Nakon što su u Orašju, u Bosni i Hercegovini, početkom prošlog tjedna uhapšena desetorica Hrvata osumnjičena za ratne zločine nad Srbima 1992. i 1993., hrvatski premijer Andrej Plenković izjavio je ovo: ‘O hapšenju pripadnika HVO-a u Orašju obavijestili smo Europsku uniju i NATO.’ Identičnu izjavu ponovio je i Davor Ivo Stier, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova, i to više puta u toku jednog dana. U hrvatskom političkom životu godinama unatrag nije izgovorena tako stupidna i jadna rečenica, čije vlasništvo pritom dijele aktualni premijer i aktualni potpredsjednik Vlade. Stupidna zbog očekivanja da će EU i Sjevernoatlantski savez podržati prilično neskriveno zalaganje Republike Hrvatske da se poštede i zaštite osumnjičenici za ratne zločine s hrvatskim državljanstvom od istraga i optužnica bosanskohercegovačkog Tužiteljstva. A jadna stoga što se isprazno poziva na pokroviteljstvo moćnih saveznika u sporu s politički nestabilnijom i ekonomski slabijom državom koja ne pripada spomenutim asocijacijama. Takvo djetinjasto zalijetanje, osim općenitoj političkoj nedoraslosti, ponajprije valja pripisati panici i konfuziji što su dohvatile hrvatski državni vrh kad se doznalo za uhićenje umirovljenog generala HVO-a Đure Matuzovića, zapovjednika obrane Orašja, i još devetorice bivših pripadnika HVO-a i lokalnih policijskih struktura iz tog dijela Bosanske Posavine. Konfuzija je pojačana i paranojom zbog toga što su se hapšenja zbila dan-dva poslije Plenkovićevog službenog posjeta Bosni i Hercegovini, pa su svi histerično ponavljali pitanje: zašto baš Hrvati i zašto baš sad?

‘O hapšenju pripadnika hvo-a u Orašju obavijestili smo eu i nato’, izjavio je premijer Plenković. Isto je ponovio, više puta u toku jednog dana, i Davor Ivo Stier. U hrvatskom političkom životu godinama unatrag nije izgovorena tako stupidna i jadna rečenica

To pitanje – zašto baš sad? – bilo bi, naravno, potegnuto uvijek, kad god da su se uhićenja dogodila, jer to je instinktivna reakcija svih koji žele relativizirati činjenicu da su zločini počinjeni i da krivci moraju biti kažnjeni. To pitanje samo otvara vrata iznošenju zavjereničkih teorija čiji je smisao zamagliti osnovno, a što se tiče Orašja, osnovno je da je ubijeno sedmero srpskih civila te da su postojali logori u kojima su mučeni i silovani ratni zarobljenici i civili. Istraga i sudski postupak služe tome da se ustanovi jesu li za te zločine krivi Matuzović i ostali pritvoreni ili su odgovorni neki drugi ljudi. Ne može se isključiti da se Tužilaštvo BiH vodilo političkim motivima odlučujući o tome kad će izvaditi iz ladice ‘slučaj Orašje’, i teško je staviti ruku u vatru da nije bilo etničke selekcije pri određivanju koga će se u ovoj turi hapsiti a koga neće za oraške ratne zločine, no sve to je sfera nagađanja i olakog zaključivanja, za razliku od onoga što je nepobitno, a nepobitno je da Tužilaštvo BiH nije zločine izmislilo i isfabriciralo, nego ih je istražilo i dokumentiralo. Osim zločina u Orašju, nepobitno je i to da oni hrvatski funkcionari koji govore o političkoj instrumentaliziranosti Tužilaštva BiH uopće nisu upućeni u akcije i rezultate te institucije u progonu ratnih zločinaca, jer da jesu, ne bi valjda tako govorili: istrage i optužnice bosanskohercegovačkih tužitelja dosad su dovele do toga da je za zločine protiv čovječnosti osuđeno više od 150 državljana BiH, na ukupno više od dvije tisuće godina robije, a među njima su i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati. U protekle dvije-tri godine – uglavnom u Hercegovini – uhapšena je pa zatim procesuirana nekolicina pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji su neposredno sudjelovali u zločinima nad Bošnjacima i Srbima, ali nitko oko toga nije dizao političku graju, nije bilo domoljubne histerije i zapomaganja u smjeru jače braće sa Zapada. Da se poslužimo omiljenim pitanjem naših teoretičara urote: zašto baš sad?

