sustav, postaje globalna opasnost za civilizirani razvoj društva.

- Temelji se na nejednakosti i mržnji prema svemu drugačijem, a zločin mu je legitimno sredstvo za postizanje ciljeva. On je mnogo širi od u nas uobičajenih podjela i sukoba između poklonika ustaša i suprotstavljenih im antifašista partizana. Fašizam je i kada na ulici agresivne skupine grubo nasrnu na obojenog dječaka kako bi se vratio onamo odakle je došao. On danas ne mora u naše živote ulaziti tenkovima, naprosto je u glavama nekih ljudi oko nas. Godinama tvrdim kako antifašizam određenih vladajućih garnitura u Hrvatskoj služi uglavnom u prigodničarske svrhe, manje-više za vanjsku upotrebu; takvi ovdje ne prječe ustaški pozdrav ZDS ili pjesme o Juri i Bobanu, pokliče koje europska civilizacija ne želi više čuti na svom prostoru jer su oni zapravo poziv na umiranje. To je glas onog dijela prošlosti koji nam nije osvjetlao obraz – smatra Zarić. Mišljenja je da drugoratovsku povijest revidiraju tadašnji gubitnici s namjerom da sebe prikažu kao komunističke žrtve, a ne silu koja je rat izgubila na vojnom, ljudskom i moralnom planu.

- Ustaški pokret opredijelio se za budućnost uređenu na fašističkim temeljima, pa doživio globalni i bezuvjetni poraz. Tu činjenicu nitko i nikada ne može promijeniti, pogotovo ne opet na isključiv i nasilnički način, sotonizirajući pritom sve one koji drugačije misle. Pa zar to nije opet put neslobode, temeljen na mržnji i nejednakosti? - pita Zarić.

Izuzev kratkog razdoblja kad su u Požegi vlast obnašale stranke kojima su antifašisti bili izborna potpora, nije nimalo lako ispunjavati građansku dužnost na način na koji to naš sugovornik čini. Štoviše, taj kraj nije izuzetak u općoj nenaklonjenosti antifašizmu, pa nije rijetkost da pojedinci javno i s ponosom ističu pripadnost svojih predaka ustaškom pokretu. Još gore, vladajući su lani članove antifašističke udruge izbacili iz radnih prostorija, pa su sada beskućnici u vlastitom gradu. Stoga im je teško poduzimati značajnije aktivnosti, posebice one vezane uz obnovu partizanskih spomenika navedenih u Zarićevoj knjizi, a još teže računati na materijalnu pomoć lokalnih vlasti.

- Antifašistički spomenici podsjećaju na herojsko i teško vrijeme koje najbolje govori o narodima ovih prostora, njihovim težnjama i snovima o slobodi. Rad na knjizi o njima zahtijevao je puno fizičkih napora i putovanja. Više od stotinu spomenika bilo je devastirano, mnogi u takvom stanju da ih se jedva naziralo. Nasreću, nije bilo neugodnih ‘bliskih susreta’ dok bismo krčili šipražje, ali su nas ljudi mahom zaobilazili, ne želeći valjda da ih se vidi u društvu s nama - kaže nam Zarić, inače veliki zaljubljenik u svoju rodnu Požegu, grad čije mijene od rane mladosti bilježi kroz objektiv fotoaparata.

Trenutačno radi na novoj knjizi, svojevrsnom obiteljskom spomenaru u kojem će govoriti o načinima života u posljednjih stotinjak godina. Knjiga je u ranoj fazi, pa o njoj još ne želi previše reći - tek to da i nju piše zbog osjećaja nakupljenih uslijed uznapredovalog izokretanja povijesnih činjenica, odnosno istine koja naprosto želi na svjetlo dana.

- Ponudit ću čitateljima mnogo datuma, činjenica i događaja, kako bi sami mogli prosuđivati vrijeme u kojem smo živjeli i ono koje sad živimo. Naravno da će u njoj i antifašizam imati zapaženo mjesto, zar bismo uopće mogli bez toga - zaključio je Zarić naš razgovor.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više