Moglo bi se reći da reakcije domaće kritike na dugometražni debi Darija Lonjaka "Divljaci" više govore o profilu naših kritičara nego o profilu filma. Od trenutnih 12 prikaza dostupnih na Imdb-u čak 11 ih je pozitivnih, od čega većina izrazito pohvalnih. Naši kritičari silno čeznu za hrvatskim user friendly filmom koji će vratiti publiku u kina na domaći proizvod, a frustracija koja proizlazi iz nezadovoljenja te čežnje rezultira time da se jedan u najboljem slučaju kvalitativno donekle korektan uradak prima s maksimalnom naklonošću, ponekad i na granici oduševljenja. Ispada da je veliko čudo što su Hrvati proizveli žanrovski film čiji je primarni cilj privlačenje široke publike, pa sama ta činjenica takvom filmu osigurava intenzivno gledanje kroz prste. Pritom se rade usporedbe sa susjednom srpskom kinematografijom spram koje se konstantno uzgaja kompleks manje vrijednosti, jer se daleko više želi da hrvatski filmovi u hrvatska kina privlače stotine tisuća gledatelja poput srpskih u srpska (pri čemu se previđa da to i srpskim filmovima sve rjeđe uspijeva), nego što se priželjkuje umjetnički osobito vrijedno nacionalno ostvarenje. Sustav vrijednosti u sferi umjetnosti en general je krivo postavljen, tržišna logika svugdje se promovira pa svakako nije iznenađenje da se u najskupljoj branši, kinematografskoj, zahtijeva komercijalnost, koliko god ona bila neostvariva u zemlji s manje od četiri milijuna stanovnika.
Tako dakle stvari stoje kontekstualno. Sami "Divljaci" kao svoj najveći adut ističu vlastiti žanr – akcijsku komediju. Posezanje za njom samo po sebi trebalo bi donijeti svježinu jer taj žanrovski hibrid u nas je vrlo rijedak. U dobre strane filma zasigurno ide narativna struktura s podosta izražajnih likova, što je više zasluga (jako) dobrih glumaca nego scenarija – tjelesno prezentan i samouvjeren Alen Liverić kao stvoren je za akcijskog junaka, u nas filmski neznani srpski glumac Branko Janković vrlo je uvjerljiv kao njegov fizički i moralno inferiorni sidekick, dok se na neprijateljskoj strani ističu Mijo Jurišić kao istovremeno gracilnija i oštrija verzija Liverićeva lika i slabo nam znani Nerman Mahmutović kao prostodušni invalidni tehno-genijalac. Glavni pak problem filma njegova je nevjerojatna neaktualnost. Proizvodnja dugog filmskog metra zahtijeva vrijeme, ali ako je inicijalna kapisla radnje finale svjetskog prvenstva u nogometu 2018., kako je moguće da u pograničnom pojasu Hrvatske i Bosne, gdje su zbivanja smještena, u filmu koji pred publiku izlazi 2022., in tema budu islamistički teroristi (brojni i naoružani do zuba), a ne migranti? Takvo pomanjkanje autorskog osjećaja za društveni i politički aktualitet ogroman je minus, tim prije što se isticanje terorističkog islamizma na tlu susjedne države, usmjerenog protiv Hrvatske, itekako može doživjeti kao zlonamjerno, mada se čini puno vjerojatnijim da je posljedica ideološke neosviještenosti i žanrovske zaigranosti scenarista (uz režisera Lonjaka tekst potpisuju "majstor" trasha Velimir Grgić i književnik Ivo Balenović) nego neke promišljene desničarske ideologije. U tom smislu znakovito je cameo pojavljivanje Emira Hadžihafizbegovića na samom kraju, koji svojim prisustvom, kao što je netko napisao, ideološki amenuje film. Pitanje je, međutim, kako bi taj dobro znani arbitar ideopolitičke podobnosti iz bošnjačke perspektive, istu ideologiju vrednovao da je stigla iz Srbije.
"Divljaci" su film čija je glavna ambicija žanrovska funkcionalnost i tu ambiciju ostvaruje slijedeći žanrovske klišeje, bez naročite želje da pruži originalniji prinos, kamoli da žanr subvertira. Osnovna ambicija je zadovoljena, film je gledljiv, no problem je u tome što autori i kinematografija koji si postavljaju tako skromne ambicije nemaju relevantnu budućnost.
