Usporedba francuskog predsjednika Emanuela Makrona sa Slobodanom Miloševićem na prvu se loptu čini nategnutom, pa i neukusnom. Predsjednik druge po snazi države u Europskoj uniji i čovjek koga je samo smrt u zatvoru spasila od haške optužnice. Pa ipak, veže ih jedan, ali bitan element. Makron danas vidi budućnost EU-a u jačanju unitarne države, kao što je bio slučaj i s Miloševićem i nekadašnjom Jugoslavijom. Do izvjesne mjere čak je i metoda ista. U oba slučaja račun se ispostavlja manjima i slabijima. Milošević je želio uspostaviti dominaciju Srbije posrednim ukidanjem ravnopravnosti republika, što bi se ostvarilo uspostavljanjem izbornog sustava po principu jedan čovjek – jedan glas. On je to nazivao modernom federacijom. Srba je, naravno, u Jugoslaviji bilo najviše. Da ih je bilo najmanje, za njega bi i modernost bila sasvim drukčija. Makron sada, u programatskom govoru na pariškoj Sorboni koji je odjeknuo jače od svih zvona katedrale Notr-Dam, zagovara EU s dvije brzine. Zemlje koje su uvele zajednički novac, euro, trebale bi ubrzano graditi jedinstvenu državu, dok bi ostatak Unije ostao izvan nje. Doduše, i njima bi to bio cilj, ali prema kome se kreću po onoj ciničnoj dosjetki – pohiti polako. U oba slučaja, i Miloševićevom i Makronovom, sustav se gradi prema vlastitim interesima, pri čemu se žrtvuju interesi nekih drugih.

Sudeći po tome, gospodin Makron, a ni drugi koji se u Europi oduševljavaju istim konceptom, nisu ništa naučili iz strašnog jugoslavenskog iskustva. Za nas u Hrvatskoj posebno je važna teza o dvije brzine, ali za cijelu Uniju mnogo je gore uvođenje unitarne države. To je ravno njenom samoubojstvu.

Hrvatska je imala određene ekonomske koristi od članstva, u prvom redu zahvaljujući novcu iz fondova Unije i lakšoj trgovinskoj razmjeni. Vjerojatno su u pravu oni koji tvrde da je blagi ekonomski oporavak samo rezultat povoljnijih vjetrova koji su zapuhali u Europi. Ali Hrvati to, uglavnom, nisu osjetili na vlastitoj koži, osim što im je građanstvo Unije otvorilo mogućnost da egzistenciju potraže negdje na zapadu. Ništa nisu promijenila ni sva ona silna pristupna poglavlja, sva ona europska pravila kojima se zemlja navodno godinama prilagođavala. Nakon svega, Hrvatska je ostala kakva je i bila. Korumpirana, s neefikasnim pravosuđem, političarima i birokracijom koja kao da je prepisana iz starih Nušićevih komedija. I s građanima koji su potpuno nezaštićeni od podivljalog činovništva. Europska unija, stvorena poslije Drugog svjetskog rata da bi spriječila obnovu fašizma, nije poslužila ni kao glogov kolac za povampireni hrvatski fašizam. Sasvim suprotno, suočena s plimom izbjeglica, ona je i sama počela pokazivati sve jače simptome zaraze.

Što u takvoj situaciji za Hrvatsku znači uspostavljanje Europe s dvije brzine, odnosno zemalja i europskih građana drugog reda? To da Europa od nas diže ruke i namjerava se ubuduće baviti samo svojim poslovima i interesima. (Na izvjesni način ona je to radila i dosad.) Rečeno izravno, bez formulacija koje trebaju poslužiti kao sedativ, to je oblik isključivanja dijela zemalja iz punopravnog članstva. I to ne onih koje same ne žele jače povezivanje u unitarnu državu, već po spisku koji je gospodin Makron precizno definirao. Eurozona naprijed, ostali stoj! Kakvi bi ubuduće trebali biti međusobni odnosi zemalja iz novostvorena dva dijela EU-a? Je li u takvim uvjetima uopće moguće izbjeći logiku sadržanu u onoj latinskoj, da što priliči Jupiteru, ne priliči volu?

