Dok se zakonodavstvo i nadzorne agencije trse da nas uvjere da sve bolje kontroliraju velike svjetske komercijalne banke, istodobno se količina opranog novca u njima povećava. Prošla su vremena kada se novac od kriminalnih transakcija skrivao u švicarske banke jer su one, pod firmom poslovne tajne o svojim klijentima, čuvale novac i dragocjenosti sumnjivog porijekla. Sada se to doslovno može raditi posvuda, a dokaz je istraga Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ), koja je dokazala da mjere sigurnosti u komercijalnim bankama ne funkcioniraju. Velike svjetske banke zadnjih godina oprale su velike količine novca, a to i, usprkos sporadičnim kaznama, pa i financijski drakonskim, dalje čine. Ne smeta što je Deutsche Bank prošle godine kažnjena s 15 milijuna eura jer nije pravilno provodila procedure propisane najnovijim direktivama i uredbama EU-a koje se odnose na sprečavanje upotrebe financijskog sistema u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma. ‘Zarade iz krvavih ratova protiv droge, pronevjerene imovine tzv. zemalja u razvoju i ukradene teško stečene ušteđevine u okviru Ponzijeve sheme mogle su ući i izaći iz tih financijskih institucija, unatoč upozorenjima radnika banaka’, piše u istrazi koju je vodilo 108 medija iz 88 zemalja.
Formalno, najstrože zakonodavstvo nadzora postoji u SAD-u, a i EU pooštrava svoje mjere. Pa ipak su upravo banke iz tih područja najveći igrači u prljavoj raboti pravljenja kriminalno stečenog novca ‘čistim’. Redovne izvještaje objavljuje financijska policija Američkog ministarstva financija, FinCEN, no ispostavilo se da su i oni manjkavi. U analizi tih rupa u sistemu najviše se istakao američki portal Buzzfeed News, a dokumenti koje objavljuje dokazuje da je u razdoblju između 1999. i 2017. iscurilo 2000 milijarda dolara, brojka toliko velika da ju je teško predočiti ili komparirati s budžetima pojedinih država.
Pet najvećih banaka, JP Morgan Chase, HSBC, Standard Chartered, Deutsche Bank (koja posluje i u SAD-u) i Bank of New York Mellon, nije omelo to što su protiv njih pokrenuti procesi ili što su neke i osuđene zbog financijskih prekršaja. Dakle, neke od najvećih banaka u svijetu ujedno su i najveći perači novca. Milijune dolara, ovisno o istraživanjima, godišnje operu kriminalci koji su izmislili niz načina kako da svoj novac sakriju u bankama, koje dobro žmire barem na jedno oko. Tako banke, koje za sebe vole reći da su ‘regulirane’, postaju automati ili mašine za pranje novca. Ti kriminalni postupci nazivaju se zrcalno trgovanje, strukturiranje ili smurfing, tj. raspačavanje velikih svota novca na bezbroj malih računa, da se izbjegnu kontrole i alarmi. Tu su i kompanije školjke, lažni biznisi da bi se sakrio pravi ilegalni posao. Jedno istraživanje otkrilo je 75 takvih lažnih firmi, samo u skandalu nazvanom Troika Laundromat. U takvim poslovima sudjeluje pedesetak banaka. Među njima su Credit Suisse, Deutsche Bank, Citibank, HSBC, Bank of China i Royal Bank of Scotland. Još jedan način zataškavanja puta novca je miksanje ilegalnih biznisa s legalnima. Takav postupak karakterističan je posebno za tržište nekretnina. I za kraj ovog pregleda načina varanja, kriminalci i političari koriste banke da bi oprali novac koristeći kasina i legalno klađenje. Još je 2014. jedna istraga pokazala da je 50 banaka uključeno u krug kasino praonica novca u Las Vegasu.
A dok banke peru milijarde, kontrole se fokusiraju na male ulagače i prodavače virtualnih valuta. Propisi su dakle sve stroži, a banke države doživljavaju kao glavne stupove obrane protiv aktivnosti pranja novca. No mogu li one to biti? Tako razni priručnici opisuju psihološke metode, suptilnije od utvrđivanja klijentova identiteta i primjene Zakona o sprečavanju pranja novca, na temelju kojih se onda korisnici razvrstavaju prema stupnju njihove rizičnosti. Službenici u bankama trebali bi paziti pokazuju li klijenti znakove uznemirenosti kad na šalteru predaju gotovinu ili potpisuju naloge za razne transakcije. Treba pratiti znoje li se, izbjegavaju li pogledati službenika u oči, raspituju li se previše o limitima, novčanom toku ili predobro znaju koliki su limiti iznad kojih se akcije posebno provjeravaju, pa izdaju naloge na nekoliko manjih uplata. Sve ovo zvučalo bi smješno da nije istinito. Posljednjih pet godina regulative EU-a intenzivirale su provjere, a pažnja na pranje novca porasla je od 2009. Od banaka se traži visoka razina tehničke potpore i obučenog kadra. A rezultat? Količina opranog novca se stalno povećava i samo ovakve povremene afere, kao što je ova koju je razotkrio ICIJ-a, sporadično zatalasaju površinu kriminalnog mora.