Donekle se svakako radi o tome da nije uhapšen neki anonimus, već je osumnjičen umirovljeni general HVO-a i HV-a. Matuzović je, inače, prvi uhapšeni, ali ne i prvi optuženi umirovljeni general u BiH: krajem prošle godine Tužiteljstvo BiH osumnjičilo je umirovljenog generala HVO-a i HV-a Zlatana Miju Jelića, ratnog zapovjednika Vojne policije HVO-a i Specijalne policije MUP-a Herceg-Bosne, za zločine nad bošnjačkim civilima u Mostaru 1993. i 1994. godine. No Jelić nije uhićen, jer se na vrijeme sklonio u Republiku Hrvatsku, gdje živi kao slobodan i ugledan građanin, pa je izostala medijsko-politička drama.

Ovo je također početak, i to katastrofalan, intenzivnih akcija Plenkovićeve vlade i cjelokupnog državnog aparata vezanih uz izricanje pravomoćne haške presude Jadranku Prliću i ostalima. Ona će biti obznanjena za ravno godinu dana, a Hrvatska će poduzimati sve da iz nje nestane barem kvalifikacija o udruženom zločinačkom pothvatu

Prije svega, međutim, radi se o isforsiranom pokušaju da se improviziranim političkim pritiskom i manipulacijama zaustavi ili u što većoj mjeri preventivno opstruira procesuiranje nekoć visokopozicioniranih časnika Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane za zločine na teritoriju BiH: to se, prije svega, odnosi na generale povezane s likvidacijom više od 180 srpskih civila u Mrkonjić-Gradu u listopadu 1995., a među tim generalima najistaknutiji su Damir Krstičević, aktualni potpredsjednik Vlade i ministar obrane, pa Ante Gotovina, Ante Kotromanović, Ljubo Ćesić, Željko Glasnović, Stanko Sopta… Hrvatska sad zahtijeva od bosanskohercegovačkog pravosuđa da ‘pročisti’ spisak osumnjičenih tako što će odbaciti ‘političke optužnice’, a jasno je da Hrvatska političkim optužnicama smatra sve one koje se tiču zapovjedne odgovornosti, odnosno one što sežu prema imenima popularnih hrvatskih generala. Ne vidi se pritom što bi to trebalo natjerati bosanskohercegovačko pravosuđe da sasvim zaokrene smjer u pogledu suđenja za ratne zločine, kao što se ne vidi ni to čime bi se eventualno odustajanje od pravde moglo argumentirati.

I još: ovo je početak – katastrofalan početak – vrlo intenzivnih političkih, diplomatskih, obavještajnih i lobističkih akcija Plenkovićeve vlade i cjelokupnog državnog aparata vezanih uz izricanje pravomoćne haške presude šestorici ratnih šefova Herceg-Bosne, Jadranku Prliću i ostalima, koji su u prvostupanjskom postupku osuđeni na kazne u rasponu od deset do 25 godina robije. Prema najavi iz Haaga, ta presuda bit će obznanjena za ravno godinu dana, a Hrvatska će poduzimati, i poduzima, sve da iz pravosnažne sudske odluke nestane barem kvalifikacija o udruženom zločinačkom pothvatu koji je predvodio Franjo Tuđman, a asistirali mu mnogi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Premda je Haški sud u srpnju ove godine odbio zahtjev Republike Hrvatske da se kao prijatelj suda uključi u žalbeni postupak u slučaju Prlića i ostalih, traju i trajat će hrvatski lobistički pokušaji u Haagu uz pomoć američke tvrtke Squire Patton Boggs. ‘Ne prihvaćamo koncept udruženog zločinačkog pothvata’, kazao je premijer Plenković na istoj onoj sjednice Vlade s koje je Bosni zaprijetio Europskom unijom i NATO-om. Što to znači? Da Hrvatska neće priznati pravomoćnu presudu UN-ovog suda za ratne zločine ako presuda bude nepovoljna za nju? Da će Hrvatska i dalje ostati gluha i slijepa za činjenice, a otvorena za urotničke teorije i samoviktimizaciju, čak i onda kad se, ili ako se, te činjenice potvrde u odluci Žalbenog vijeća?

