Batine smo dobivali triput dnevno. Tukli su nas čime god su stigli, po svim dijelovima tijela. Mučili su nas strujnim omamljivačem za bikove. Dvije igle tog aparata gurali su nam u analni otvor, dok se nismo onesvijestili. Tjerali su nas da pijemo mokraću jedni od drugih. Ne mogu izbrojati koliko su mi samo cigareta ugasili na jeziku – ispričao nam je S. K. (1942.), koji je 1992. godine bio zatočen u Kerestincu. I to je tek početak opisa mučenja što ih je prošao te ratne godine, kad je ukupno četiri mjeseca i deset dana proveo zatvoren na nekoliko lokacija u Sisku prije mučenja na krajnjoj destinaciji, u logoru Kerestinec.
Dvorac Kerestinec, u kojem je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio ustaški logor, od decembra 1991. do maja 1992. funkcionirao je kao tzv. Konačište ratnih zarobljenika, pod zapovjedništvom Stjepana Klarića, u koje su većinom dovođeni srpski civili s područja Siska i Zagreba koji nisu sudjelovali ni u kakvim ratnim operacijama.
U maju 2012. godine S. K. se obratio Državnom odvjetništvu RH sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a radi naknade štete koju je pretrpio i koju još uvijek trpi kao posljedicu zatvaranja i zlostavljanja u Kerestincu. No zahtjev mu nije prihvaćen, pa je 30. listopada 2012. godine podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kojom na ime štete zahtijeva pravičnu novčanu naknadu. Parnični postupak S. K.-a radi naknade štete krenuo je ponovno 9. decembra 2019. godine, a bio je u prekidu od siječnja 2016. jer je određeno da se nastavi po pravomoćnom okončanju procesa koji se vodio na Županijskom sudu u Zagrebu protiv Stjepana Klarića, Dražena Pavlovića, Viktora Ivančina, Željka Živeca i Gorana Štrukelja, hrvatskih vojnika koji su imali ovlast nadzora u Kerestincu. Zbog zlostavljanja najmanje 25 civila oni su na kraju pravomoćno osuđeni: Klarić na četiri i pol godine, Ivančan na tri, Pavlović i Živec na po dvije, a Štrukelj na godinu i pet mjeseci zatvora.
Siščanki koja je od RH tražila 100.000 kuna odštete zbog više od tri mjeseca silovanja i drugih vidova mučenja u Kerestincu, krajem februara nepravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu dosuđeno je samo 50.000 kuna odštete. A sadizam mučitelja u logoru Kerestinec uključivao je raznovrsne metode, kako su opisali i ona i S. K.
- Vezivali su mi ruke lisicama za štangu i dok sam visio, udarala su me dvojica po bubrezima vrećama pijeska u obliku kugli. U tri sata ujutro vodili su nas pod hladne tuševe, tamo su mi i gležanj zdrobili. Polomili su mi u tih nekoliko mjeseci ruke, ključnu kost, a dobio sam i potres mozga te izljev krvi u mozak - opisuje S. K.
- Morali smo goli plesati u paru. Prvo su muškarci bili goli do pasa, a žene ispod, pa obrnuto. Tjerali su zatvorenike da jašu druge zatvorenike. Silili su nas da pjevamo ‘Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana…’ Morali smo pjevati po cijele noći, jer da nismo, dobili bismo još batina. U to vrijeme događala se ona nesreća u Vukovaru, pa su nas navečer dovodili pred televizor i tukli jednog po jednog kao osvetu zbog toga - nastavlja S. K.
Iz rodne Bistrice kod Prijedora u Bosni i Hercegovini S. K. je na Baniju došao 1964. godine i stvorio dom u Stubljanima kod Majura. Radni vijek proveo je kao vozač u Zagrebu, a u penziju je otišao 1986. godine. Kad je počeo rat, došao je živjeti u Zagreb kod ženine rodbine. Njegova tragedija započela je 17. januara 1992., kad je nasilno odveden iz Siska.
- U Sisak sam došao sa suprugom kako bih podigao penziju u pošti gdje je radila prijateljica iz Stubljana. Pozvala nas je kod sebe u Sisak na ručak, nakon čega smo odlučili krenuli na vlak koji je polazio u 14.45. Kod Glavnog kolodvora supruga je otišla u samoposlugu da kupi hranu za grickanje, a ja sam krenuo prema vlaku. Ispred kolodvora stajala su dvojica policajaca. Jednog sam znao jer je bio iz obližnjeg mjesta. Zvali su me da im priđem i dam im osobnu. Dao sam je i on me upitao gdje je supruga. Tada je i ona stigla, govoreći mu što joj zeza čovjeka, a on je odgovorio da radi svoj posao. Rekli su mi da dignem ruke i raširim noge uz kombi, da me pregledaju da li nosim oružje. Nisam ga nosio. Supruzi su rekli da može ići u Zagreb, no ona je odrješito rekla – kud on, tud i ja. Sjeo sam u kombi, sjela je i ona - govori S. K.