Pravi se pakao, međutim, priprema tek u onom naprednom dijelu Unije koji treba gigantskim koracima krenuti u navodno svijetlu budućnost unitarne države. Makron tu najavljuje da bi se već na sljedećim izborima polovicu zastupnika Europskog parlamenta trebalo birati na transnacionalnim listama. Što je to nego Miloševićeva modernizacija, po principu jedan čovjek – jedan glas? Jugoslavija je, inače, bila bitno ravnopravnija od Europske unije. U njoj su sve republike, bez obzira na broj stanovnika, imale jednak broj zastupnika u Saveznoj skupštini i jednak broj saveznih funkcionara. (Na primjer, svaka republika po 16 ambasadora.) U Uniji sve ovisi o veličini i brojnosti članica. Pa ni to nije dovoljno. Bitan je, međutim, novac. Po novom, EU bi morala imati jednog ministra financija i proračun eurozone, odnosno glavnog dijela EU-a koji bi se ujedinjavao maksimalnom brzinom. Iz njega bi se financirala i jedinstvena vojska, što vjerojatno znači da bi nova EU ubuduće postala imperijalna. (Neke članice bile su to i dosad. Francuska je zbog demokracije bombardirala Gadafijeve snage u građanskom ratu u Libiji, osiguravajući tako naftu svojim kompanijama.) Jugoslavija je imala bitno manji proračun (devet milijardi dolara) nego danas samo Hrvatska, pa su ipak svi vjerovali da su eksploatirani.

Kako će se upravljati novcem Unije nakon što se uspostavi parlament izabran na transnacionalnim listama? Svi potresi u europskim višenacionalnim državama kojima posljednjih godina svjedočimo događaju se zbog novca. Bogata Katalonija želi se odvojiti od Španjolske, jer je izračunala da u njen proračun više uplaćuje nego što iz njega dobiva. Isto je u Škotskoj, a trajno vri u Belgiji, pa i Italiji. Kako će reagirati Unija na nepoštovanje unitarne države? Hoće li nova europska vlada slati policiju u neposlušne članice, kao što ju je španjolska vlada poslala u Kataloniju? Ili će slati vojsku, kao nekada SSSR i njegove saveznice u Čehoslovačku? Ili će se sve to srušiti kao kula od karata, što zapravo i jeste. I svesti na ono na što se do danas svela Europska unija.

Kao Zajednica za ugljen i čelik, što je bio njen prvi oblik, ona je imala mnogo više ideala nego sada. Osnovna misao je bila da se povezuju ljudi a ne države, a glavni cilj je bio onemogućavanje ratova. Od tada mijenjalo se ime, pristupale su nove zemlje, a razvoj je imao dva pravca. Prvo je prevladavalo stvaranje zajedničkog ekonomskog prostora, a postupno i jedinstvene europske civilizacije i reda. Sve to sa samorazumljivom mjerom ravnopravnosti. Ali promjene poslije urušavanja sovjetskog bloka, širenja globalizacije i dominacije krupnog kapitala zahvatile su i EU. Prava vlast u Uniji prestaju biti njeni legalni organi i moć prelazi u ruke banaka i krupnih korporacija. Ujedinjeni ljudi više ne znaju koristi li Unija njima ili služi kapitalu koji ih nemilosrdno eksploatira. Europska socijalna država eutanazirana je pod okriljem Unije, dok su ojačale nacionalne države. Odluka Britanaca o izlasku, donesena na referendumu, i to na iznenađenje i razočarenje britanskih političara, rezultat je takvog stanja. (Iako ni izvan Unije običnim Britancima neće biti ništa bolje.) Traži se kamen mudraca koji će smanjiti tenzije i popraviti takvo stanje. Emanuel Makron doživjet će razočaranje, kao i svi alkemičari prije i poslije njega.