Republici Hrvatskoj dakle sad konačno počinje stizati na naplatu dvadesetogodišnje kontinuirano zabijanje glave u pijesak u pogledu ratnih zločina u Bosni i Hercegovini, to jest u pogledu izravne umiješanosti službenog Zagreba u rat u susjednoj suverenoj državi. Račun dolazi na naplatu, a Hrvatska opet gleda kako se trikovima i spinovima izvući od plaćanja. Politika samoobmane svoj je formalni vrhunac doživjela 2000. godine u čuvenoj parlamentarnoj Deklaraciji o Domovinskom ratu, u kojoj je zapisano da je Hrvatska ‘vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica’. Sve Vlade, i desne i lijeve, i cijela politička elita, vladajuća i opozicijska, s izuzetkom nekoliko pojedinaca poput Stipe Mesića, i prije i poslije te deklaracije ponašale su se kao da bosanskih grijeha nema. Osim kad je riječ o suradnji s Haškim tribunalom: Hrvatska je, bez posebnog otpora javnosti i mimo serioznijeg medijskog interesa, isporučivala Haagu svoje optužene državljane i dokumentaciju o vojno-političkim operacijama Zagreba u BiH, ali to je činila stoga što je to bio jedan od ključnih preduvjeta hrvatske pomisli o članstvu u NATO-u i Europskoj uniji. Hrvatska je, što se tiče ratnih zločina općenito, činila samo ono najnužnije što je morala, a to se, gotovo u potpunosti, ticalo Haaga. Kad je Međunarodni tribunal obustavio otvaranje novih istraga i podizanje novih optužnica te najavio svoje gašenje, pa kad je još donesena oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču za zločine u Oluji, a pogotovo nakon što je Hrvatska 2013. ušla u punopravno članstvo Unije, vlasti ove zemlje pomislile su i ponadale se da je knjiga zločina zatvorena i da naprosto treba zaboraviti sva vlastita zlodjela koja Haag nije dospio procesuirati. Ne samo da su hrvatske vlasti tako pomislile i ponadale se, nego su to pretočile u političko-pravosudnu praksu, očekujući da se isto tako ponaša i Bosna i Hercegovina. Takvo očekivanje nije moglo biti utemeljeno ni na čemu racionalnom: takve misli mogle su se rojiti jedino u glavi zatrpanoj pijeskom.

Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske svih ovih godina nitko – osim službene politike – nije smetao da istražuje i progoni hrvatske državljane upetljane u ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa je utoliko deplasirano kad dužnosnici iz Zagreba s gađenjem na licu zbore o dnevnopolitičkoj upregnutosti Tužilaštva BiH i kompletnog pravosuđa u toj zemlji. Da su hrvatski tužitelji tokom proteklih dvadesetak godina reagirali samo na tekstove u hrvatskim medijima i pokretali istrage, što su zapravo morali da im je bilo imalo stalo do vlastitog profesionalnog integriteta, potpredsjednik Vlade Damir Krstičević danas bi bio ili slobodan građanin ili zatvorenik, a ne bi – kao prvi čovjek nacionalne sigurnosti – strahovao od prelaska državne granice. Da su hrvatski tužitelji i političari radili svoj posao, progon osumnjičenika za ratne zločine ne bi danas, više od dvadeset godina po svršetku rata, izazivao političku destabilizaciju i javnu histeriju.

Umjesto zakašnjelog suočavanja s onim što je Hrvatska činila u Bosni i Hercegovini i pune suradnje u otkrivanju i gonjenju ratnih zločinaca, Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović i sva ovdašnja politička elita krenut će stazom pritisaka, lobiranja, zakulisnih akcija, relativizacije i opstrukcije te opasne političke manipulacije, namijenjene skupljanju simpatija Zapada, čije će centralno mjesto zauzimati teza da Bosna i Hercegovina progoni Hrvate zato što su Bošnjaci i Srbi, za razliku od Hrvata i Hrvatske, protiv europskog i euroatlantskog integriranja BiH. Stupidno i jadno.