Iskrcali su ih pred Policijskom upravom u Rimskoj ulici u Sisku. Supruga je otišla prijateljici kod koje su bili na ručku, no ubrzo su je pokupili te su zajedno prošli logore Barutanu i Kerestinec.
- Na drugom katu zgrade MUP-a tukli su me od 14.45 do 18.30. Svaki policajac koji je došao me istukao, a onda su me odveli u sisačku policijsku stanicu u Tomislavovoj ulici, gdje su mi već prve večeri izbili četiri zuba. Držali su me tamo pet dana bez hrane i vode. Kad god je koja smjena došla, istukla me - opisuje S. K., koji je potom prebačen u srednju zgradu sisačkog logora Barutana.
- U Barutani smo bili 12-13 dana, dok nisu skupili dovoljno ljudi da popune miniautobus. Tu me nisu tukli i dobivali smo hranu. Bila je zima, pa smo svi zajedno, nas oko 15-16, sjedili oko peći - veli S. K.
- U Kerestinec smo došli u 16.45. Odmah su nas sve prislonili licem prema zidu u velikoj vojnoj sobi, gdje smo morali stajati s podignutim rukama do 18.30. Onda me neki vojnik udario nogom u vrat pa sam udario glavom u zid i pao u nesvijest. Kad sam došao svijesti, vidio sam kako tuku sve odreda. Tukli su nas u ‘crnoj sobi’, obojanoj u crno jer su nekoć tamo razvijali filmove. Kako je tko dobio batina, odveli su ga u sobičak bez kreveta, gdje nas je po 18 spavalo na betonu. I tako svakog dana – prvo prozivka, pa onda batine. Prestali su nas tući kad je došao Crveni križ, ali to je bilo skroz pred kraj. Tada su nam i krevete dali. No nisu dopuštali snimanje kad su dolazili neki iz međunarodne zajednice. Tada su nas krili u krugu Kerestinca u ‘sabirnim vodama’, vežući nas za cijevi - govori S. K., kojem su u Kerestincu oduzeli i dokumente i novac.
Krajem maja 1992. godine S. K. i njegova supruga bili su u grupi od šest osoba koja je razmijenjena u Turnju kod Karlovca.
- Nakon razmjene nisu mi dali da se vratim kući u Stubljane, pa sam morao u Bosnu. Otišli smo bratu u Ivanjsku kod Prijedora, gdje sam brao voće kako bih preživio. Svakih 10-15 dana dolazio sam u stanicu milicije u Kostajnicu da mi odobre povratak. I nakon pola godine vratio sam se u Stubljane. U kući nisam zatekao ništa, ni šaltera, sve je bilo opljačkano - prisjeća se.
- Četiri dana nakon ‘Oluje’ došla su četvorica u uniformama HV-a. Odveli su me do pruge koja presijeca moj komad zemlje i voćar. Pitali su me čiji su posijani kukuruzi. Rekao sam im da je zemlja moja, ali da ne znam tko ih je zasijao. Vratili su me u voćar i rekli da legnem na leđa, raširim ruke i noge. Jedan od njih je rekao drugome da uz kuću vise sjekire i da ode napraviti četiri kolca da me razapnu. Ovaj ga je poslušao i napravio ih je, na što je treći rekao: da je ovaj čovjek kriv, ne bi nas ovdje dočekao. Tada je vratio sjekiru i kolje. Onda su me pitali imam li rakije. Donio sam im rakiju i čaše te im sipao sve dok su mogli piti. Na kraju su se pozdravili i otišli. Siguran sam da danas ne bih bio ovdje da jedan od njih to nije rekao - ispričao nam je S. K. svoje iskustvo nakon ‘Oluje’.
Supruga mu je umrla 2002. godine. Nakon svega, smireno, bez gorčine i bez mržnje, S. K. kaže:
- Ne mrzim nikoga. Neka im Bog naplati sve. Oni su me unakazili, napravili invalidom, ali ja im ne zamjeram. Rekao sam im, čim su me uhvatili i počeli tući: da te uhvatim, sutra tamo preko, ne bih ti mogao činiti ono što ti činiš, meni to moj karakter ne dozvoljava.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
