Dok su zabrinuti pogledi stanovnika Hrvatske Kostajnice koji žive u ulici Stari Put, bili uprti prema nabujaloj Uni koja je prijetila gradu, u pol bijela dana, u utorak, 13. ožujka, zagrmjelo je iza njihovih leđa. Kubarino brdo povrh njihovih kuća prepolovilo se i tisuće tona zemlje sručilo se na desetak obiteljskih kuća.
Vremena za bijeg bilo je svega nekoliko sekundi, na svu sreću, dovoljno da prestravljeni stanari pobjegnu glavom bez obzira ispred stravičnog zemljanog cunamija, rijetko zabilježenog na ovim prostorima. Poput kule od karata kuće su se pomaknule klizištem i srušile do temelja, a tone zemlje i građevinskog materijala zatrpale su sve što je desetljećima marljivo građeno. Zatrpano je i uništeno sve osim njihovih golih života. Cijeli grad istog je trenutka zaboravio na prijeteću poplavu i svi koji su na bilo koji način mogli pomoći, stuštili su se podno Starog Puta, prihvatili šokirane stanovnike srušenih kuća, pružili im svesrdnu i neophodnu pomoć u svakom pogledu. Policija, djelatnici Općine, Hitna pomoć, Crveni križ, vatrogasci, električari, pripadnici Gorske službe spašavanja, znani i neznani građani angažirali su se odmah kako bi pomogli unesrećenima.
Već sutradan, niti petnaestak sati od nemilog događaja, u Kostajnicu je stigao tim Srpskog narodnog vijeća čiji je zadatak bio upoznati se sa situacijom i na najefikasniji način pomoći koliko se može. Mještani Kostajnice Miloš i Mira Marijanović u nekoliko sekundi ostali su bez ičega.
- Odjednom sam osjetio i čuo škripu ulaznih stepenica. U prvi mah sam pomislio da je riječ o podzemnoj vodi koja nadire, a kada sam vidio da puca balkon, znao sam da je nešto gore. Povikao sam sinovima Petru i Ognjenu da bježe van. Skočili su s balkona koji se urušavao i tako su spasili glavu, a supruga je već bila vani. Nakon toga, sve se stropoštalo. Sve je sravnjeno sa zemljom, a ja sam u posljednji trenutak izbjegao sigurnu smrt. Sve nam je zatrpano; automobil, namještaj, dokumenti, nešto novca, sve što smo kućili cijeli život. Moramo krenuti potpuno ispočetka, od nule. Ali znam jedno, živ čovjek sve može i mi se ne bojimo, pogotovo sada kada smo vidjeli koliko je znanih i neznanih ljudi ponudilo pomoć. Mnogo puta smo moja supruga i ja pomagali drugima u nevolji. Evo, došli smo i mi sada na red. Znamo da će nam mnogi pomoći i to nas ohrabruje – kaže Miloš.
- Još nisam svjesna što se dogodilo, ali znam jedno – uvijek sam bila borac i ne sumnjam da će moja obitelj jednoga dana opet doći na svoje – odlučna je i hrabra Mira Marijanović.
Mićo Jakšić (78) i njegova supruga Marija (74) jedva su izvukli živu glavu kada se prepolovilo Kubarino brdo i krenulo prema kućama.
- Nikakve naznake da će se to dogoditi nije bilo i to je najstrašnije od svega. Sreća je da nitko nije poginuo. Čuo sam dva snažna zvučna udara poput grmljavine groma, a onda su kuće počele pucati. Supruga je sasvim slučajno već bila vani, ja sam navrat-nanos izletio u posljednjem trenutku, a onda se cijela kuća jednostavno složila kao kula od karata. Pod tom gomilom sve nam je ostalo, čak i cipele – govori Mićo.
Vidno potresena Mićina supruga Marija, još uvijek u nevjerici i šoku, jedva je zborila.
- Vidite, najviše od svega nakon tog nemilog događaja, pomogle su mi suze i zabrinuti, suosjećajni pogledi drugih ljudi. Tada sam shvatila da Mićo i ja nismo sami, to mi je dalo veliku snagu i vjeru. Odjednom su nekakve politike, nacionalnosti, razmirice, novac i druge gluposti postali jako sitni i nevažni. Pojavili su se ljudi – kaže Marija.
Veliku hrabrost i požrtvovnost pokazali su djelatnici lokalne Elektroprivrede koji su odmah poslije rušenja kuća otišli na mjesto događaja kako bi prekinuli napajanje strujom. Kako se tlo još pomalo micalo, dva vozila su im ostala zarobljena, ali su se uspjeli izvući nakon isključenja struje.
Predstavnici SNV-a, Tatjana Dragičević i Milorad Repija, odmah po dolasku stupili su u kontakt s obiteljima Jakšić i Marijanović, pomno saslušali probleme i donijeli odluku što je najpotrebnije učiniti.
- Odmah smo s ovim ljudima, sada beskućnicima, primljeni kod član gradskog VSNM-a Pere Samardžije koji nas je informirao o svemu pa smo razradili plan kako pomoći. Zaključili smo da je potrebno prije svega kupiti najosnovnije stvari kao što su odjeća, obuća, mobiteli i još ponešto, jer je ovim porodicama sve što imaju duboko zatrpano, vjerojatno i uništeno. Mariju Jakšić i Miru Marijanović odvest ćemo u Sisak i prema njihovoj želji kupiti sve što im treba te ih vratiti u Kostajnicu. Toliko možemo učiniti za sada, a za kasnije ćemo vidjeti – kaže Milorad Repija.
Tatjana Dragičević, u SNV-u zadužena za socijalna i humanitarna pitanja, ima drugi zadatak.
- Ovo su prvi sati nakon katastrofe i jasno je da je ovoga trenutka tim ljudima potrebna praktična pomoć u lijekovima, hrani, novcu, odjeći i obući. Čini mi se da se to ovdje dobro odrađuje, da su mnoge institucije i pojedinci uključeni u rješavanju njihovih praktičnih problema kao što je smještaj i slično. No kad sve to prođe, na površinu će izaći stres i zebnja, strah od budućnosti, možda i beznađe. Tada će isto tako trebati pomoć, ali druge vrste, jer je svakako riječ o traumi. Ljudi će vrlo brzo spoznati da su u nekoliko sekundi izgubili sve što su imali. Svakako će im trebati izvjesna psihološka pomoć, ali meni se čini da je riječ o ljudima koji su vrlo hrabri, svjesni onoga što se dogodilo i koji će bez sumnje, uspjeti prebroditi nesreću. Očigledno su se u životu nosili s brojnim nevoljama, pa imaju kapacitet da se nose s onime što ih je zadesilo, ali s tim se ne smiju nositi sami, već im treba ljudski i stručno pomoći – mišljenja je Tatjana Dragičević.
