Da je napravio samo te slavne "Kauboje" u zagrebačkom Teatru Exit, redatelj Saša Anočić bio bi upamćen u domaćem kazalištu kao netko tko je uspio kreirati nešto zaista iznimno, izvan uobičajenih očekivanja i iznad dometa standardnog kazališnog repertoara. A bilo je takvih njegovih predstava još: uzbudljivih, uvrnutih i ludih. "Kauboji" su se s nesmanjenom žestinom igrali još od 2008. godine, karata za njih u pravilu nije bilo ni za lijek, izvedeni su više od 500 puta i vidjelo ih je sigurno na desetke tisuća ljudi. Laka zabava? Ne! Baš ta predstava, koja naoko sliči na kakvu šarenu komediju za široke narodne mase, predstavlja obrazac neuhvatljive teatarske čarolije i začudne poetske mašte, kojima je Saša Anočić posvetio čitav svoj život. Gledali su je i znani i neznani, i profesionalni kazališni kritičari i svakodnevni ljudi, i teoretičari i zaljubljenici u teatar, a pokojni Jovan Ćirilov, nekadašnji umjetnički direktor avangardnog međunarodnog kazališnog festivala BITEF, došao je specijalno iz Beograda da je pogleda. Nakon izvedbe je rekao: "Ovako se od mjuzikla pravi umjetničko čudo." Potpisnik ovih redova nakon premijere zapisao je pak kako "Kauboji" nisu tek lagana parodija na temu Divljeg zapada, iako vestern-detalji pršte na sve strane, "nego suvremeno neurotični antimjuzikl, u kojem su sadržana pitanja o golom preživljavanju, očajnička žudnja za zaboravljenom radošću, histrionski prezir prema svim vrstama sitničavosti i intimna priča o usamljenosti i prijateljstvu".
Ova predstava zaista živi vječno, dok nas je njezin autor Saša Anočić napustio iznenada u utorak, 4. svibnja i to, nažalost, zauvijek. Svi su tom tragičnom viješću kao gromom pogođeni, zavijeni u crno njegovi su bližnji, utučeni su prijatelji, kolege i ljudi u teatrima i oko njega. I ponovno isto nemoguće pitanje: pa još do prije koji sat Anočić je držao probe za predstavu "Iz života kukaca" u Splitu... Anočićeve predstave svjedoče koliko ljudska fantazija može biti veličanstvena, ali njegov iznenadni odlazak govori kako je sve s nama na ovom svijetu zapravo samo kockanje, tajna i neizvjesnost.
Anočićeve "Kauboje" gledali su i znani i neznani, i kazališni kritičari i svakodnevni ljudi, i teoretičari i zaljubljenici u teatar, a Jovan Ćirilov zbog njih je došao specijalno iz Beograda. Nakon izvedbe je rekao: "Ovako se od mjuzikla pravi umjetničko čudo"
Saša Anočić je bio kazališni redatelj i glumac i to nisu bile samo tehničke specifičnosti njegove profesionalne karijere: pozornica je bila apsolutni prostor njegovih razbarušenih misli, nemirnih pokreta i njegove osjetljive duše. Gledajući ružne stvari oko sebe, on je bio čovjek ispunjen tugom, bojao se onoga što dolazi i što nas tek čeka i ta sjeta ispunjena nekom mahnitom željom za komikom neprimjetno je, ali konstantno strujala njegovom pozornicom. U njegovoj predstavi "Gospodin Nitko" sve se urotilo protiv tog glavnog antijunaka, ali je Anočić onom malom čovjeku u publici, kroz humor i apsurd na pozornici, pokušao pružiti priliku da barem malo predahne i da se u kaosu stvarnosti nekako susretne sam sa sobom. Još nedavno je govorio: "Radi se o tome da pojedinac pokuša steći i pronaći vlastitu snagu kroz neku vrstu nježnosti prema sebi i prema drugima. Ne putem grubosti nego kroz humor, ironiju, sarkazam, razumijevanje vlastitih i tuđih slabosti..." U tom smislu tipična je njegova hvaljena predstava "Smisao života gospodina Lojtrice" u kojoj zdrav čovjek postaje odjednom bolestan, a "zdravo društvo" puca od truleži.
Ta briga za obične ljude i doživljaj igre kao lijeka za sve nedaće doveli su Sašu Anočića i do djece: sijaset njegovih predstava i uloga bilo je njima posvećeno ("Alisa", "Pinokio", "Frankenstein"), a i sam je jedno vrijeme vodio dječje kazalište Trešnja. Volio je život kao strip i "vedar pogled na svijet" u stilu Montyja Pythona. Privatno, do posljednjeg daha, govorio je kako se među svoje četvero djece zapravo osjeća najbolje.
Režirao je uzduž i poprijeko u brojnim kazalištima, za svoje predstave, kao i za uloge, u teatru i na filmu, nadobivao se nagrada tušta i tma, ali za njega uspjeh nikada nije bila njegova glavna premija. Radio je autsajderske predstave za većinu autsajderskih ljudi tu među nama i poistovjećivao se i suosjećao s njima. Umjesto bilo kakve posebne estetike, njegov produhovljeni pesimizam i krajnje sagorijevanje na društvenoj ivici noža, bliskost komike i smrti, bili su njegovi motivi da se uopće pojavi i nešto kaže na pozornici.
Ako je riječ o Anočićevoj duši i njegovoj poetici, onda nije nevažno reći da je on tu osjetljivost prema sebi i drugima pokupio, između ostalog, u rodnoj Slavoniji, za koju znamo, preko tugaljive muzike, šokačke zafrkancije i nostalgičnog derta, da sentimentalnost struji slobodno tom ravnicom i nitko je zaustaviti ne može. Anočić je govorio kako je ta ravnica propala, kao što je i štošta propalo, ali da će se on baš zato u nju zauvijek vratiti. Dolazio je iz Zagreba često u Osijek, predavao na tamošnjoj umjetničkoj akademiji, ali se u taj Macondo, u tu svoju magičnu ravnicu, nikada nije uspio vratiti.
Anočićeve predstave nisu uvijek najbolje prolazile kod kazališne kritike, ali to mu je, ako se bolje pogleda, više išlo u prilog nego obratno. Neki kritičari su govorili da su mu predstave previše duge, neki da su ponekad nerazumljive, ali u tome i jest alkemija lucidnosti usamljenog pojedinca kakav je bio Anočić. Njegove predstave, i one koje su dobivale nagrade i one koje su dobivale negativne kritike, izgledaju kao da su izašle iz svojevrsnog kabineta doktora Caligarija, iz mašte, fantazije i sa stotina papirića ludog umjetnika. "Olovka, bijeli papir, kava, cigareta, noć", znao bi govoriti o svom načinu rada Saša Anočić. Stara izreka glasi da je u teatru bolje izabrati fantastičan neuspjeh nego mlaki uspjeh, i za tim fantastičnim, nježnim i duhovitim uvijek je, od početka do tog utorka, tragao ovaj redatelj – pa što košta da košta.
U nekoj kombinaciji Marinkovićevog junaka Melkiora i živog Džonija Štulića, Anočić je preživio i raspad Jugoslavije i ratove i kasniju društvenu depresiju, ali nekako je uvijek bio, ujevićevski rečeno, nespravan za problem. "Ne znam kamo pripadam, niti sam ikada znao", rekao je u svom posljednjem intervjuu Saša Anočić.
