Opišite nam situaciju u Kistanju nekad i sad?
Kistanje su mjesto kod Knina koje su općinski status izgubile 1962. kad su pripojene Kninu. Nakon stagnacije, ranih 80-ih godina su se razvile do te mjere da smo imali 1.000 industrijskih radnika u dvije tvornice. Naravno ovdje je većinom agrarni kraj, a dio ljudi bavio se turizmom. Naročito su ljudi iz Biovičinog sela vrijedno radili razne rukotvorine koje su se prodavale na moru. Radilo se u tvornicama, bavilo se stočarstvom, školovalo djecu; kroz mjesnu školu je prošao velik broj budućih fakultetskih ljudi. Prije rata su Kistanje, ne računajući jednog-dva policajca, bile sto posto naseljene srpskim stanovništvom. Nakon Oluje dio izbjeglih se nije vratio, a doselili su Hrvati koji danas čine trećinu stanovništva općine. U početku je bilo malo problema, a sad se stanje smirilo koliko se dade jer smo shvatili da moramo živjeti zajedno. Crkveni ljudi se odavno druže i posjećuju, kao na lanjskoj 400-godišnjici postojanja Bogoslovije u manastiru Krka, a i mi u civilnim strukturama dajemo svoj doprinos suživotu. Nema nam druge; moramo živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. Sad imamo status općine koji je vraćen nakon rata, a najveći problem je što nema radnih mjesta. Postoje javni radovi kroz obilazak starih i nemoćnih, a postoji projekt da se u Biovičinom Selu, u zgradi nekadašnje škole, otvori veliki starački dom. On je potreban jer je veći dio autohtone populacije prešao 70 godina, dok su doseljeni u prosjeku mlađi. Pogoni ne rade, ali postoji stočarstvo, a u 14 sela zasađeno je 2.000.000 stabljika merkantilnog smilja koje je postalo brend ovog mjesta, a preko EU fondova napravljena je i destilerija. Proizvodnja je vrlo skupa, ekološka i ljudi su vrlo zainteresirani za projekt, ali se uglavnom još nisu udružili ili još nisu dobili poticaje. Stariji ljudi imaju nešto stoke sitnog zuba, najviše ovaca. Pršut i janjetina su nekad bili brend Kistanja, a selo Kolašac nazivalo se centar svijeta jer je tamo svaki petak prije rata bio najveći stočni sajam u Dalmaciji. Janjetina koja je bila na glasu kao najbolja u ovim krajevima zbog uticaja mora i vjetrova, odlazila je u Split, Zadar i druga turistička mjesta. Nažalost, i pored svega je 95 posto zemlje je neobrađeno i zaraslo u korov iako je podneblje dušu dalo za uzgoj ljekovitog kojeg je na našem području 27 vrsta. Tu je nacionalni park, a postoje projekti općine vezani za turizam i poljoprivredu pa sada tražimo gastronomski brend.
Kako se Kistanje suočavaju s ekonomskim migriranjem i iseljavanjem?
Mlađeg svijeta i nemamo previše, ali odu na šest mjeseci u Kanadu pa se vrate, jer nemaju radne dozvole, ali ipak najviše odlaze u Švedsku. I oni mladi koji su se vratili, odlaze jer nema posla, a slična je priča i s Hrvatima. Tu nema razlike. Kao da je nekom cilj da ovdje nema radnih mjesta, a to je opasno, jer ako ovdje nama radnih mjesta, neće biti ni ljudi. Da li je normalo da ljudi odavde idu u Dazlinu (općina Tisno) da pakuju ribu? A mi ovdje imamo prostore i dali bi ih zainteresiranima u najam.
Kakva je suradnja s općinom?
Što se tiče manjinskog vijeća koje djeluje od 2003., mislim da imamo odličnu komunikaciju s općinom. Kroz proračun dobivamo sredstva, a najviše djelujemo u kulturi i na okupljanjima na Preobraženje, Ilindan, Petrovdan i Jovandan u Ivoševcima za što dobivamo i donacije. Tada se okupljamo svi, isto kao što se okupljamo na Danima klapa, kao i na katoličkog Svetog Nikolu.
Imamo zasluge da 50-ak učenika pohađa C model nastave srpskog, a imamo i vjeronauku. Odnosi sa SPC-om jako su dobri. Tu djeluje i pododbor ‘Prosvjete’ koji njeguje autohtone pjesme, ojkalice i kola. Radimo da dobijemo novi, veći prostor, a kulturne aktivnosti želimo dići na višu razinu za što treba sredstava jer su nošnje skupe, pa tražimo i sponzore. Njegujemo jezik i pismo, borimo se za ostvarenje tih prava. Na općini imamo natpise na ćirilici, ali se opstruiraju natpisi na putevima. Ako u Istri nikom ne smetaju manjinski natpisi, zašto bi smetali ovdje?
