Za desetak će dana već dva mjeseca da dvojica komšija svakodnevno ručaju zajedno, i to pod otvorenim nebom – u dvorištu jednog od njih. Taj jedini topli obrok dovoze im volonteri, negdje između 13 i 14 sati. Luka i Joco Demonja iz banijskog sela Vlahović nisu bliski rođaci ali su u drugom ili trećem koljenu potomci svog prezimenjaka, proslavljenog partizanskoga komandanta 12. Slavonske divizije i narodnog heroja Nikole, čije se ime u ovim krajevima još uvijek izgovara s velikim poštovanjem.
Obojica Demonja dobila su nakon velikog potresa crvene naljepnice na kućama, koje su spremne jedino za rušenje: toliko su, naime, oštećene da je u njih opasno ulaziti, makar nakratko. Stoga jedini pripremljeni obrok u danu radije pojedu u dvorištu, pod vedrim ili oblačnim nebom.
Molim vas, napišite da treba hitno nasuti stazu do naše kuće. Sad nakon potresa ima barem dovoljno šute i materijala za nasipanje, ironično rezonira Joco Demonja
- Na dan potresa, tog 29. decembra koji nikada neću zaboraviti, bio sam sa suprugom Miljom u Srbiji, odnosno u Šapcu. Ni deset minuta nakon što je zatreslo vidjeli smo na izvanrednim vijestima da je pogodilo Baniju. Već za koji trenutak komšija me telefonom obavijestio da je puno kuća u našem selu prilično oštećeno, među njima i moja, ali da, nasreću, nema ljudskih žrtava. Nismo časili ni časa, sjedosmo odmah u auto i već smo predvečer bili u Vlahoviću. Kad smo ugledali kuću, supruzi i meni se od šoka noge odsjekoše: posvuda, izvana i iznutra, popadali su cigle, grede i beton u hrpi visokoj do koljena. Nijedna se vrata nisu dala otvoriti, a kroz pukotine je obilato dopirala danja svjetlost. No prije nego li ću sve detaljnije pregledati, morao sam se pobrinuti za vidno uznemirenu suprugu – priča nam Luka.
Dvadesetak dana poslije toga par je noćio u podrumu dvorišne šupe, bez vode i struje. Tlo se nikako nije smirivalo, što jači a što slabiji potresi nizali su se svakodnevno. Milja se s time više nije mogla nositi, pa ju je muž odvezao u Šabac i istog se dana sam vratio na razrušeno ognjište.
Tri dana nakon potresa statičari su detaljno pregledali kuću, označili je crvenom naljepnicom i upozorili Demonje da više ne smiju ulaziti ni u štalu, odnosno da je stanje objekata nepopravljivo.
- Ovu je kuću 1970. izgradio moj pokojni otac Slavko; mnogo čega su se moji roditelji morali odreći da do toga dođe. Tu sam rođen, tu sam proživio djetinjstvo i prvu mladost. Taman kad sam počeo stasati u pravog muškarca, došao je onaj prokleti rat, pa ostavismo imanje i pobjegosmo, kao i svi naši susjedi, glavom bez obzira u Srbiju. Ondje smo, u Šapcu, tata i ja zasukali rukave, pa u nekoliko godina sagradili novu kuću. No, Banija nam je bila u glavi i srcu, pa smo se za pet godina vratili u Vlahović, gdje nas je dočekao tek do temelja popljačkan dom, bez vrata i bez prozora. I opet je bilo 'hajde, Jovo, nanovo'. Prije sedam godina je otac umro i sve si mislim sada da je bolje tako: da je doživio ovaj potres, srce bi mu puklo! A moja Milja i ja, ne znamo sada ni što ćemo ni kako ćemo. Nisam siguran da imam snage još jednom krenuti ispočetka, od čiste nule. Prije više od mjeseca obećali su mi kontejner, ali nikako da stigne. Zato spavam u vlažnom podrumu, bez struje, vode i sanitarnog čvora. Kao što vidite, ručam pod vedrim nebom, a navečer odem do komšija pogledati TV-dnevnik – zdvaja Luka, koji za život privređuje obrađujući 15 hektara vlastite zemlje.
Premda par najhladnijih mjeseci, kad nema radova, provodi u Šapcu, na banijskim je njivama za toplijih dana od jutra do sutra. Ali ako ga država ostavi na cjedilu i ne sagradi mu novu kuću, morat će otići opet za Srbiju unatoč tome što mu je draže noćiti u vlahovićevskom podrumu nego u nekom šabačkom dvorcu.
- Ima tu još jedna stvar: prije devet godina istekla mi je osobna iskaznica, a u MUP- u su mi kazali da novu ne mogu dobiti jer imam kuću u Srbiji. A kad sam zapitao službenicu kako ću onda bez osobne registrirati traktor kojim svakodnevno obrađujem svoje njive ovdje, rekla mi je da ga registriram na komšiju! Otad se po tom pitanju snalazim kako znam i umijem. Nećemo onda za novine puno po tome čačkati, jer bismo obojica mogli naje.... - kaže nam naš prvi sugovornik.
Gotovo istodobno s ručkom, u dvorište ulazi Lukin prijatelj Joco, susjed s kojim ionako dugo dijeli sudbinu banijskog sela, a odnedavno tu zlokobnu crvenu naljepnicu na kući. Sada dijele i obrok na dvorištu, a to im je prilika da popričaju o nevoljama i učvrste svoje prijateljstvo.
- Moja je kuća skoro sva urušena: popucali su se zidovi razdvojili, a ulaz je zatrpan do te mjere da se u nju uopće ne može ući. I da može, ne smije. Kazali mi statičari kad su stavljali crvenu naljepnicu da se ni slučajno ne igram sa životom! Kako sa mnom živi bolesna 74-godišnja majka, dobili smo kontejner, no on je toliki da jedva mi stanemo u njega; druge su nam stvari zatrpane u kući ili vani, pa bi nam trebalo još nekakvo spremište ili kamp-kućica da ih sačuvamo pred oborinama. Kad poručam kod Luke, ponesem majci ručak do našeg kilometar udaljenog odvojka, no blata je toliko da jedva pješice prođem tim putem! Molim vas, napišite da treba hitno nasuti tu stazu. Sad nakon potresa ima barem dovoljno šute i materijala za nasipanje - ironično zaključuje Joco Demonja.
