Novosti

Kronika

Oбрaзoвaњe риjeткимa рaдoвaњe

Учeњe српскoг jeзикa и културe пo Ц мoдeлу и дaљe je трeтирaнo кao нужнo злo: Плaнирaни нoви нaстaвни плaн и прoгрaм зa Ц мoдeл никaд ниje ни дoниjeт, пa учeници српскoг jeзикa и културe joш увиjeк учe из уџбeникa кoje je прeгaзилo вриjeмe

837kwb5vyoq79c163gme8tzuhf9

Nitko ne zna točan broj učenika u C modelu  (foto Duško Jaramaz/PIXSELL)

U novoj školskoj godini 2016/2017, nema ništa novo na području obrazovanja srpske zajednice u Hrvatskoj. Pogotovo se to tiče tzv. C modela koji podrazumijeva dva do pet sati tjedno nastave. Ona se uglavnom provodi po povratničkim sredinama zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Gorskog kotara, Like, te po pojedinim srpskim enklavama Dalmacije i sjeverozapadne Hrvatske. No jednim dijelom i u školama u istočnoj Hrvatskoj u kojima nisu osigurani uvjeti ili nema dovoljno zainteresirane djece za A model, odnosno nastavu koja se kompletno odvija na srpskom jeziku i pismu.

Nakon više od 22 godine od prvih školskih časova tadašnjeg ‘njegovanja srpskog jezika i kulture‘, sa kojim se krenulo iz Gorskog kotara, na polju obrazovanja ništa se nije pomaklo nabolje. Događa se apsurdna situacija da u 21. vijeku digitalizacije i medija, učenici uče iz istih udžbenika, koji su sada već stari punih 18 godina, te zastarjelih nastavnih planova i programa iz doba ministrice obrazovanja Ljilje Vokić. Dugo godina, između Ministarstva obrazovanja i Agencije za odgoj i obrazovanje, kolao je novi nastavni plan i program dok nije nastupila izrada Kurikularne reforme, koja je trebala obuhvatiti također srpski jezik i kulturu.

Učenici uče iz istih udžbenika koji su sada već stari punih 18 godina te na osnovu zastarjelih nastavnih planova i programa iz doba ministrice obrazovanja Ljilje Vokić

Kako se kompletna Kurikularna reforma našla u škripcu, a novi nastavni plan i program za C model nikada nije ni donijet, učenici srpskog jezika i kulture još uvijek uče iz udžbenika koje je pregazilo vrijeme. Sa starim udžbenicima u kojima se osjećaju strogi politički okviri tog vremena, bez radnih bilježnica i ostalih, djeci zanimljivih i primamljivih metodičko-didaktičkih sredstava, sa nužnim zlom posljednjih nastavnih sati u školskom rasporedu, većina učenika srpske nacionalnosti, koji su zatrpani ionako brojnim školskim obavezama, ne upisuje se na izborni predmet učenja ćirilice, srpske književnosti i srpske istorije.

Slab odaziv učenika za C model posljedica je nedovoljne svijesti o potrebi očuvanja vlastitog identiteta što se može jednim dijelom opravdati svakodnevnom borbom roditelja za egzistenciju i strahom za sutrašnji start njihove djece na tržištu rada - pogotovo ako im se u svjedodžbama između ostalog nalazi izborni predmet srpski jezik i kultura.

No, nije teško samo učenicima i roditeljima, nego i samim učiteljima C modela koji sa arhaičnim udžbenicima u rukama, bez obzira koliku ljubav imali prema svom pozivu, teško mogu ostvariti željeni rezultat. Kada se tome doda i loš položaj mnogih nastavnika, koji putuju po nekoliko desetina kilometara između dvije-tri osnovne škole kako bi pokušali skupiti punu nastavnu satnicu i iskombinirati školske rasporede između svih škola, onda C model predstavlja nesvakidašnji nastavni izazov.

Koliko je pitanje obrazovanja u srpskoj zajednici teško, govori i činjenica da je skoro nemoguće doći do elementarnog službenog podatka koliko učenika pohađa C model. Taj podatak u Ministarstvu obrazovanja postaje dostupan tek krajem školske godine u vrijeme kada u školama treba otpočeti novi krug anketiranja i priprema za novu školsku godinu za izborni predmet učenja srpskog jezika i kulture. No, kada se na kraju i dobije ta službena brojka, ni njoj se ne može vjerovati jer mnoge škole znaju lažirati broj učenika.

Naime, osim što u samim školskim ustanovama umjesto poticanja izražavanja identiteta i multikulturalizma kao smjernica savremenog doba, nepoželjni C model doživljava opstrukciju, on ujedno služi pojedinim ravnateljima kao sredstvo manipulacije kako bi svom nastavnom kadru ostvarili punu satnicu što na štetu srpskih učenika rezultira nestručnom nastavom. Sa dostojnim brojem djece mogu se pohvaliti jedino rijetke sredine gdje su učitelji još uvijek društveno aktivni i pokretači dešavanja u svojoj zajednici, čime svojim ličnim primjerom mogu uspješno animirati roditelje, motivirati i zadržati djecu.

To dovodi do zaključka da su na području C modela zakazale i same srpske organizacije i udruge kojima bi interes za obrazovanje mladih trebao biti prioritet. Koliko god se činilo da su organizacije srpske zajednice van ovlasti i utjecaja koji mogu riješiti obrazovnu problematiku zajednice, uporno javno inzistiranje na njegovom rješavanju, animiranje roditelja i poboljšanje uslova rada u nastavi, pa do pritiska na nadležne državne institucije prije svega na Ministarstvo obrazovanja za konačno usvajanje novog nastavnog plana i programa, trebalo bi bar dati do znanja javnosti da sama zajednica nije zanemarila taj važan aspekt očuvanja svog identiteta.

A moglo bi sve biti drugačije, jer to po teoriji, odnosno po Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama i Zakonu o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina, to je moguće. Ali, kao većina zakonskih rješenja, i sloboda i pravo učenika srpske nacionalnosti na učenje materinjeg jezika i kulture samo je slovo na papiru.

Pored C-modela, za učenike sa područja od posebne državne skrbi interesantna bi bila i nastava po modelu B, tj. pohađanje društvene grupe predmeta na materinjem jeziku. Međutim, B model svih ovih godina ostao je samo prazno slovo na papiru, bez pokretanja barem eksperimentalnog oblika. Iako su se čule ideje da bi B model mogao zaživjeti u Donjem Lapcu, Vojniću, Vrginmostu i Dvoru, mjestima gdje je više od 20 učenika koji pohađaju C model, nije se uradilo ništa. Osim kvalitetnijeg obrazovanja djece, to bi otvorilo i nova radna mjesta za učiteljski kadar srpske zajednice.

Dok C model u ruralnim sredinama boluje od loše organizacije ali kako-tako preživljava, u urbanim sredinama on ne uspijeva zbog potpune nezainteresiranosti zajednice i roditelja. Bilo u većim gradovima, ili manjim mjestima i selima, sve skupa: strah i nezainteresiranost roditelja, preopterećeni učenici, pasivna zajednica, ravnatelji koji na C model gledaju kroz prizmu interesa svog nastavnog kolektiva, ne nudi optimizam za očuvanje srpskog identiteta kod budućih naraštaja u Hrvatskoj.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više